Žanrovske klasifikacije književnosti i filma nemoćne su pred etiketom koja mnoga umjetnička ostvarenja delegitimira kao mogući predmet čitateljskog ili gledateljskog užitka. Naime, "teška" je umjetnost a priori neugodno iskustvo, a osobito je neprimjerena za sparne ljetne dane kada se konačno možemo satima izležavati na plaži s romanom ili pod klimom gledati film za filmom. Nepoželjni razred teške umjetnosti odnosi se i na sadržaj i na njegovo umjetničko oblikovanje te guta sve od pesimističnog realizma u filmu do književnosti s avangardnim pristupom jeziku. Njezina se teškoća pritom ne odnosi samo na doslovne poteškoće s tumačenjem - jer je, recimo, razumijevanje amorfnog solilokvija pripovjedača Beckettova romana "Neimenjivi" doista teže od priča smještenih u suvremenu svakodnevicu i bogatih dijalozima - nego i na tobože teške teme koje takva umjetnost istražuje.Ljeto je rijetka prilika da više vremena posvetimo tematski ili strukturalno zahtjevnijoj umjetnosti, ono se u ironičnom obratu prokazuje kao osobito neprimjereno ičemu izuzev romantičnih komedija, romana za plažu ili nostalgičnoj regresiji starim književnim ili filmskim favoritima. Tad uviđamo da nema ispravnog trenutka za tešku umjetnost. Ako nekome preporučujemo što čitati, vjerojatno ćemo ocijeniti da je tristo stranica pseudogotičkih igara riječima "Djece mrtvih" Elfriede Jelinek, romana koji mrtvacima opsjednutim seksom satirizira potrošačku kulturu i našu sklonost samozavaravanju, neprimjeren izbor.
Previše je ambiciozna
Teška je umjetnost navodno odveć ambiciozna za pažnju raštrkanu uzusima radnog vremena ili listanja po društvenim mrežama, no i odveć teška za ljetno opuštanje. Ni umjetnost koja iziskuje samo dva sata naših života nije zaštićena od žiga teškoće, za koju nikada ne nalazimo pravo vrijeme. Ledene filmske rasprave austrijskog redatelja Michaela Hanekea o smislenosti života određenog potrošnjom, suučesništvu u medijskoj normalizaciji nasilja i represivnom odgoju loša su ljetna preporuka, kao i dva najbolja filma ovogodišnjeg Cannesa. Pobjednički "Fjord" Christiana Mungiua polazi od teške teme da će se pobožno priklanjanje liberalnim načelima uključivosti prometnuti u polugu isključivanja onih koji - sporazumno, bez prisile ili podjarmljivanja - prema njima ne žive, a "Minotaur" Andreja Zvjaginceva metodično ocrtava teško probavljivu sliku društva čiji će moćnici u konačnici druge rado žrtvovati kako bi očuvali svoju kontrolu. Zanimljivo je zamijetiti da su jedini "teški" prizori koji će izmaknuti ovoj etiketi oni u hororima, koji su se desetljećima koketiranja s kičem i ismijavanja vlastitih tropa zaštitili od optužbe da se preozbiljno shvaćaju. Zbrojimo li dva i dva, dolazimo do zaključka da je tešku umjetnost nemoguće - ili barem nepreporučljivo - ikada odabrati kao primjeren način provođenja slobodnog vremena. Premda su hvaljeni i poštovani, teme i formalni postupci teške umjetnosti odveć su nepristupačni za sakatu pažnju hektičnih radnih dana, a ujedno i odveć turobni, deprimirajući ili zahtjevni za ljetne mjesece koje smo slobodni provoditi po želji. Ljudi koji pohode festivale teških filmova ili dodjeljuju nagrade teškim romanima djelomično su ekskulpirani činjenicom da samo rade svoj posao, uz opasku da možda doista imaju nerazuman ukus. Razlika lake i teške umjetnosti uvjerava nas i da je sklonost ozbiljnim temama samoranjavanje, a ako na njih nukamo i druge, ravno elitizmu ili zlostavljanju. Ako partnerima, obiteljima ili prijateljima predložimo da večer provedemo gledajući izvrsne, no teške ovogodišnje filmove poput iračke "Torte za predsjednika", austrijskog" Nježnog čudovišta" ili "Fjorda" i "Minotaura", lišavamo ih prava da se onesvijeste dok uz pozadinsko žuborenje Netflixa na mobitelu listaju po kulturnim ratovima. Laka je umjetnost zabavna, nezahtjevna i opuštajuća. Teška opterećuje, zbunjuje i deprimira.
