EDVIN EDDY BIUKOVIĆ

KAKO JE ZAPOČELA HRVATSKA STRIPOVSKA INVAZIJA NA AMERIKU Zvjezdani ratovi nesuđenog astronauta

Edvin Biuković
 

Postoje oni ljudi koji su toliko dobri u onome što rade da se svakom učini da je to što oni rade - lako; takvi ljudi sami su sebi mjera i najčešće u borbi sa samima sobom. U našim životima ne bude puno takvih ljudi, svega dvoje ili troje, i zauvijek ih pamtimo. I ono što oni rade volimo zauvijek. Jedan od takvih za mene je bio Edvin Biuković. Kao i svi takvi najbolji, specijalni i jedinstveni, i njemu je bio dovoljan nadimak. Eddy. U domaćem stripu ova su četiri slova vječna. Kao što je i priča o Eddyju ona generacijska storija pri kojoj se grlo stisne, a pogled zamuti...

A priča počinje 1969. godine u Zagrebu.

Mali Edvin dobio je ime prema astronautu Edwinu “Buzzu” Aldrinu, koji se baš tih dana kad se odlučivalo o djetetovu imenu, spustio na Mjesec. Logično, mali Edvin želio je postati astronaut ili, u najgorem slučaju, pilot aviona. Život rijetko ispunjava dječje želje, ali mali je Edi odlučio letjeti visoko i ispod sebe gledati svijet. Umjesto motora i krila, u ruke je uzeo olovke i bojice i počeo crtati.

Edi je bio voljeno dijete i roditelji su ga podržavali u kreativnom izražavanju. Crtao je kad i gdje je stigao, pričaju da je njegova baka u ruci stalno nosila krpu i brisala po kući unukove crtačke proplamsaje po zidovima i podovima.

Živjeti od stripa

Talent je odmah bio evidentan, Edi je bio jedan od onih za koje svi bližnji i daljnji, u obitelji i u školi, odmah znaju: ovaj mali dobro crta. Logično je bilo i da Edi upiše Srednju školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, u koju je išlo toliko naših stripaša da bi lakše bilo napisati tko u nju nije išao. Tamo će instantno postati zvijezda zbog svog talenta i potpune opčinjenosti popularnom kulturom: filmovima, stripovima i glazbi, o kojima je mogao pričati satima. Edi će u Primijenjenoj steći i prijatelje s kojima će crtati, raditi i družiti se do kraja prekratkog života. Stripaš Goran Sudžuka, jedan od onih koji je s Edijem drugovao od srednjoškolskih klupa, svjedoči da je Biuković snažno poticao ljude oko sebe na - kvalitetu.

“Živjeti od stripa” sintagma je od koje se roditeljima, barem u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, dizala kosa na glavi. U očima naših roditelja, strip je bio nešto neozbiljno - “ako već crtaš, idi na Akademiju”, govorili bi, a plaćati režije tako da crtaš nekakve stripove bio je neshvatljiv i vrlo neuvjerljiv konstrukt. Edijevi roditelji nisu pokušavali zaustaviti Edija u naumu - simptomatično, prvi strip koji je objavio 1987. u “Patku”, kultnom strip magazinu, zvao se “Dokaz”. Valja skrenuti pozornost na to da tih godina uopće nije bilo lako objaviti svoj strip u domaćem strip magazinu - konkurencija je bila više nego žestoka, a urednici su zaista radili svoj posao. Prema našim nepisanim strip standardima, Edvin Biuković je s objavom prvog stripa postao profesionalac. Honorar mu je, doduše, dala ponosna majka i potrošen je u zagrebačkom klubu Jabuka s prijateljima u jednoj večeri. Potpuno nebitno, jer “Dokaz” je svoje dokazao.

'Dokaz', prvi objavljeni strip Eddyja Biukovića u 'Patku' 1987.

