Kad se moja prijateljica samoubila, dugo sam bila srdita na nju što me ostavila, bez najave, a onda sam još dulje mrzila sebe što joj nisam pomogla, što nisam prepoznala znakove, više se potrudila. Da, bila je dugogodišnja depresivka i nosila se s time, odolijevala. Trebalo mi je podosta da shvatim i pomirim se da se jednostavno umorila, nije više imala snage niti je nalazila smisao u svakodnevnom mučenju duha (a i tijela), oprostila sam joj. Prošlo je zamalo dva desetljeća, ali rupa na srcu mi je ostala.
Da, sablažnjivo je govoriti o suicidu, jedva da smo djelomično nakon pandemije ovladali nelagodom prepoznavanja i priznavanja depresije ili anksioznosti. Zbog srama, straha, krivnje, stigme dušobolje, religije, neukosti – samoubojstvo je i dalje tabu tema. Povrh svega suicid m...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....