Kampanja klevetanja teške umjetnosti svoje pretpostavke otkriva kada naznači da nas poželjna umjetnost treba opustiti i poštedjeti mišljenja o prikazanim temama. Umjetnost stoga treba djelovati kao audiovizualni sedativ ili besadržajna smjena opeglanih prizora temeljena na predvidljivosti i štreberskoj primjeni tropa. Obrana teške umjetnosti onda se može pozvati na stoljeća filozofskih rasprava o estetskom kognitivizmu. Filozofkinje i filozofi naklonjeni ovom složili bi se da umjetnost nije samo sredstvo zabavljanja i uživanja u banalnostima, nego izvor spoznaje koji nam pomaže razumjeti svijet. Tvrdnja, dakako, nije da dobra umjetnička djela moraju biti poučna ili sadržavati neke presudne informacije, a ni da je umjetnost koja obiluje uvidima o svijetu, ljudskom iskustvu, društvenim i političkim odnosima, etičkim dvojbama ili stavovima različitih od naših nužno vrednija od one koja ih niti nema. Središnja misao kognitivizma jest da nam dobra umjetnička djela omogućavaju da kakvim estetskim misaonim eksperimentom na jedinstven način iskusimo ono što inače nikada nećemo susresti, razvijaju emocionalnu zrelost i unapređuju našu sposobnost moralnog rasuđivanja. Ovaj je zaokret od propozicijskog kognitivizma - stava da nas umjetnost poučava doslovnim iznošenjem artikuliranih stavova - k nepropozicijskom kognitivizmu dio razloga zbog kojih danas tako lako pronalazimo sprdanje s "romanima s tezom" ili filmovima u kojima likovi izgovaraju neprirodne replike koje sažimaju naum djela. Kad bi patrijarh konzervativne obitelji Gheorghiu u "Fjordu" naposljetku zavapio da uključivi liberali norveškog gradića prema njegovoj obitelji zapravo uopće nisu uključivi, film bi priznao da sumnja u našu inteligenciju. Umjesto toga, Mungiu svojem - vjerojatno većinski liberalnom - gledateljstvu otežava suosjećanje s nazadnjačkom obitelji Gheorghiu, no ujedno pokazuje da jesu žrtve nepravde, čime nam pruža priliku da shvatimo emocionalne i racionalne zahtjeve autentične uključivosti, kao i mogućnost da će se čak i progresivne sekte ophoditi sektaški.
Određena razina nejasnoće
Ipak, mnoga teška djela ne nastoje unaprijediti naše razumijevanje društvenih odnosa, nego namjerno sabotiraju svoju prohodnost formalnim eksperimentima ili hermetičnošću. Umjetnost koja nas prisiljava da priznamo svoje prešutne pretpostavke i podnesemo određenu razinu nejasnoće spoznajno je vrijedna jer nas - ako pronađemo dovoljno strpljenja - podučava kako razmišljati. U godini kada bilježimo stotinu i dvadeseti rođendan irskog književnika Samuela Becketta, pogodan primjer ove teze možemo pronaći u triptihu romana "Molloy", "Malone umire" i "Neimenjivi", koji temama i oblikovanjem pripadaju ladici teške književnosti. Kao i njegove drame apsurda i eksperimentalne novele, Beckettovi su romani tako kronološki i lingvistički hermetični da nas - osim ako od knjige ne kanimo odustati - prisiljavaju da pristanemo na prisutnost nejasnoće, nepredvidljivosti i neznanja, što i jest bio Beckettov stav o samom iskustvu ljudskog života. Vješti umjetnice i umjetnici znaju kako predvidjeti smjer naših očekivanja i potom ih iznevjeriti, čime ističu da se naše interpretativno umijeće ulijenilo neprekidnim odabirima jednakog sadržaja. Tada, recimo, uviđamo da dezorijentirani i brbljavi pripovjedač "Neimenjivog" nije luđak uvjeren da poznaje Beckettove slavnije likove, nego glas književnog postupka sveznajućeg pripovijedanja, koji u radnji, zapravo, ne sudjeluje i mora nastaviti "mljeti" kako bi nastavio postojati.
