Grossman na Festivalu svjetske književnosti: ‘Pišem knjige za djecu jer donose optimizam‘

Fraktura ove godine Festival svjetske književnosti održava u okolnostima epidemija koronavirusa, pa je tako Festival otvoren u nedjelju navečer izravnim prijenosom na Trećem programu HRT-a, u emisiji “Sunčana strana Prisavlja”. Na otvorenju je puštena snimka obraćanja Davida Grossmana iz Izraela, Francesce Melandri iz Italije te Javiera Cercasa iz Španjolske, a gosti uživo bili su izraelski kratkopričaš Etgar Keret te Đurđica Čilić i Semezdin Mehmedinović.

Pandemija nas tjera da preispitamo prioritete, istaknuo je Keret u razgovoru s urednicom HTV-a Karolinom Lisak Vidović. “Mnogi kažu da u budućnosti uopće nećemo imati zagrljaje. Ne slažem se. Mislim da nećemo imati lažnih zagrljaja. Jer, svaki put kad nekoga u budućnosti zagrlite i poljubite - riskirat ćete”, govori Keret pa zaključuje da u ovo vrijeme pandemije možemo ili biti žrtve ili nešto naučiti iz te kompleksne situacije. Komentirajući kako pandemija utječe na ljude, David Grossman je, govoreći o osobnom iskustvu, kazao da je odlučio za pandemije pisati samo knjige za djecu, a čitati jedino knjige koje su starije od njega, jer mu prvo donosi optimizam, a drugo trezvenost. Dodao je da pandemiju ne drži pozitivnom, ali misli da se iz nje nešto pozitivno može izroditi.

Životne radosti

“Čovječanstvo neće propasti. Opet ćemo uživati u životnim radostima. Ako imamo moć mašte, u nama je još uvijek snaga slobode koja nije ušutkana strahom.” Baš ta unutarnja snaga čini da nismo pasivne žrtve katastrofe, već da i dalje imamo snage da možemo nešto i mijenjati. O organizaciji književnih festivala u doba pandemije Andrija Škare razgovarao je sa Seidom Serdarevićem, direktorom Festivala svjetske književnosti, i Romanom Simićem, direktorom Festivala kratke priče. Serdarević je ispričao kako su tekle pripreme za Festival, naglašavajući da su svi morali biti spremni na stalne prilagodbe jer se situacija puno puta mijenjala. Ipak, pandemiji unatoč, na Festivalu sudjeluje oko 60 autora iz dvanaest zemalja. “Ja se nadam da će nas ova kriza poučiti tome kako da budemo spretni, da se snađemo, moramo imati ne samo plan a i b, već i c, d i f…”, kazao je Serdarević.

Otvorenje Festivala svjetske književnosti

Vlatka Tor/fraktura

I Festival kratke priče, najavio je Simić, zbog pandemije će biti organiziran bitno drugačije no što su inicijalno zamislili, kazavši da je od prvotne ideje “ostalo sve i nije ostalo ništa”. Smislili su nove formate, pa tako, primjerice, neće doći, makar je namjeravao, Hanif Kureishi, ali će drugi čitati Kureishija, pričati o njemu … Javier Cercas iz Španjolske je poručio kako misli da pandemija ipak neće imati izravnog utjecaja na literaturu, da neće izroditi velika djela. Dodao je da je sličnih situacija bilo i u ranijoj povijesti, podsjetio na španjolsku gripu koja nije iznjedrila puno u tom smislu, ali su zato Prvi i Drugi svjetski rat iznjedrili puno dobrih romana i filmova. “Jer, obično je ono što je dobro za književnost loše za život, a vrijedi i obrnuto. U sretnom svijetu književnost ne bi postojala. Književnost se hrani sukobima, hrani je bol. Mi romanopisci i autori smo poput strvinara. U najboljem slučaju mi smo alkemičari koji od željeza naprave zlato. Zato mislim da je književnost korisna”, zaključuje Cercas. TUMAČENJE

Nesreće

Osvrnuvši se na ono što je kazao Cercas, Mehmedinović je dodao: “Čovjek kad je sretan ne osjeća potrebu da mu se tumači njegova sreća, ali kad je nesretan, traži odgovor za tumačenje te nesreće. U kriznim vremenima kakva su ova mi tražimo objašnjenje za ono što nam se događa. Ovdje nije pitanje pisanja o koroni, već pisanja u vremenu korone. I sad nastaju neke knjige koje ne bi bile tako dobre da ovog konteksta izolacije nema. A koliko će korona utjecati na književnost, to ćemo vidjeti koliko bude utjecala na našu stvarnost.”

Osvrnuo se i na činjenicu da puno pisaca kaže kako korona i karantena u njihovom životu nisu ništa promijenile, kažu da i onako sjede kući i pišu, jer je to takav posao. “Pisci pišu u kući, ali da bi stekli građu koju će integrirati u ono što pišu moraju i zaći, putovati …”, objašnjava Mehmedinović. “Piscu je ono vani važnije negoli interijer, jer ono unutra je za kraj, ali mora izaći van, skupiti građu, upoznati svjetove iz kojih će svoj svijet vidjeti jasnije.”