Jadranka Pintarić: ‘Sve je više onih koji pišu zbog svoje terapije...‘

Zbirka pripovijedaka "Dobro sam i ostale laži" nastajala je polako, iz autorskog je pera vrlo samokritične pripovjedačice Jadranke Pintarić.

Jadranka Pintarić pripovijeda zrele priče ljudi koji su zagazili u život, često pristali biti njegove žrtve, poput, primjerice, žene koja se brine o bolesnoj, dementnoj majci i o kćerki koja se traži u indijskom ašramu; jedina o kojoj se zaboravlja brinuti jest ona sama. Piše o djeci kojoj je mučno odrastati uz neempatične, na sebe fokusirane, svojim neuspjesima frustrirane roditelje. Pripovijeda o ženi koja je ostala bez duševno bolesnih muža i sina, a ona svake godine za dane njihove smrti odlazi na hodočašće, ne želeći da je drugi sažalijevaju. Priča o sestri koja pristaje biti majkom svojoj mlađoj sestri i svojem suprugu…

Jadranka Pintarić pripovijeda o melankolijama i izborima koje radimo životom pritisnuti, manje-više znajući koji nam je prag nošenja s realnošću.

Dugo ste radili na ovoj knjizi. Kako ste je gradili? Koliko popravljali, prepravljali?

- Isprva su postupno nastajali tekstovi koji su u knjizi okupljeni pod naslovom "Melankolije". Čitali su ih neki moji prijatelji i reakcije su bile podijeljene: ili su im se divili ili su im bili dosadni. No, svidjeli su se radijskoj urednici Ireni Matijašević i ona ih je objavila na Trećem programu Hrvatskog radija. Potom ih je Dražen Katunarić tiskao u Europskom glasniku i to mi je bio poticaj za dalje. Izrazito sam samokritična. Kratke priče nastajale su sporo, tijekom nekoliko godina. I da, radila sam na njima, vraćala se, reducirala, peglala i preštrikavala – kako običavam reći.

Puno radite na tuđim tekstovima, to vam je posao. Jeste li i svoj tekst mogli u nekom trenutku gledati "izvana", uredničkim okom?

- Za sada ne. Potreban je dug vremenski odmak za takav pogled. No, to je normalan proces – svi smo slijepi za vlastite greške, čak smo slijepi za vlastite tipfelere, a kako ne bismo bili za cjelinu teksta.

U priči "Nanše" pripovjedačica, govoreći o roditeljskoj ljubavi, kaže: "… ona ljubav za koju se posvuda na sav glas govori da je bezuvjetna, zapravo je toliko rijetka da jedva da postoji". Obitelj je često izvor trauma koje nas obilježe za cijeli život, ali javni narativ o obitelji i dalje je uljuljkavajuće pozitivan. Naročito se idealizira slika majčinstva. Što će nam ta savršena obitelj, kad takve nigdje nije? Što će nam to egzaltirano majčinstvo kakvog niti jedna od nas ne živi?

- Kad bi doista postojala univerzalna bezuvjetna majčina/roditeljska ljubav, ne bi bilo nesretne djece, ne bi bilo problematičnih odraslih, ne bi bilo, primjerice, psihopata i njihovih (ne)djela. Štogod da kažem o toj temi, stat ću na nagaznu minu u ovom našem nazadnom, patrijarhalnom, klerikaliziranom društvu. Suvremena psihološka i antropološka istraživanja pokazuju da je to mit i konstrukcija. Bili vjernici ili ne, upili smo (s majčinim mlijekom) sliku Djevice Marije kao (the) idealne Majke – naposljetku o tome govori i jedna od Božjih zapovjedi.

Dakle, to se ne dovodi u pitanje. Nevoljena djeca šute i kriva su: s njima nešto ne štima jer bi inače bila bezuvjetno voljena. A izjedaju se i majke koje su pod pritiskom kulturnih stereotipa, nerealnih očekivanja, vlastitih aspiracija… S druge strane, svesti majčinstvo/roditeljstvo na biološke instinkte maliciozna je manipulacija za čovjeka – jer danas nam i genetska istraživanja potvrđuju da je kultura (civilizacija) utjecala i uvelike mijenjala naše gene. Stereotipi služe održavaju stanja status quo: žena je svedena na biološku ulogu, a djeca su sredstvo.

