H.P. LOVECRAFT Pisac koji je učio ljude kako da slobodno uživaju u strahu

U vrijeme posvemašnjeg terora, koji nam od Pariza naovamo itekako obilježava svakodnevicu, čovjek bi pomislio da ga dobar stari horor bar načas može odvratiti na drugi, bezbrižniji kolosijek jeze. Poznavatelje književnosti ovakva bi rečenica mogla i sablazniti, uzme li se u obzir da je britanska spisateljica Ann Radcliffe u svojem glasovitom eseju “O natprirodnom u poeziji” (1802./26). definirala horor kao puki užas, koji silnom grozotom “gotovo da poništava” čitatelja, dok ga sublimni teror svojim “zatamnjenim” predigrama stravičnih scena duševno i duhovno oplemenjuje (čemu naposljetku i dugujemo sintagmu strava i užas). Kako god, horor kao žanr pera i kamere i dalje uživa planetarnu popularnost, a teror… no, dobro.

Gospodar straha

Tko svoje bibliofilske strasti zadovoljava pri blagajnama samoposluga mogao je ovih blagdanskih dana iz košarica s knjigama iščeprkati dosta prevedenih naslova američkog pisca Howarda Phillipsa Lovecrafta (1890.-1937.), uglađena, pomalo ksenofobna džentlmena iz Providencea, što ga poklonici - poput, recimo, Stephena Kinga - danas uzdižu na sam vrh stravične literature 20. stoljeća. K tome, u rodnom mu je SAD-u koncem prošle godine objavljeno “novo, anotirano izdanje” Leslieja S. Klingera i Allana Moorea. Ta hvalevrijedna knjiga, koja će, valja se nadati, jednom izaći i u hrvatskom prijevodu, ujedno predstavlja dobar doprinos pobijanju teze da se kod horor-autora, a posebice kod Lovecrafta, radi o pukom šundu, jer šundom bi onda trebalo proglasiti i E. A. Poea, čijim se nastavljačem H. P. Lovecraft smatrao, ali i J. L. Borgesa, koji mu je svojedobno posvetio pripovijetku “Thera are more things”.

Lovecraftov možda najpoznatiji citat - iz njegova podužeg eseja “Natprirodna stava u književnosti” (1926./27.) - glasi: “Strah je najstarija i najsnažnija ljudska emocija. A najjača vrsta straha je strah od nepoznatog.” Sljedbenici Sigmunda Freuda, koji je tvrdio da nelagodu i jezu ne izaziva nepoznato, već potisnuto poznato, čiji povratak naslućujemo, možda se ne bi složili s Lovecraftom, no pogledamo li bolje, posrijedi su tek dvije formulacije jedne te iste teško razumljive istine, upisane u možda drugi najpoznatiji Lovecraftov citat: “Nije mrtvo što vječno leži, dok u čudnim vremenima ne umre i sama smrt.” Ili tako nekako. Jer - i tu se možda krije dio formule autorove slave - nad Lovecraftovim su se rečenicama mozgovi epohe itekako pušili, trudeći se dokučiti što nam one točno govore i predstavljaju li nužno književnu fikciju ili možda ipak dopiru iz nekih “stranih eona”; odnosno, da parafraziramo Borgesa, ne postoji li tu ipak nešto više?

Mitologija Drevnih

Pozamašan broj kraćih ili dužih pripovjedaka, od kojih bi se neke mogle nazvati i kratkim romanima, eseja i pjesničkih zbirki, uz bezbroj pisama i drugih spisa iz ostavštine, čini opus H. P. Lovecrafta, koji bi se tematsko-motivski, bar što se proze tiče, mogao ugrubo podijeliti na klasični horor, priče o izmaštanim svjetovima i mitske priče. Kroz potonje se, pak, manje-više konzistentno provlači dorečena mitologija naoko izumrle rase “Drevnih”, kojima je svijet nekoć pripadao i koji će ga, stravični i nakazni kakvi već jesu, kad-tad vratiti pod svoju vlast. Ljudi, tek uljezi u takvom svijetu, već se okupljaju oko bogohulnih kultova štovanja zlogukih bića teško izgovorljivih imena, kao što su Cthulhu, Yog Sothoth, Nyarlat-hotep ili Azathoth, a knjiga njihove mračne objave, čije posjedovanje čovjeka već odvlači u propast, zove se “Prikaz zakona smrti”, odnosno, daleko zloslutnije Necronomicon. I upravo je ta knjiga, Lovecraftova zasigurno najveća literarna invencija, s godinama uspjela zaživjeti vlastitim životom i poroditi vlastit mit u čiju “objektivnost” mnogi i dalje čvrsto vjeruju.

