NAŠA ŽENA U BERLINU

IVANA SAJKO Moramo ući u dijalog s onima prema kojima samo odmahnemo rukom jer su blesavi i ništa ne znaju

 Ronald Goršić / HANZA MEDIA

Ima tome sad godina dana da je Ivana Sajko u Berlinu, na književnoj stipendiji Daad. Paralelno radi na dvije stvari – piše prozu na temu osobne promjene te istraživanje iza kojeg će uslijediti, kako opisuje, 'labava' dramatizacija, njezina iteracija Hamsunove "Gladi".

"Prozni tekst na kojem trenutno radim govorio o promjeni koja se proteže na razna polja – od promjene mjesta gdje živiš, do mijenjanja unutarnje, ljudske strukture, pokušaja da se promijeniš kao osoba, i na koncu propitkivanja – je li ta promjena moguća.", o tome će tek kratko u razgovoru za Jutarnji list.

Što se Hamsuna tiče, tu je još u fazi istraživanja, pisati se sprema za nekoliko mjeseci. Zašto Hamsun i zašto baš - "Glad"?

"Namjeravam, kao što sam radila "Gospođu Bovary", napraviti ciklus po nekoliko djela koja već postoje, a koja, za mene, reflektiraju današnju situaciju. To nisu adaptacije, već jako udaljene, slobodne interpretacije, baš kako je bio slučaj i s "Bovary". Privlače me autori koji nisu "obični", koji su kao osobe bili osobito intrigantni, Flaubert je to svakako bio, a za Hamsuna se čini da opasno dobro korespondira s vremenom u kojem živimo. Zanimljiva je ta njegova biografska mrlju, to da je za Drugog svjetskog rata podržavao naciste, svoju je Nobelovu nagradu Goebblesu poslao na poklon. Doduše, u to je doba Hamsun već bio jako star i nagluh ... No, nije da ga branim. Zanima me pozicija čovjeka koji je bio u krivu, radikalno u krivu, a to i jest upravo Hamsunova pozicija."

Najveće norveško književno ime, uz Ibsena, zauvijek je ostalo obilježeno i prezreno, protiv njega se, nakon rata, vodio sudski proces, starost je proveo između ludnice i doma umirovljenika, osuđen je na veliku novčanu kaznu, puno veću od novca koji je imao i mogao imati, čitatelji su, zgađeni čovjekom, čak i najodaniji poklonici njegove umjetnosti, slali mu natrag njegova djela.

"On je, na neki način, bio zaštitni znak Norveške, da bi postao najvećom sramotom te zemlje. 'Glad' mu je prvi roman, opisuje čovjeka prekarijata, koji ide od posla do posla, potpuno nesiguran, ima velike ideje, ali ne može ništa postići, i kojeg činjenica da se ne može izvući iz tog začaranog kruga siromaštva frustrira.", opisuje Sajko Hamsunovu napola autobiografsku priču.

Stavljajući to u današnji kontekst, razmišlja: "Mislim da treba napuštati ove naše politički korektne pozicije, moramo i jako je bitno ući u dijalog s onima prema kojima samo odmahnemo rukom jer su blesavi i ništa ne znaju, jer ne razumiju, jer im je demokracija dala šansu glasovati, a zapravo možda uopće ne bi trebali i nisu to zaslužili. Takav stav, takav prezir, tipičan je za intelektualce, tipičan je za ljevicu. Za njega više nema prostora, nemamo više luksuz za njega. Baš zato mi se čini da je Hamsunova pozicija ta pozicija koju moram istražiti ako uopće hoću imati prava pisati ono što pišem, dakle te moje tekstove koji su uglavnom zainteresirani za socijalni i politički moment. Vrijeme je da svi skupa, čime god da se bavimo, izađemo iz tih super pametnih kukuljica, i pogledamo što se događa okolo nas.".

