HRVATSKA KNJIŽEVNICA KOJA JE OTIŠLA U KANADU KAO IZBJEGLICA Sve o nekoj zemlji nauči se čitanjem njene književnosti

“Sva je priroda divlja i surova” naslov, ujedno i lajtmotiv romana Ivančice Đerić, zapravo je aluzija na ljudsku dušu, kvrgavu i bremenitu.

Autorica o njoj tek kratko kaže: “Gdje god da je upiješ, upoznaš, usvojiš, upotrijebiš, ili se s njom uhvatiš u koštac, sva je priroda divlja i surova. Nemam tu što dodati.” Rođena je u Sisku, odrasla u Prijedoru, novinarstvo završila u Zagrebu, zadnje 22 godine živi u Kanadi. Do sad joj je u Srbiji objavljeno pet romana i dvije zbirke pjesama, prevođena je na makedonski, slovenski, poljski, ovo je njezina prva knjiga u hrvatskom izdanju (Fraktura).

“S pisanjem krećem kad već imam tri meni najbitnije stvari - početak, kraj i naslov, moji su naslovi bazične poruke romana. Kraj je bitan, jer, želite li putovati negdje, morate znati kamo hoćete ići. Ponekad i sanjam tu zadnju rečenicu.”

Iznenaditi sebe

U tom njezinu zanatski posloženu radnom procesu kreativni kaos događa se unutar u početku zacrtanih obrisa: “Shvatila sam da ne želim znati tko je ubojica, jer ako ja to ne znam još dugo dok pišem roman, onda vjerojatno ni čitatelj koji ide kroz tkivo romana neće otkriti, bit će mu zanimljivije proći kroz tekst. Pokušala sam i samu sebe iznenaditi.”

Kako je pisati na jeziku sredine u kojoj ne živi, obraćati se čitateljima koje ne sreće na ulicama, koji žive s druge strane oceana? “To da pišem na jeziku koji nije jezik zemlje u kojoj živim je prvenstveno psihološki težak moment. Pomišljala sam početi pisati na engleskom, no moja priča se dogodila ovdje, sve ono o čemu me godinama zanimalo pisati zbilo se tu, i zato je bilo bitno pisati na tom jeziku. Sad je možda došlo neko drugo vrijeme, neki drugi sedimenti iskustva su se nataložili pa bih mogla pisati na engleskom, mislim da sam sad spremna. Jer nije potrebno samo istančano znanje jezika, već i osjećaj za taj jezik, životno iskustvo na tom jeziku.”

Đerić je u Kanadu otišla kao izbjeglica, prvo u Švedsku, pa u Kanadu. “Otišla sam s jednom torbom, bila sam mlada i pozitivno naivna, nisam mogla ni zamisliti da mi netko ne bi htio pomoći i do danas sam silno zahvalna i ljudima i sistemima koji su mi na tom putu pomogli. Zbog tog iskustva čini mi se da je cjelokupni svijet, pa i Kanada, pao na ispitu sirijske izbjegličke krize. U dobru je lako dobar biti, ali sad nisu dobra vremena i moramo se svjesno suprotstaviti tim lošim vremenima. Kanada već dugo ima konzervativnu vladu koja već desetak godina nastoji promijeniti mentalni sklop nacije, stvoriti zatvorenu i militantnu zemlju, nenalik onoj u koju sam se doselila. Kao i mnogi Kanađani radujem se što dolaze izbori i što ćemo takvu vlast, nadam se, uskoro mijenjati.”

Učenje Kanade

Kanadu je, osim na vlastitoj koži, “učila” kroz romane Robertsona Daviesa, Carol Shields, Margaret Atwood, Lawrencea Hilla... Jedna od, iz njezine perspektive, ponajboljih kanadskih institucija je biblioteka grada Toronta. “Funkcionira savršeno, možete dobiti knjige izdane u Latviji, Vijetnamu, Grčkoj, Hrvatskoj... Tamo sam stalno, police su im pune. Ta biblioteka mi pomaže ostati u kontaktu s književnom produkcijom iz naše regije. Zadnje sam od tamo uzela ‘Gnusobu’ Svetislava Basare i Ferićev ‘Kalendar Maja’. Prije nekoliko godina, tadašnji gradonačelnik Rob Ford, naumio je prekinuti financiranje knjižnice. Govorili su mu da je to šteta, jer eto, kanadska je književnost iznjedrila neka svjetski značajna imena poput Margaret Atwood, na što je on pokazao da ni ne zna tko je ona. Digla se prašina, snažan otpor i na koncu su građani spasili biblioteku i tako odali počast piscima i književnosti.”