Deset godina nakon pojave “Novog kvadrata” pojavili su se neki novi igrači sa svježim idejama, čija smo prezimena odmah zapamtili - Edvin Biuković, Danijel Žeželj, Goran Parlov, Darko Macan, Goran Sudžuka, Esad Ribić, Štef Bartolić i drugi. Krajem osamdesetih na domaćoj će se sceni početi okupljati nova generacija stripaša i učinilo se da dolazi ekipa koja će biti u ravni s najboljima - starom gardom iz “Plavog vjesnika” (Maurović, Neugebauer, Radilović, Beker i ostali) i zvijezdama iz “Novog kvadrata” (Ilić, Kordej, Zimonić, Devlić itd.). Naravno, gledano iz perspektive tržišta bivše države, u kojoj je strip doživljavao zlatna vremena, i u osamdesetima se činio kao ozbiljna industrija.

Tako lako

Da sudbina ima smisla za dobrohotnu ironiju, pokazuje činjenica da su Edvina Biukovića poslali u vojsku u, pazite sad, Gornji Milanovac u Srbiji. Taj je gradić u Jugoslaviji bio privredno čudo s razvijenom industrijom, a svi su znali za “Dečje novine”, najvećeg strip-izdavača u bivšoj državi. Nije trebalo puno da Edvin s njima stupi u kontakt i ponudi suradnju, ionako ga je crtanje u JNA spašavalo od napora... Dok su ostali gubili godinu života u služenju vojnog roka, Ediju je bilo sasvim dobro. Radio je ono što najviše voli - crtao.

Prema kazivanju prijatelja, Edi je bio zabavan tip s kojim ste mogli satima razgovarati o filmu, stripu ili glazbi. No, u poslu bio je beskompromisan i potpuno posvećen stripu. Uvijek je sve moglo i trebalo bolje, jer “ako radiš, radi kako spada ili nemoj raditi!”, vikao bi Edi. Takvom kakav je bio, bilo mu je nerazum­ljivo zašto nešto što se radi ne bude - najbolje!? Crtao je s lakoćom, imao sjajna rješenja, besprijekorno kadriranje i kompoziciju stranica, a sve to radio je kao da je u pitanju jednostavna rabota. Edvin Biuković živio je strip i za strip, bio je prava njuška, kvalitetan do bola, a da toga nije bio u potpunosti svjestan. Naravno, bio je tašt, volio je pohvalu i patio od kritike, ali u svojem je poslu bio genij. A genije ne možete strpati u okvire i ladice, ne možete im suditi jer njihov svijet grade oni sami, prema svojim mjerilima. Tako je Edvin i rokove, tu patnju i svetinju najamničkog posla, shvaćao po svom. Radio bi jednodnevne ilustracije po dva tjedna, pokušavajući ih učiniti savršenim. Skoro svaki rok doveo bi u pitanje, često dovodeći suradnike i urednike na rub živaca. Dok ne bi završio i predao tablu stripa koja bi na prvi pogled bila - baš onakva kakva treba biti. Pitka za čitanje, jasna kao dan i uzbudljivo režirana. Ako niste, pogledajte njegov crtež, bilo koju tablu, stripove... Bacite li samo pogled na te priče u slikama, njegova genijalnost bit će vam jasna kao dan - kao što, primjerice, ne morate biti košarkaški stručnjak da shvatite kakav je genijalac bio Dražen.

Gledajući s distance, možda je Edvin prvih nekoliko “profesionalnih” godina mogao napraviti i više stvari; čini se nevelik opus, većina stripova ostajala je nezavršena, od nekih ideja o animiranom serijalu sam je Edvin odustao, a kad je uza sve to grunuo rat i kad se tržište raspalo i nestalo... domaći strip našao se u nervoznom limbu bez posla i perspektive gdje se s nadom pogledalo u inozemstvo i moguće aranžmane. Zvuči logično, ali nije bilo lako ostvarivo u vremenu bez mobitela i interneta. Konačno, spas se ukazao preko famoznog “posla za Švabe”, na kojem su, preko Igora Kordeja, bili angažirani tadašnji perspektivni crtači. Edvin Biuković će s Darkom Macanom za njemačkog izdavača Gespenster napraviti niz kratkih stripova od kojih će nastati album “Citati”, knjiga koja će odigrati važnu ulogu u dobivanju prijelomnog posla u američkom Dark Horseu - radu na Grendelima, ključnoj epizodi novije povijesti hrvatskog stripa.

