OSJEČKA KNJIŽEVNICA O SVOM NOVOM ROMANU

IVANA ŠOJAT-KUČI Branitelji koje ja znam nasmijani su ljudi koji oko sebe šire pozitivu

Osijek, 020610. HNK.Knjizevnica Ivana Sojat Kuci. Foto: Vlado Kos / CROPIX
 Vlado Kos / CROPIX
Obično pisci, kad pišu o nečemu što ih je potreslo, odu u patetiku. Zato mi je trebalo ovoliko godina odmaka za moju ratnu priču

Što je oprost i može li se bez njega, zgrčen u mržnji, bijesu, opsesivnom optuživanju - nastaviti živjeti? Ostaje li zarobljenik koji ne oprosti zauvijek, i na slobodi - zarobljen? “Jom Kipur”, novi roman Ivane Šojat Kuči, kako i naslovom daje naslutiti, tematizira traume, priča kako čistiti iz sebe ne bi li ostatak života bio podnošljiviji.

Skelet romana čine razgovori nekadašnjeg branitelja Matijevića i psihijatra Romića. Psihijatar, usvojeno romsko dijete koje je podigla emocionalno distancirana intelektualka, nosi pak svoju traumu koja se u romanu djelomice razotkriva paralelno s Matijevićevom.

- Poznajem nekoliko psihijatara i puno branitelja. Ideja mi se sama nametnula, htjela sam rušiti predrasudu o branitelju koji mora proći kroz psihijatrijske ruke da bi ozdravio. Moj branitelj sam ozdravlja, pokazujem da sami moramo ozdraviti, možemo se izliječiti samo ako se suočimo s onim što nas najviše boli - kaže autorica.

Počast prijateljima

- Obično pisci, kad uzmu pisati o nečem što ih je jako potreslo, odu u patetiku. Bojala sam se toga, zato mi je trebalo toliko godina odmaka. Htjela sam romanom odati počast mojim prijateljima, braniteljima koji su izginuli. Imali su od 18 do 23 godine, svi su bili studenti, danas bi bili odvjetnici, menadžeri... Silno mi smeta način na koji se sad dominantno prikazuje branitelje - kao da su to lišajevi, prištevi na koži naroda, ljudi alkoholizirani, drogirani, koji manijakalno vise po kladionicama. Nitko ne piše o braniteljima koji su, unatoč svemu što su prošli, izašli kao predivni, nasmijani ljudi, koji imaju svoje OPG-ove, male biznise, rade i žive šireći pozitivu. Većina branitelja koje ja znam je upravo takva.

Godine na bojištu

Šojat Kuči piše o poznatom joj, ponešto doživljenom. Koncem srpnja 1991., kad se zapucalo, u to vrijeme studentica druge godine, javlja se u dobrovoljnu postrojbu.

- To mi je bila sasvim prirodna reakcija. I inače je u meni jaka ta ‘muška’ strana. U Zboru narodne garde prošla je protutenkovsku obuku, pušku je nosila godinu i pol, pokušali su je “maknuti u stranu, da kuha kave”, ali tvrdoglavo se držala bojišta, sve dok netko nije shvatio da zna jezike pa su je angažirali kao prevoditeljicu. - Jedno sam vrijeme, radeći na romanu, bila prilično depresivna. Puno sam vremena provela u razgovorima s bivšim logorašima, odgledala hrpu dokumentaraca, najteže mi je bilo pisati dio gdje Matijević priča o logoru, tu sam se najviše bojala patetike. Svjesna sam da se ljudi već groze takvih priča.

Što znači oprostiti, je li oprost, na koncu, instinktivna strategija preživljavanja?

- Oprost je jedini način očuvanja cjelovitosti duše. Bez njega u čovjeku se nastanjuje mržnja koja uvijek, neizostavno, izjeda svojega “kućedavca”, a ne onog protiv koga je usmjerena. Premda puno logičnije zvuči ono starozavjetno: oko za oko, zub za zub, oprost je jedini način čovjekova zadržavanja u dobroti. Čak i ako nema isprike, čak i ako izostane kajanje počinitelja. Oprost je u skladu sa svim vjerama na kojima počiva zapadna civilizacija - kaže.

Moramo biti strpljivi

Kad završava jedan rat, može li on stvarno završiti prije no što se pročisti kroz generacije, ode iz kolektivne memorije?

- Rat na političkoj razini završava primirjem, kapitulacijom, ponovnom uspostavom bilateralnih odnosa. Na ljudskoj razini on traje dalje, to trajanje ovisi o okolnostima. U slučaju Domovinskog rata ne smijemo zaboraviti nestale i mrtve koji još leže po zatajenim masovnim grobnicama, zaboravljenim gnojnicama, bunarima. Bojim se da se neće okončati dokle god postoje oni koji oplakuju svoje nepronađene mrtve, koji susreću svoje krvnike koji im nekažnjeni i dalje žive u susjedstvu. Ne smijemo zaboraviti da ni uljuđena Europa još uvijek zapravo nije pregrmjela ni Prvi, ni Drugi svjetski rat, da se još uvijek obračunava s tuđim i vlastitim demonima. Moramo biti strpljivi. Prvo sami sa sobom, a zatim i s drugima.

Roman o janjičarima

Ivana Šojat Kuči žena je zanimljive biografije. Višestruko nagrađivana autorica čija djela podjednako hvale i književna kritika i publika, do rata je u Osijeku studirala fiziku i matematiku.

- Zapravo sam htjela studirati ondašnju jugoslavistiku. No, kad sam došla i vidjela tko sve ide studirati književnost, da tamo stoje moje kolege iz školskih klupa za koje sam znala da ih literatura uopće ne zanima, od muke sam predala svoje papire na - matematiku i fiziku, iako s time, osim što su mi i ti predmeti dobro išli - nisam imala nikakve veze. Moji su kod kuće ostali zatečeni.

Osam je godina živjela u Belgiji gdje je diplomirala francuski jezik. Prevodi s francuskog i engleskog.

Već dugo priprema povijesni roman u kojem se vraća u Osmansko carstvo, sprema se pisati o janjičarima.

- Čitam materijale, potrebno je stvarno psihički se prebaciti u to vrijeme, biti jako potkovan u islamu i kršćanstvu toga doba. Mislim da ću početi pisati za mjesec-dva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 09:16