Zimus je u ITD-u, u režiji Franke Perković, postavljena njezina drama "To nismo mi, to je samo staklo", još jedan tekst u kojem Sajko ispituje što ekonomska depriviranost čini čovjeku, kako kriza, tranzicija, rat pretvaraju ljude u - komadiće polomljena stakla. Pišući, na jednom mjestu u drami, kaže: "Više nema razloga navijati budilicu. Svakom se može dogoditi da ujutro nema zašto ustati iz kreveta ... Svakom se može dogoditi da provede noć zbrajajući račune ... Svakom se može dogoditi da postane kadrovski višak, da mu se, primjerice, udvostruči rata stambenog kredita, da ga počnu proganjati telefonom,zvoniti mu na vrata i slati mu opomene, pa da prestane dizati telefonsku slušalicu, pregledavati poštu i otvarati neznancima te se potajno počne nadati da će rak pluća stići prije od naloga za deložaciju ..."

Tekst je nastao početkom 2010., za njezina boravka u Beču, u doba nedavne, sveprisutne, ekonomske krize čije dugoročne posljedice, sociološki gledano, i dalje tek naslućujemo. "To je bilo vrijeme kada su svi govorili o krizi, a mene je zanimalo istražiti kako se te gospodarske krize, i ono što izlazi iz njih, događaju ciklički. Na početku 20. stoljeća bilo ih je više, među njima i velika depresija u SAD-u; svaka je kriza imale rezonancu, iza svake je ostalo puno građe, fotografija, tekstova, dokumenata, svi ti ljudi našli su se u sličnom momentu, duboko uronjeni u njega. U kontekstu krize zanimao me odnos prema djeci, htjela sam o tim ekonomskim dinamikama progovoriti kroz intimnu obitelji."

"To nismo mi, to je samo staklo" dekonstrukcija je mladenačkog beznađa, vremena kredita, burzi rada, prekarijata iz perspektive kojeg se gotovo pa i ona po svemu nesretna ratna mladost 1990-ih čini - progresivnijim dobom u kojem je bilo više mogućnosti.

"Htjela sam pokazati da djeca koja rastu u uvjetima besperspektivnosti i bijede, kao što je to danas (a u Hrvatskoj statistike kažu da je svaki drugi mladi čovjek bez posla), ti uvjeti u kojima mladi odrastaju, to da im je oduzeta perspektiva i vjera u bolju budućnost od njih ne čini nekakve romantične odmetnike i junake, već u njima stvara nešto potpuno drugo."

U drami se isprepleće i priča o Bonnie i Clyde: "Oni zapravo nisu romantični buntovnici, potpuno je jasno da su naprosto odmetnici, tek klinci koji su znali da apsolutno nemaju budućnost, ukrali su auto i počeli pucati uokolo, bez ikakva plana i cilja, kako se to u današnja vremena događa po predgrađima velikih gradova. Tako, eto, ni Bonnie niti Clyde nisu imali plan, upadali su u banke u kojima je bio novac malih ljudi, seljaka i nekih malih obrtnika, poduzetnika, nisu oni dakle ustali protiv sistema, već su naprosto bili mali kriminalci."

Siromaštvo, poručuje u tekstu, boli više od stakla u koljenima. "Jako je jasno vidljivo kako su, bilo siromaštvo ili bogatstvo, postali ekvivalent za vrednovanje osobe kao takve. Ono što boli moderne Bonnie i Clyde jest da se njihovo siromaštvo tumači kao njihova ljudska osobama, oni više ne pripadaju klasi radnika koji su u to drugo vrijeme bili homogeni i vidljivi, gotovo pa su tad bili i ponosni na svoje siromaštvo. To je bilo doba kad činjenica da si bez novca nije na tako razarajući način utjecala na tvoju unutarnju strukturu,na tebe kao osobu, na tvoje vrijednosti. Dok je siromaštvo za današnju djecu nešto što govori o njima kao osobama, tj. oni to tako osjećaju.", kaže Sajko.

Suvremena Bonnie Ivane Sajko pokušava ukrasti odjeću iz dućana i pada na staklo, uspoređujući što je teže - biti siromašan i imati vidljive znakove siromaštva po sebi, 'lošu' odjeću, ili proći kroz fizičku bol ne bi li se dočepala simbola bogatstva – odjeće i etiketa koje će od nje napraviti drugu, "bolju" osobu.