Kako je Edi postao Eddy

Sjećam se kad sam prvi put vidio “Grendele”. U neboderu na trgu, na katu je bila smještena knjižara Nebojše Radića More Comics, jedina takve vrste u Hrvatskoj. Bez interneta i mobitela, to je bio jedini prozor u svijet stripa, koji nam je početkom devedesetih izmicao iz ruku. Bilo je teško dolaziti do informacija, novih stripova, novih trendova... Svatko tko je u tom vremenu volio i čitao stripove, točno zna kada je i od koga dobio nekog Moorea, Millera ili Trondheima, nešto novo što mu je opet stripovski raznijelo mozak. Tako se sjećam te male Radićeve (Bog ga blagoslovio!) “zemunice” na prvom katu, u kojoj bi pet ljudi napravilo gužvu ako bi se istodobno zatekli u njoj. To je bilo mjesto gdje sam u ruke uzeo prvi sveščić “Grendela”. Prvo čitanje uz ubrzano kucanje srca, u kadrovima razrušena zagrebačka katedrala, zidovi na kojima piše “svježi burek”, klan Agram i klan Sava... Macan briljira, Edi ubija. Bila je to prava naša priča, ispričana sjajno, nacrtana poput klasika, upakirana u američki svezak, i u tom trenutku su “Grendeli” postali doslovno svjetlo u mraku. Danas posjedujem nekoliko, tvrdih i mekih, izdanja tog stripa koji je objavljen 1994. i ’96. u nastavcima za Dark Horse u Americi. Čitam ga svake godine i neću prestati - blistav je to podsjetnik na teško vrijeme. To je događaj u kojem je cijela scena, i stripovski i ljudski, osjetila ono što ćemo gubiti na svim poljima u ovih dvadeset i nešto godina. A to je - adekvatnost. Spoznaja da se može. Saznanje o kvaliteti. Beskrajno zavidim svakom tko još nije pročitao “Grendele” ili “Ponos vragova” u crno-bijelom Fibrinom izdanju. Sjećam se i potpisivanja stripa. Nije bilo mnogo ljudi, a ja sam gledao u Macana i Biukovića sa strahopoštovanjem. Prišao sam Macanu, promrmljao nešto da mi se sviđa. Ediju se nisam usudio prići. Stajao je tamo, zadovoljan, nasmiješen.

Finalna verzija prve stranice Grendela. Prvi lik gore lijevo Eddyjev je autoportret

U isto vrijeme, Biuković je radio na stripovima o Koku, prema Kušanovim romanima. Za mene, to je pravo malo čudo domaćeg stripa i fenomenalno uprizorenje dječjih romana kojima ne pridajemo dovoljno pozornosti, usprkos velikoj tradiciji. Srećom, stripovi su izlazili u Modroj lasti, tako da je strip dobacio do svoje publike u značajnom broju. Nakon “Grendela”, Edi je postao Eddy, blistava nova zvijezda domaćeg i svjetskog stripa. Kad je Eddy dobio nagradu “Russ Manning” za najboljeg mladog crtača, mi smo samo klimnuli glavama. Naravno da je Eddy dobio nagradu, samo je pitanje vremena kad će dobiti i “Eisnera”, stripovskog pandana Oscaru.