Budući da ove godine slavimo i osamdeseti rođendan - živuće i produktivne - austrijske književnice Elfriede Jelinek, njezina nam djela mogu poslužiti kao primjer satiričke primjene hermetične umjetnosti. Naime, nepristupačna umjetnost može igrati i dvojnu ulogu, izvrćući naša očekivanja i pritom koristeći svoju nejasnoću kao dokaz da složena iskustva katkad nije moguće - a ni korisno - peglati u jasne narative. "Pijanistica" Elfriede Jelinek izvršava oba zadatka: sveznajući pripovjedač romana okrutan je prema svim likovima, no osobito je predan ponižavanju naslovne "pijanistice" Erike Kohut, koja u Beču drži poduke iz glasovira jer nikad nije postala dovoljno vješta za karijeru pijanistice. Mnogi su pokušaji sastavljanja privlačnijeg sižea romana - a potom i njegove filmske obrade - naglašavanjem afere učiteljice i njezina učenika promašili njegovu priču, jer odnos Kohut i njezina studenta Waltera Klemmera nije sporazuman. Dok životari u stančiću s ugnjetavačkim likom majke, seksualno neiskusna Kohut seks uzdiže u alatku emancipacije. Kako bi se ta emancipacija zbila baš kako je naumila, Kohut mora kontrolirati svaku pojedinost seksualnog iskustva, što se ne podudara s padanjem na zatreskanog učenika. Kohut mu stoga izlaže drakonski detaljna uputstva u točan slijed i narav seksualnih radnji na koje je voljna pristati. Premda si u svojim maštarijama namjenjuje ulogu mazohistice, uviđamo ironiju činjenice da Klemmera pokorava scenarijem u kojem je ona pokorna. Jelinek i drugdje odbija rasplesti zapetljana iskustva, pa u "Djeci mrtvih" trope horora parodira u osudu potrošačkog društva, a u "Osobnim podacima" sastavlja tekstualno tkanje tako pretrpano igrama riječima, asocijacijama i imenima korumpiranih moćnika da pomiče granice književnog jezika. U povijesti književnosti i filma, uporaba teško razumljivog oblikovanja radi komuniciranja teško razumljivih iskustava bila presudna je za priče o traumama, birokraciji, nasilju, modernosti, psihičkim bolestima i pukoj smislenosti ljudskog života.
Teška se umjetnost - svaka, temom ili oblikovnom hermetičnošću - u pravilu protivi plitkom pristupanju značenju kako pristupamo potrošnoj robi svojih svakodnevica. Svojim će odbijanjem da značenje koji je motiviralo temeljnu fabulu i odluke o njezinu oblikovanju upriliči u pamtljiv slogan ili tečnu priču pritom ponuditi intelektualno iskustvo koje naprosto ne možemo drugome dolično dočarati opisivanjem. Iznad svega, teška se umjetnost odlikuje ironičnim optimizmom pretpostavke da njezina publika nije glupa, nedisciplinirana i površna. Pretpostavlja i da će ta publika radi novih spoznaja, razumijevanja stvarnosti, vježbe moralnog rasuđivanja ili društvene kritike biti spremna prihvatiti određenu razinu neodređenosti i truda, a nada se da to iskustvo zapravo nećemo doživjeti kao patnju. Iz gledišta onih koji umjetnička djela preporučuju ili takve preporuke potom slijede, tešku je umjetnost možda najlakše obraniti činjenicom da naše napore nikad neće propustiti bogato nagraditi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....