Govorite o "emocionalnoj siročadi", onima koje se u obitelji "nevidljivo", verbalno zlostavlja, kontinuirano gazi, suptilnije ali tim otrovnije, pogubnije… Kako kaže jedna pripovjedačica, ona u posljednjoj priči iz zbirke, govoreći o odnosu s majkom: "Ne bih bila preosjetljiva da ona nije bila neosjetljiva. Ne bih bila velikodušna da ona nije bila uskogrudna.“ Može li se pobjeći emocionalnom naslijeđu, onome čime su nas zasipali u našim nježnim godinama odrastanja?

- Riječi nisu "nevidljive" – ostavljaju često i dublje ožiljke na našoj psihi od batina. To se zove emocionalno zlostavljanje i teško ga je osvijestiti, bilo da ste akter bilo žrtva. Pale je samo sanjao da je sam na svijetu i užasnuo se. No, bi li Pale takvo što uopće sanjao da je imao bezuvjetnu ljubav? Ne, Pale je sanjao ono što ga je nesvjesno mučilo: da će biti napušten. To čak djeci nitko ne treba reći – osjete intuitivno. Kad je moja nećakinja imala 3-4 godine, gledale smo tu predstavu i jako ju je uznemirila, rekla mi je "Ne želim više nikada to gledati". A zamislite kako tek utječu riječi omalovažavanja, vrijeđanja, kritiziranja, ismijavanja, prezira…!

Mogu nas zauvijek obilježiti pa možemo i sami postati zlostavljači, još i gori. Možemo pristati na doživotno emocionalno zlostavljanje i naći partnere koji će nam ispunjavati tu "potrebu"; možemo manijakalno čistiti ili se kompulzivno prejedati; možemo ponižavati kolege na poslu ili postati ravnodušni na sve… Izbori ljudske naravi su neizmjerni. Doduše, postoji i teži put: osvijestiti emocionalno zlostavljanje i, kako bi se reklo new age riječima, raditi na sebi, uz nužno tjeskobljenje, sumnje, lomljenja.

Puno je u vašoj zbirci obitelji u kojima se šuti, ili se barem o osjećajima ne razgovara. Roditelji koji djeci ne kažu da ih vole, pa to ne dočekaju čuti niti od djece. Roditelji koji djecu ne grle, kako ironično kaže jedan lik - ne pada joj teško korona izolacija, jer oduvijek je bila izolirana. Iz te šutljivosti kao da smo uletjeli u doba sveopće kakofonije, oko nas je buka pametnih telefona, interneta, djeca idu na gomilu slobodnih aktivnosti, roditelji do njih i nemaju kad doprijeti, nemaju se kad s njima sresti. Živimo li mi, usred te kakofonije, zapravo i dalje u vremenu šutljivosti?

- Tehnološki izumi i gadgeti učinili su da se odmaknemo od sebe, unutarnjih stanja i stvarne duboke introspekcije. Usprkos svim psihoterapijskim metodama i njihovoj dostupnosti – čak i onoj online. Da biste zatražili pomoć, prvo morate osvijestiti da vam pomoć treba. Potom morate priznati da nemate uvijek pravo. Teško je to. Još je teže oprostiti: sebi i drugima. Razgovarati, treba mnogo razgovarati, uživo. Nema tog gadgeta koji može zamijeniti ili nadomjestiti živu osobu, interakciju, prožimanje iskustava i emocija.

Dugo radite urednički posao. Uređujete različite žanrove. Dojam je da se i u nas piše sve više. No, što biste rekli, koliko je kvalitetna književna produkcija u nas?

- Eh da, to nam je donijela demokratizacija i pojeftinjenje tiska: danas si doista svatko može priuštiti tiskanje knjige. Usto, svi bi pisali, a čitaju eventualno statuse na društvenim mrežama. Sve više je onih kojima je pisanje terapija ili zamjena za neki oblik psihoterapije. Nemam ništa protiv toga, ali - zar sve to mora odmah biti i tiskano? To postaje veliki ekološki problem. Što se tiče naše književnosti, mislim da imamo sve više sjajnih autorica koje mnogo rade na svojim tekstovima.