U kasnijoj literaturi najčešće pogrešno prevođen kao “Knjiga mrtvih imena” (ime mu se sastoji od grčkih riječi nekros, smrt, nomos, zakon i eikon, slika) tajnoviti “Necronomicon” ne pojavljuje se, naime, samo u Lovecraftovim pripovijetkama, nego i kod drugih autora, čija je djela Lovecraft redigirao ili bi im bio “ghost-writer”, kao što je to, primjerice, bio slavom iluzionistu Harryju Houdniju. U jednom pismu Lovecraft piše da mu se “ime Necronomicon ukazalo u snu, iako je etimologija sasvim jasna”, dok u fiktivnoj “Povijesti Necronomicona” (1927.) autorstvo knjige pripisuje “poludjelom Arapinu” Abdulu Alhazredu, koji je u 8. stoljeću poslije Krista navodno živio u Damasku. Naslov izvornika glasio bi “Al Azif”, pri čemu se arapska riječ “azif” odnosi na zavijanje demona u pustinji. “

Biblija zla

Necronomicon” je prema Lovecraftu tijekom kasnijih stoljeća u grčkom, latinskom i engleskom prijevodu dospijevao u posjed mnogih znanstvenika, okultista, ali i laika, u čijim bi rukama znao prouzrokovati velika zla. Nemali broj autora, mahom okultnih interesa, smatra, međutim, “Necronomicon” povijesnom činjenicom, tako da je s porastom Lovecraftove popularnosti objavljeno nekoliko izmišljenih “Necronomicona”, a nadahnuće su u njemu pronašli i mnogi umjetnici različitih provenijencija, među kojima se zacijelo najviše ističe švicarski slikar H. R. Giger.

Iako ni iz Lovecraftovih crtica, ni iz tobožnjih “originala” nije razvidno što bi točno trebalo pisati u toj famoznoj bibliji zla, njezin “sadržaj” dovodi se u vezu s “Knjigom zakona” britanskog pisca i maga Aleistera Crowleya ili, pak, tajnim ritualima zazivanja anđela njegova slavnog prethodnika Johna Deeja. Odgovor na pitanje postoji li “Necronomicon” zaista ili je posrijedi puka literarna izmišljotina pokušao je dati i poznati britanski okultist Kenneth Grant, učenik i prema vlastitoj tvrdnji Crowleyjev duhovni nasljednik. Za Granta “Necronomicon” postoji, ali u drukčijim predjelima duha: “Necronomicon zaista postoji na razini pristupačnoj onima koji ga uspijevaju razumjeti, bilo svjesno kao Crowley, bilo nesvjesno kao Lovecraft. Nejasne napomene o postojanju knjige mogu se pronaći u tajnim knjigama Istoka i Zapada.”

Nepotrebno je isticati da je mit o postojanju “Necronomicona”, čija okultna sudbina u filmskim razradama zna zadobivati i dimenzije trilera, danas najživlji na internetu, što, opet, izravno doprinosi posthumnoj slavi H. P. Lovecrafta, čije književne invencije na velika vrata ulaze u popularnu kulturu, koja - u širokom rasponu od kompjuterskih igara do heavy metala - više i ne mari za povijesnu objektivnost. Uostalom, ako se ijedan moderni mit može podičiti sasvim osebujnom, autonomnom poviješću, nevezanom za banalnost vlastita ishodišta, onda je to onaj lavkraftovski o “Drevnima” i “Necronomiconu”. Ili bi na ovome mjestu možda trebalo reći da zla vremena naprosto iziskuju zle knjige, što bi nas nužno vratilo promišljanju terorizma? Nadajmo se da ne, jer ni Lovecraft svoju nelagodu izazvanu strancima - razvidnu, srećom, samo iz malog broja pisama - nije pretakao u književne obrasce, već se, onkraj bilo kakve ideologije, znalački trudio nastaviti jednu veliku žanrovsku tradiciju, koju je u Americi započeo Edgar Allan Poe.

Pivo strave i užasa

Za kraj jedna bizarnost. U čast 125. obljetnice rođenja Howarda Phillipsa Lovecrafta američka pivovara Narragansett iz istoimena grada u saveznoj državi Rhode Island najavila je ovih dana proizvodnju čitave linije “lavkraftovskih piva”, od kojih se prvo, naravno tamno, pod imenom “Lovecraft Honey Ale”, u birtijama i trgovinama neće pojaviti na piščev rođendan (20. kolovoza), nego upravo na rođendan njegova uzora Poea, 19. siječnja. “Innsomouth Old Ale”, najavljen za travanj, vuče, pak, ime iz Lovecraftove pripovijetke “Sjena nad Innsmouthom”, fiktivnim gradićem u Massachusettsu, koji će se, kao poprište jezivih zbivanja, seliti i kroz djela mnogih Lovecraftovih književnih nasljednika.

Dakle, u zdravlje!

Ili, lavkraftovskim rječnikom: Cthulhu R'lyeh! Znalci će znati o čemu se radi.