"Oni sebe vide kao lutke, kao nešto što je zbilja moguće dizajnirati izvana, odjećom, predmetima, gadgetima ... u tom smislu i kad bivaju ubijeni, kad policija puca na njih, a metci prolaze kroz staklo, oni govore da to nisu oni, da je to tek staklo koje puca pred njima, da to zapravo nisu njihove glave i njihova koža. Čak i u tom momentu misle samo na to da im se ne uništi odjeća, jedino im je na pameti da haljina ne ostane pokapana, da trenirka ostane neoštećena."

U organizaciji njezina njemačkog izdavača bila je na nedavnom književnom sajmu Leipzigu, komentira otužnu organizaciju nastupa hrvatskih pisaca: "Prošla sam kraj našeg štanda koji je izgledao potpuno beznačajno, zjapio prazan. Pamtim vremena kad se odjednom na njemačkom tržištu našlo 36 hrvatskih knjiga, ovo danas je pretužno. Najviše štete od toga imaju autori, a s druge strane i Hrvatska kao zemlja, strašno je kretati se sajmom i zalutati u taj dio gdje Hrvatska ima štandić, suočiti se s time. Realno, hrvatska je književnosti puno više od toga što je predstavljao taj štand, naših autora ima kod svjetskih izdavača, čitaju se. Uza sve talentirane i poduzetne ljude koji u Hrvatskoj postoje i koji bi za Hrvatsku radili, od Aide Bremer do Seida Serdarevića ... meni zbilja nije jasno da to tako izgleda i da to rade ljudi koji ne znaju raditi."

U Njemačkoj uskoro izlazi prijevod njezina "Ljubavnog romana". Prošli je mjesec u Rimu premijerno izvedena njezina drama "Prizori s jabukom" u režiji Tommasa Tuzzolija, a u Leipzigu je postavljena "Rose is a rose is a rose is a rose", u teatru Wasserburg pripremaju inscenaciju drame "Žena bomba" o ženama samoubojicama, starog hita koji je do sad izveden u 15-ak zemalja svijeta, među ostalima i u uglednom Malthouse Theatreu u Melbourneu.

Govoreći o osjećaju (ne)slobode, tržištu i životu općenito, kaže: "Ne osjećam se nimalo slobodnom. Mislim da je sloboda stanje kojem možemo težiti, u smislu slobode mišljenja, ali sloboda kretanja, sloboda življenja prema vlastitim nahođenjima i idejama - ona ne postoji. Jer, duboko smo određeni birokracijom, sustavom, već nas činjenica gdje smo rođeni, naše ime, prezime i nacionalnost unaprijed određuju i ne možeš od toga pobjeći. Gdje god da dođeš s hrvatskom putovnicom, ili nekom drugom, svejedno, to te već određuje, na neki način. Tako da se ne vidim kao slobodnu osobu. "

O (ne)slobodi na tržištu rada, dalje, nastavlja: "Sloboda bi bilo stanje da možeš činiti što hoćeš, s izvjesnom odgovornošću. Ja nisam u poziciji da činim što hoću, već sam u poziciji da pokušavam pregovarati između onog što bih htjela, onog što mogu i onog što moram. To su neke zadatosti iz kojih ne možemo izaći, svejedno jesi li umjetnik ili imaš neku drugu profesiju. Pri tome definitivno mislim da biti žena i majka na pitanje slobode stavlja još nekoliko utega više i nitko me ne može razuvjeriti da to nije tako. Biti žena podrazumijeva imati dva posla, onaj kućanski, 'nevidljivi' posao, oko djeteta, oko održavanja doma, i ovaj drugi posao, s kojim se zarađuje. Mislim da, barem što se tiče Hrvatske, čak i u nekom sociološkom smislu, u načinu na koji se žena tretira između četiri zida doma, situacija nije bitno promijenjena, tek možda na površini se čini da smo napredovali, ali nismo. Podčinjavanje žena nije omeđeno samo na izvjestan sloj ljudi, na neškolovane ... postoji posvuda, istina, na neki drugi način se iskazuje, ali postoji, itekako, i među visokoobrazovanim, intelektualnim, građanskim, 'naprednim' krugovima. Činjenica da je kućanskom poslu dodan još jedan, da su žene izašle na tržište rada nije značila oslobođenje žena, već samo porast onoga što se od njih očekuje. Od nas se danas traži samo veća performativnost. Ništa drugo!"

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 05:19