TEORIJE ZAVJERE

Izvanredan pregled svih suludih ideja koje kruže svijetom: ‘Mikročipovi se ubacuju u tuševe!‘

Velimir Grgić
 Nikša Stipaničev/Cropix
Knjiga, koja više informira nego što filozofira, podijeljena je u četiri cjeline, "P(l)andemija", "Qanon", "Ravna zemlja" i "Ptice nisu stvarne"

Ukratko: „Teorije zavjere 21. stoljeća“ Velimira Grgića bistre um i krijepe dušu. Knjiga izvanredna i za mnogo veću kulturu negoli što je naša. Štivo uzbudljivo, duhovito, spretno sastavljeno, učinkovita stila, koje drži pozornost čitateljevu kao kakav krimić Agathe Christie.

Velimir Grgić (Požega, 1978.) najspretniji je i najbolji naš takozvani slobodni pisac, profesionalac koji živi od pisanja popularnih nefikcionalnih djela, moderni enciklopedist koji je kadar za svega nekoliko mjeseci napisati knjigu o čemu vam drago, od korejskog popa do japanskih seksualnih maštarija, a koja će biti i temeljita i šarmantna. Ova mu je šesnaesta.

Ako želite na jednom mjestu doznati kakve sve ludosti, poznate kao teorije zavjere, kruže suvremenim svijetom i kakve su kružile njime u posljednjih otprilike 250 godina, ovaj će vas Grgićev rad zacijelo oduševiti.

image
Teorije zavjere 21. stoljeća
Mbbooks

Ljetos sam pisao o knjizi „Priručnik za ekstremiste“ Borisa Perića i Tomislava Pletenca, dvojice također slobodnih pisaca višeg ranga, koji se ponešto filozofskim stilom dohvaćaju iste teme, čovjekove potrebe da u svemu bude u pravu. Grgić manje filozofira, a više informira, premda su njegovi izvori manje brojni, asocijacije suspregnutije, no cjelina je ipak jasnija, pristupačnija.

Grgić počinje svoje putovanje bespućima modernih i predmodernih teorija zavjera upućujući na psihološki mehanizam koji ih omogućuje. Predstavlja pojam apofenije, „osnovni mehanizam epidemije teorije zavjera“. Apofenija je „kognitivni fenomen uočavanja veza u nasumičnim, nepovezanim ili besmislenim podacima“. Čovjekov um u svemu traži uzorke, nastoji povezati informacije koje mu pristižu u logičnu cjelinu, u priču.

Potraga za istinom

Svijet je, dakako, sam po sebi besmislen, a naš um nastoji mu pridati smisao, jer u besmislu jest nemoguće obitavati kao, nazovimo ga tako, razumno biće. Patološki oblik potrage za istinom, a koje nema, jest dakako narcizam, doživljavanje sebe kao mjerila za svijet i mjerila za druge ljude.

Posrijedi je osjećaj vlastite vrijednosti koji se pobuđuje tako da se svijet doživljava kao neprijateljsko mjesto, a drugi ljudi kao neprijatelji kojima je cilj da vas pokore u vašoj izvrsnosti, da vas zarobe, čipiraju, kontroliraju vaš um elektromagnetskim valovima, zaprašivanjem i likvidiranjem svih ptica na planeti a koje mijenjaju dronovi.

Svaku takvu ludost umovi mnogih od nas prihvaćaju takoreći bez otpora. Takozvani mali čovjek - njemu se vlastita egzistencija čini nepotpunom ako ne postoji neki zli vladar, moćnik ili organizacija koji ga žele porobiti. Neprestana paranoja kao potvrda vlastite vrijednosti.

Grgić ispočetka daje nekoliko primjera kad su se teorije zavjera pokazale istinitima, no posrijedi su zapravo prevare pojedinih vlada da započnu primjerice rat te se nikad ne izdižu do eto čovjeka kao takvog.

Svijet je napučen manipulatorima koji će rado sklonost ljudskog uma da vjeruje u nevjerojatno iskoristiti za vlastitu korist. Teoretičara zavjere najlakše je manipulirati tako da mu se povlađuje. Ako tko vjeruje da ga zaprašuju iz aviona, još biste ga više mogli pridobiti kao sljedbenika (od kojeg se može musti novac) tako da mu dometnete kako ni sami avioni zapravo ne postoje, negoli su to zli duhovi koje su poslali ljudi gušteri, a koji su se davno kamuflirali u ljude.

Smiješne, ali opasne

Čitajući knjigu, pala mi je na pamet nova zezancija, kakva bi se, uz pomoć svega nekoliko „izvora“ na internetu, lako mogla proširiti u nepreglednoj zajednici vrebača na nove ugroze. Dakle, svaki bolji hotelski lanac, a njih kontroliraju najbogatiji ljudi na svijetu, rutinski čipira svoje goste.

image
Velimir Grgić
Nikša Stipaničev/Cropix

Mikročipovi, ne veći od vrha komarčeva žalca, rutinski se ubacuju u tuševe te izlaze iz njih dok se tuširate. Dovoljno je da se podvrgnete vrućem mlazu vode pa će vam makar jedan od tih mikročipova skliznuti u uho te dalje otputovati prema mozgu. Cilj toga čipiranja jest da vam se zauvijek ugradi u um potreba da boravite u skupim hotelima a usput vam serviraju i druge želje kojima se nećete moći oduprijeti, primjerice da pijete coca colu ili da gledate Netflix.

Knjiga je podijeljena u četiri cjeline, „P(l)andemija“, „Qanon“, „Ravna zemlja“ i „Ptice nisu stvarne“, a zajedno se čitaju kao recimo složeni obrok, koji se sastroji od predjela, glavna jela, deserta i dobre crne kave za kraj.

U današnjem svijetu teorije zavjere možda su opasnije negoli u svijetu devetnaestog ili dvadesetog stoljeća, prije svega zato što smo danas umreženi internetom te se svkaka ludost širi poput požara, uz minimalan trud. Mnoge vlade, osobito totalitarne, rado ih šire, e da bi ciljana društva i njihove vlade što više destabilizirali i usporili njihovo djelovanje, ako ne i rast. Prednjače kineski i ruski državni trolovi, no ne zaostaju ni oni u demokratskim društvima, koje pogone pojedinci ili organizacije pri ili na vlasti, u Sjedinjenima Američkim Državama, osobito.

Teorije zavjere jesu najčešće smiješne i apsurdne, no ne i zato manje opasne i toksične. Aktualna pandemija ih je učinila potentnijim, a pridonosi im i razvoj tehnologije, kao uostalom uvijek dosad u povijesti, kako Grgić često ilustrira: nekad su ljudi vjerovali da se virusi šire telegrafskim stupovima pa što ne bi danas da se šire 5G mrežom. Oduvijek nam rade o glavi, a i sutra će, kad se zaputimo na Mars ili dalje…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 11:33