IGOR MAROJEVIĆ Roman o Hugu Bossu koji šije ustaške uniforme moj je obračun sa 20. stoljećem

Na nedavnom predstavljanju hrvatskog izdanja romana “Schnitt” srpskog pisca Igora Marojevića, među ostalim rečeno je kako se radi o jednom od najznačajnijih pisaca u regiji. “Schnitt”, izvanredno pitko napisan roman s radnjom smještenom u Zemunu, gdje Marojević živi, može se čitati kao “domaća” verzija “Casablance”. Umjesto ekspoziture višijevske Francuske, ovdje imamo ustašku endehaziju, područje pod njemačkim vojnim protektoratom kao što je to bio slučaj i u Maroku. Samo što je HB u Marojevićevom romanu Hugo Boss, dok je u kultnom filmu to s istim inicijalima bio Humphrey Bogart, kojeg jedan od likova romana u nastojanju da pokaže privrženost Trećem Reichu komentira: “S njim ni za isti sto ne bih seo”.

Sadašnjost kroz prošlost

U mimikriji izvještaja raznovrsnih ustaških, četničkih, nacističkih i partizanskih propagandističkih glasila sapleli ste priču o boravku modnog kreatora Huga Bossa u Pavelićevoj Hrvatskoj. Koliko u romanu koristite povijesne činjenice? Hugo Boss, za kojeg je poznato da je proizvodio nacističke uniforme, u Zemunu kroji ustaške uniforme?

- “Schnitt” je moj jedini roman s izraženim fantastičkim elementima. On treba da otvori finalnu verziju “Etnofikcije” da bismo stigli do gotovo sasvim realističko-historijskog kraja, ako je to moguće kad se tematizira pomjerenost Balkana. Ako u formalno fantastičkom “Schnittu” postoji lik Nevidljivog partizana kojeg nacionalsocijalisti ne mogu da vide ne samo zato što je visok oko 1,50 nego i što po arijskoj tipologiji on spada u niža bića, može i Boss doći u Zemun da kroji nove ustaške uniforme jer su stare plagijat njegovih, pa srpski novinari provociraju hrvatske za nošenje plagijata. Dobar dio ostalog čine historijske činjenice.

Zanimljiv je motiv njemačkog “tajnog glasila”, opisanog u romanu, koji se u Zemunu dijeli samo Nijemcima i svaki se primjerak tog “Objektivnog promatrača” nakon čitanja vraća i spaljuje u krugu redakcije. Ovaj kafkijanski motiv može se čitati kao odgovor na poziciju današnjih masovnih medija?

- I to je, naravno, jedan od fantastičkih elemenata, a odgovor na vaše posljednje pitanje apsolutno je afirmativan. Uvijek pišem (i) o sadašnjosti, bilo da je izmještam u prošlost kao u svojim etnofikcijskim romanima, bilo da je ona prikazana direktno, kao na primjer u mojoj aktualnoj knjizi “Beograđanke”.

Najavljivali ste da će romani “Žega”, “Šnit” i “Majčina ruka” činiti petoknjižje “Etnofikcija”. O kakvoj se ideji radi?

- To je neki moj skromni obračun sa 20. vijekom. Nekoliko evropskih naroda koji su zbog vlastitog etnocentrizma doživjeli izolaciju diljem tog stoljeća opjevani su u njemu u raznim ulogama. Na primjer, Nijemci su u “Schnittu” agresori, a u “Majčinoj ruci” žrtve komunističkog pogroma u Vojvodini neposredno poslije Drugog svjetskog rata. U “Etnofikciji” su opisani i Španjolci i Srbi kao još dva evropska autoizolacionistička naroda u nekom trenutku 20. stoljeća. E sad, gdje su Srbi, tu blizu su i Hrvati, Crnogorci, Albanci, kao bitna kontrolna instanca i narodi s kojima su Srbi imali bliske, nekad i krvavo bliske odnose. “Etno” osim “etnocentrizma” znači i drugost s obzirom na razne multikulturalne predstave, a fikcija dokaz da se ne radi o teorijskom radu, što bi se moglo zaključiti po ovim mojim rečenicama. Sljedeći roman, koji ću nastaviti pisati kad mentalno izađem iz “Beograđanki” koje trenutno predstavljam, dovodi do kraja vijeka, bombardiranja “SR Jugoslavije” i uvodi Španjolsku kao egzil ali i kao sjećanje na Građanski rat, svojevrsni peting Drugog svjetskog. Petim dijelom “Etnofikcije” sve bi trebalo da se poveže.

Nepovjerenje na djelu

Koliko su politički odnosi Hrvata i Srba iz vremena opisanog u romanu danas drukčiji?

- Teško se mogu uporediti hipermilitarizirana društva s makar donekle demilitariziranim, što su današnje Srbija i Hrvatska. Bitna razlika je i u tome što danas most između dvije nacije pokušavaju uspostaviti u pravilu pojedinci iz velikih urbanih centara, dok su te spone četrdesetih građene zahvaljujući ilegalcima odasvud. Sličnost je u tome što, iako dva najsličnija naroda, veliko nepovjerenje među njima je nažalost i dalje na djelu.

Živeći u Španjolskoj, prevodili ste djela Roberta Bolańa, i prijateljevali s tim svjetski slavnim piscem? Kako je došlo do toga?

- Pomalo je pretjerano reći i da smo prijateljevali i da smo drugovali, mada se o tome sve više priča što je Bolańo posthumno popularniji. Razumijem tu potrebu. Uglavnom, kada sam u Barceloni došao do njegove knjige priča, oduševio sam se ne samo njegovom prozom nego i saznanjem da je moja donekle slična njegovoj, iako ga do tada nisam čitao. Da bih vratio dug tome što mi se snaga duha vremena tako oslikala kroz njegovu prozu, počeo sam da prevodim njegove knjige. Poznavali smo se lično, komunicirali, bili naklonjeni jedan drugom, željeli da osnujemo fan klub Moane Pozzi kao junakinje o kojoj smo obojica pisali ne znajući jedan za drugog, ali je prerana smrt presjekla i njegove mnogo značajnije projekte.

Marginalizirani pisci

Kako vidite položaj i ulogu pisca danas, posebno u Hrvatskoj i Srbiji?

- Prilično je nebitna, što je s druge strane možda i dobro, jer čovjek može da napiše šta god hoće, dok su u društvima u kojima je književnost bila izuzetno značajna, literate i zbog običnih aluzija redovito slate u zatvor, a u nekima, čak, i pod zemlju.

Medijski ste prilično eksponirani, sudjelujete u javnim polemikama, u svojim romanima bavite se tabuima, aktivni ste na Facebooku i Twitteru, radite kao urednik u najvećoj izdavačkoj kući u Srbiji... Kako stižete sve to?

- Radim od kuće, kvalitetno sam oženjen i uglavnom sam prestao da izlazim, što mi štedi dobar dio vremena. Komuniciram uglavnom preko e-maila i društvenih mreža. Radim mnogo jer jedino tako uspijevam da se opustim. Valjda je to to.