ČOVJEK MNOGIH ZAVIČAJA

ISPOVIJEST HRVATSKO-SRPSKOG PISCA 'Ja sam Hrvat i naturalizirani Srbin. Može se biti i jedno i drugo, jer jedno ne potire drugo'

 Boris Kovačev/CROPIX
Poznatom književniku i prevoditelju rođenom u Buenos Airesu u obitelji dalmatinskih iseljenika upravo je i u Hrvatskoj izašla knjiga autobiografskih zapisa u kojima piše o svojoj potrazi za identitetom

Ja sam Hrvat i naturalizirani Srbin. Može se biti i jedno i drugo, jer jedno ne potire drugo - kaže Nikola Bertolino lijevim dlanom lupnuvši o korice svojih više od 500 stranica dugačkih autobiografskih zapisa “Knjige o zavičajima”, na hrvatski prilagođenoj i ovih dana objavljenoj u izdanju Sandorfa.

Poznati beogradski prevoditelj najznačajnijih francuskih i ruskih pjesnika, rođen 1931. u obitelji dalmatinskih iseljenika, imigranata u Buenos Airesu, Argentinu je zauvijek napustio kao petogodišnjak. Selio se Dalmacijom, živio u Hercegovini, Slavoniji, od 1947. je u Beogradu. Vječno iskorijenjenu Bertolinu, obilježenu u formativnim godinama stalnim selidbama, u zreloj dobi obuzetu trajnim osjećajem nepripadanja, čovjeku mnogih zavičaja, jedini je pravi zavičaj poezija, već mu je u mladosti postala utočište od ružnoće svijeta koji ga je okruživao.

Priča o osamljenosti

“Knjigu o zavičajima” čine dva dijela, u Srbiji 2004. i 2008. objavljena kao posebne knjige. Priča je to o traganju za identitetom i autora i zemlje u kojoj živi, o usamljenosti kao posljedici promišljanja društva u kojem živi, o prijateljima i poznanicima koji se od racionalnih ljudi preobražavaju u bučne glasnogovornike velikosrpske politike. “Sve sam svoje zavičaje na neki način zavolio, iako sam uvijek u njima bio pomalo tuđ i znao da sam tuđ. Svaki od njih u meni je nešto ostavio. U Srbiji, mom posljednjem zavičaju, ne samo da se ništa na bolje ne mijenja već tonemo dublje, prošlost diktira sadašnjost i budućnost, mladi ljudi u tome se ne mogu snaći, njih uče onome što je bilo vrijedno u prošlosti, nikako onome čemu trebaju težiti u budućnosti. Danas je taj moj vječiti osjećaj nepripadanja i neuklapanja jači negoli ikada, prisutan gdje god da se nalazio, bilo tamo ili ovdje. U Srbiji je moj osjećaj nepripadanja trajan, a ono što je trajno djeluje duboko, postaje mučno. Živio sam u nadi da će se nešto bitno u tamošnjem društvu promijeniti, to se ne događa, počeo sam misliti da se i ne može dogoditi. Na koncu se čovjek pomiri s time, ali to mirenje je duboko bolno jer ono znači - gašenje nade.”

Izazovi prevođenja

Nekadašnji pomoćnik ravnatelja beogradskog Muzeja suvremene umjetnosti, potom urednik u nekoć velikim izdavačkim kućama Bigz i Nolit, svoj definitivni životni zavičaj Nikola Bertolino je otkrio počevši prevoditi Rimbauda. Poezija ga je spasila od samoće i depresije života 1950-ih, nakon što mu je s očiju, prvi put, pala ideološka mrena. “I prije sam ja to donekle naslućivao, ali moji tadašnji prijevodi Puškina i Ljermontova, koje sam kasnije usavršavao i dotjerivao, nisu bili dovoljno dobri da bih to osjetio kao zavičaj. Tek s Rimbaudom sam shvatio što je prevođenje poezije i što je bavljenje poezijom.” Za svoje prijevode kaže: “Rimbaud mi je bio najveći izazov. Baudelaireovi ‘Cvjetovi zla’ najdraži, a Apollinaire možda ipak najbolji.”

I sam je pisao pjesme. Kad ga Danilo Kiš nagovara da objavi jednu, Bertolino odvraća “Neću, nije antologijska.” “Kiš je to nazvao čudovišnom ohološću”, pamti i danas.

“Knjiga o zavičajima”, među ostalim, razotkriva desetljeća pukotina i propadanja minula društvenog sistema, Bertolino tu iskreno govori i o vlastitim slabostima i zabludama, opisuje pozadinu velike afere vezane uz Danila Kiša i “Grobnicu za Borisa Davidoviča”.

Afera Kiš

I sam je kao član žirija Oktobarske nagrade bio sudionik nepravde nanesene piscu, na neki način izmanipuliran od ostalih kolega glasovao je da nagradu, koja je, kako je i tada držao, trebala pripasti Kišu, dobije knjiga Dragana Jeremića.

“To je jedna od odluka zbog koje i danas žalim. Ostali članovi žirija lukavo su smislili poseban način glasovanja i ja sam tu izigran, na koncu bio primoran glasovati za knjigu koja, po mom mišljenju, nije zaslužila nagradu. U žiriju su bili redom ugledni pisci, a ja predstavnik Društva književnih prevoditelja Srbije. Ali, trebao sam ustrajati na svom stavu.” Kiš, s kojim je prijateljevao i koji se ubrzo odselio u Francusku, vjerojatno mu to, nagađa, nikada nije oprostio.

Najviše si, kaže, općenito zamjera što “nije bio dalekovidan”. “Pogrešno sam procjenjivao raspoloženje i u srpskom i u hrvatskom narodu, nisam ni sanjao da će se dogoditi rat. Dalekovidnost je čovjeku silno potrebna osobina, koja je meni manjkala. Onih koji trezveno mogu vidjeti u budućnost je malo. Pogotovo ih je malo u običnih ljudi. I zato njima neki ljudi s vrha, još manje dalekovidi, nameću svoja sužena viđenja. Tako je Hitler poveo njemački narod u rat. Događalo se to i kasnije, vidjeli smo što se kod nas dešavalo. Dugo sam vjerovao da partija čuva mir, bratstvo i jedinstvo. Makar sam prema Titu za vrijeme njegova života bio kritičan, kad je umro odlučio sam postati titoist.

Želio sam da Titov kult ostane neka vrsta ljepila, kao što je Napoleon bio ljepilo, iako je bio osvajač i zločinac, kao što je Atatürk bio otac nacije. Htio sam da Tito bude otac tih nacionalnih zajednica. To je bila naivna ideja, mada iskrena. Iako su me neki u Hrvatskoj ovih dana nazvali ‘posljednjim Jugoslavenom’, s jugoslavenstvom sam ja raskrstio, ono je u današnjim uvjetima i nemoguće i besmisleno, uspostavljati Jugoslaviju bila bi i neka vrsta zločina, jer bi to neizbježno vodilo u nove sukobe.

Politika na Balkanu nikada nije bila u interesu jugoslavenstva, ni u Kraljevini Jugoslaviji, ni u Titovoj Jugoslaviji. Autoritarna vlast je automatski bila protiv jugoslavenstva, samim tim što je takva, autoritarna.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:02