KUŠANOV ROMAN

Još jednom u Parizu s Kokom, najslavniji malim detektivom

Koko Milić sljednik je šegrta Hlapića, a dobrim postupcima uljepšao je odrastanje niza naraštaja

Ratko Milić, za prijatelje Koko, prometnuo se u ključni i kultni lik u opusu Ivana Kušana (1933-2012), i u jedan od ključnih likova u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća uopće. Pojavio se sa 13 godina, davne 1956. u romanu “Uzbuna na zelenom vrhu” i živio potom u najblještavijem nizu romana za djecu ikad napisanom na hrvatskom jeziku.

Koko Milić je pravi sljednik šegrta Hlapića iz prijelomnog romana “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” Ivane Brlić Mažuranić, što je zahvaljujući pohvalnoj kritici Antuna Gustava Matoša, iz Savremenika 1913., značio prekretnicu u podizanju niževrijedne tzv. dječje književnosti na danas uobičajenu razinu jedinstvenoga dobroga pisanja.

Tajne i zagonetke

“Dobrota je nažalost u svijetu kao i pamet u statističkoj i parlamentarnoj manjini, pa ima čudesa, najveće je čudo činjenica što ta manjina ipak vodi čovječanstvo, ne vjerujući u vrijednost ljudi, ali vjerujući u apsolutnu vrijednost dobrog čina”, zabilježio je Matoš na margini “Hlapića”.

A ta se njegova ocjena svakako može prenijeti na Koka i na Kušanovu seriju romana o njemu. Kušan je, naime, kao i Brlić Mažuranićka, vjerovao u apsolutnu vrijednost dobroga čina, te je njegov Koko vlastitim dobrim postupcima uljepšao odrastanje cijelog niza naraštaja.

Roman “Koko u Parizu” izašao je davne 1972., ali zadržao je svoju prvobitnu živost, taj čudesni spoj akcije i - “reakcije”. Vodeći računa o svojim malim čitateljima, Kušan bi u svakoj svojoj knjizi dodao već na početku neku zagonetku, tajnu, koja bi ih nezadrživo vodila od stranice do stranice, prema kraju knjige.

U ovom romanu Koko napušta svoj domicil, a to je zagrebački kvart oko negdašnje Heinzelove ulice, u kojem je živio i mali Ivan Kušan, preciznije u Banjavčićevoj ulici, baš kao i njegov prijatelj Zlatko, budući prevoditelj, urednik i pisac Zlatko Crnković.

Strah od letenja

Napokon, “Koko u Parizu” počinje sljedećim sažetim objašnjenjem: u Kokovu kuću došao je doktor Brnčić, Zlatkov otac, i predložio Kokovim roditeljima da mu dopuste da otputuje sa Zlatkom u Pariz. Dakako, nedopustivo je i beskorisno biografijom pisca tumačiti izmišljotinu romana, no treba napomenuti da je “bolji” brat Zlatka Crnkovića doista živio u Francuskoj, te da su dječaci možda bili u gostima kod njega, ili su o tome barem snovali.

Jednako tako, treba dodati da je Kušan početkom iste te 1972. umalo poginuo slijećući na Orly iz Zagreba. Koko je imao više sreće, iako se i on plašio letenja te je tijekom leta “šutio i nastojao ne slušati o svim strahotama koje im prijete u zraku”.

Mona Liza kao motiv

Kušan ne bi bio Kušan da već na početku ovog romana ne naznačuje njegov ključni motiv i pripovjedački žanr koji je odabrao za njega. Naime, dječaci prije leta za Pariz razgovaraju o glasovitom inspektoru Maigretu i piscu krimića Georgesu Simenonu. Jedan ga je čitao, a drugi, Koko nije. Zato mu prijatelj Zlatko sažeto tumači što krimić jest, kao i svima nama, da znamo na čemu smo: u krimiću u kojem su Koko i Zlatko protagonisti. A motiv? To je nezaobilazna Mona Liza pred koju ih je odveo Zlatkov ujak, njihov pariški domaćin. Je li to original iz Louvrea ili falsifikat slikara “Poklea”, to se već ne smije govoriti, jer bi odavalo piščevu intrigu.

Uzbudljiv avanturistički roman “Koko u Parizu” bio je za mnoge prvi posjet toj metropoli Europe, Parizu. Na žalost, za mnoge je ostao i jedini.

Bilo kako bilo, Kušanova romaneskna čarolija događa se ovaj put u gradu koji je sam pisac volio i s radošću posjećivao. A to je pravi razlog da mu se još jednom vratimo ili ga posjetimo prvi put, u sjeni piščeve, Kušanove smrti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 04:57