Zvjezdani angažman

Nakon “Grendela”, urednica koja je prepoznala i dala priliku Macanu i Biukoviću, Diana Schutz, odlučila je Eddyju ponuditi novi angažman. Takvog crtača nije trebalo ispuštati iz ruku, pa je napravila najbolji mogući potez: ponudila je Eddyju rad na “Star Warsima”, u koje je on bio nepovratno zaljub­ljen. Biuković je na “Star Warsima” pokazao potencijal za blockbustere, jer je dinamično kadrirao strip, crtajući ga vjerno i minuciozno, detaljno razrađujući izglede brodova, dizajn oružja i opreme. Istovremeno, previše ljubavi mu je napravilo problem: na sebe je preuzeo crtanje dvaju stripova iz Star Wars svijeta “X-Wing: Rogue Squadron” i “The Last Command”, u surovim mjesečnim rokovima. Eddy ih je i ovaj put koliko-toliko probijao, stvarajući dodatni pritisak i sebi i urednicima, ali opet je stvarao stripove koji su bili bolji od planiranog. Eddy je priče činio boljima. Koliko god ga je rad na “Star Warsima” veselio, toliko ga je razočarao mlak feedback na njegove stripove, koji su imali jedan mali problem: bili su rađeni prema filmskim licencama i teško su bili nominirani ili adekvatno vrednovani među strip svijetom.

Zagreb, 261017.
U Klovicevim dvorima otvorena je izlozba, retrospektiva strip autora Edvina Eddyja Biukovica. Izlozba je otvorena do 10.12.2017 godine.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / HANZA MEDIA
U Klovićevim dvorima izložena je retrospektiva Edvina Eddyja Biukovića

Kod kuće, u Hrvatskoj, strip je disao na aparatima, točnije - na fanzinima. Nije bilo tržišta, industrije, bilo čega, tako da je sve ostalo na ljubavi prema stripu, pa su ljudi proizvodili svoje strip-magazinčiće. Bilo ih je svakakvih, pa i neuobičajeno kvalitetnih - u jednom od njih, “Endemu”, fanzinu mlađe generacije stripaša (Tihomir Tikulin, Dalibor Talajić, Bob Solanović, Sebastijan Čamagajevac) objavljivao je stripove o ludom psu Funnyju, potpisujući ih pseudonimom Pepe Orbito.

Nakon što mu se situacija s rokovima djelomično obila o glavu u Americi, i nakon mlakog feedbacka na SW stripove, poziv od Alexa Alonsa iz DC-ja za Eddyja je bila prava stvar. Odličan i pametan urednik Alonso, koji će kasnije raditi s Esadom Ribićem, želio je da Biuković napravi strip “Human Target” sa scenaristom Spikeom Milliganom za novootvorenu biblioteku Vertigo. Alonso je prepoznao Eddyjevu žanrovsku posvećenost zanatu, tako da je “Human Target” došao u pravom trenutku. Na tom stripu Eddy će postati još bolji storyteller. Takva kompozicija kadrova na stranicama, dinamika pričanja i čistoća crteža otkrivali su kakav je genijalac Eddy i davale naslutiti da je autoru samo nebo granica... A onda je nebo zaista postalo granica.

U ljeto 1999. godine Edvin Biuković proslavio je trideseti rođendan. U studenome je odveden u bolnicu, nakon glavobolje i povraćanja. Liječnici su u početku sumnjali na čir na želucu, no potom je otkriven tumor na mozgu. Eddy je trebao biti operiran u ponedjeljak, nakon dva tjedna boravka u bolnici. Trinaestog dana boravka, u nedjelju, 5. prosinca, Edvin Biuković je preminuo.

Putujuća svjetlost

Danas, 18 godina poslije, Eddyjeva ostavština blista kao i prvog dana. Našim stripašima koji su pronašli svoj angažman na američkom tržištu Eddy je pokazao put - ne ispraz­nim govorom, nego djelima. Vidjeti ga kako i što radi bila je povlastica za sve one koji su se družili s njim.

U specijalu “Star Warsa” o Chew­bacci, koji je pisao Darko Macan, a crtali razni crtači, među kojima i Igor Kordej, postoji scena u kojoj Luke Skywalker gleda kroz prozor svemirskog broda u udaljene zvijezde i kaže “Prijatelji nikad ne bi trebali umrijeti!” Ta Macanova posveta Eddyju jedna je od najljepših i najpotresnijih koje sam ikad vidio. Ljudi nekad, gotovo tužno, kažu da su neke zvijezde koje vidimo noću zapravo samo putujuća svjetlost umrlih zvijezda. Ja u tome ne vidim tugu, ja vidim vječnu svjetlost. Eddyjevu svjetlost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 16:56