IN MEMORIAM

Gospodin Donat: Naš kolumnist s leptir-mašnom

 Biljana Gaurina/CROPIX
Narav idealnog novinskog kolumnista Gospodina Donata sve je nerviralo, a istodobno je bio strahovito konstruktivan. Imao je ideju za svaki problem i problem za svaku ideju

Gospodin Donat imao je narav idealnog novinskog kolumnista: sve ga je nerviralo, a istodobno bio je strahovito konstruktivan. Imao je ideju za svaki problem i problem za svaku ideju.

Njegov je dijapazon bio golem - to je zaokružen lik, napisao je trideset, četrdeset ili pedeset knjiga, ovisno o definiciji po kojoj ćemo pribrojiti ili odbiti zbornike, hrestomatije, antologije, priređena sabrana djela ili posebne brojeve časopisa.

U okolini koju je obilježavala socijalistička permisivnost i veliko pumpanje novca za kulturne i parakulturne aktivnosti, stvorila se podloga na kojoj su mogli opstati i najkrupniji teorijski predatori poput gospodina Donata. Kad bi se uspravio u prirodnoj veličini, onako impozantan, markantan s leptir-mašnom, pa digao glas, njegova se rika pronosila nizjem hrvatske kulturne savane...

Ta njegova leptir-mašna pritom je vrlo interesantna stvar: u socijalizmu nosili su je samo kompozitori poput profesora Raukara ili neki nepodnošljivi pozeri, a kod gospodina Donata to je bila zastava, oznaka njegove građanske forme, u koju se, međutim, nije do kraja uklapao, što je također ključno svojstvo za valjanog novinskog kolumnista - nikad se do kraja ne uvrštava u okvire, forme, žanrove i političke ideologije...

Uvijek nešto pretječe, pa se i toga promuklog pokrupnijeg momka nikako nije moglo svesti na rolu književnog esejista ili pak subverzivnog političkog aktivista, zatvorenika savjesti, antikomunista, hrvatskog nacionalista, ovjerovljenog Zagrepčanina, miteleuropskog gastronoma, ruski i frankofonski obrazovanog inteligenta dobro upućenog u serbiku i jugoslavističke teme...

Mladenački žar

Drugi bi pokušao živjeti samo od jedne od tih stvari, ali gospodinu Donatu bilo je ispod časti da svoja usmjerenja ili idiosinkrazije komercijalizira, pa je s mladenačkim, gotovo dječačkim žarom izbjegavao uskoću stabilnih karijernih reputacija, kao i političke denominacije, osim u času kad su krajnje nepopularne, pa bi ih na trenutak preuzimao kao čistu kontru.

Njega, naprosto, nije bilo lako uloviti ni za glavu ni za rep - a to je baš ključno svojstvo boljeg novinskog kolumnista nepredvidivog smjera zaključivanja i začudne slike.

Većinu slabih autora te precijenjene forme, gnjavatore koji popuju i popove koji gnjave, pročitaš čim im vidiš prvu rečenicu. Dakle, nije presudna forma, nego intelektualni i stilski raspon, izum jezika za osebujni idiom što izriče neobičnu viziju i angažman, te oslobađanje energije u medijskoj fisiji i polemičkoj borbi, koja podsjeća na španjolsku koridu, gdje također imaš zadan krug, najjednostavniju dramaturgiju: bik ulijeće kroz stajska vrata, dočekuje ga propisno opremljen matador - baletne papuče, zlatnom srmom izvezen prsluk, poza kao u solista baleta Kirov, a u ruci neki mali posrani iskrivljen mač, kojim bi trebao dokusuriti minotaursku neman.

Strahovito neravnopravan meč, koji toreador rješava fintom - Veronika, elegantan poluokret koji rascvjeta skut svilenoga plašta - pa se ustremi, krkne bika među lopatice i dopre mu do srca klasičnim polemičkim potezom. Kad jedna riječ tako ubode, žrtva je mrtva još dok stoji na nogama.

I to je bitno kod kolumnista - mora biti opak, nesmiljen, nije to posao za prigodničare koji riječima lijepo slažu homilije - ako nije zločest, ne valja mu posao. Naravno, odmah se sudaraš s limitima političke korektnosti, ali ofenzivan igrač, solo dribler, uvijek je malo u prijestupu, a određena naglost u formulacijama podrazumijeva se.





Opasan duelant

Gdje je gospodin Donat prošao, tu je trava još i narasla, ali mimoze, razne fijolice koje nabraja Krleža u “Baladama”, nisu. No, ne bi trebalo o gospodinu Donatu govoriti kao da je Maskirani osvetnik, iako je bio opasan duelant, uvijek onako blago ozlovoljen, a konstruktivan...

Zapravo, najveća je šteta što gospodin Donat nije pisao pravu dnevnu novinsku kolumnu, nego se taj angažman kod nas povjerava kvazipurgerskim šmirantima. Od kolumnista se u našim novinama ne očekuje da politiziraju, nego da filozofiraju, što je ostalo iz socijalizma, gdje dežurnu liniju nije mogao određivati tamo neki inokosni autorski pojedinac, nego ju je tesalo odgovorno uredništvo koje informaciju - kako je to zahtijevao legendarni partijski ideolog Branko Puharić, izumitelj funkcije polit-urednika - “nije jednostrano sastavljalo u redakciji, nego dogovaralo u udruženom radu”.

Od komentara, komentatora i onih koji redovnim komentiranjem postanu kolumnisti očekivalo se tek da zaglade, pojasne, fokusiraju, a ne da vode vlastite ratove, upuštaju se u medijske kampanje, vendete, prepade i druge hajdučke podvige svojstvene punokrvnom novinarstvu... Daj ti poštenom kolumnistu četiri kvadratna centimetra prostora na regularnoj bazi i zavadit će te s pola svijeta. Pomirljivi kolumnizam je isto sranje kao bezalkoholno pivo i tantrički seks.

Odmah sam znao da je gospodin Donat novinski pisac za moju kuću kad nas je, čim je izašao prvi broj Globusa, napao na pasja kola (mislim, u Večernjaku). Temeljito smo ga nervirali - šuvarovci, ljudi nejasnog političkog profila, vjerojatno nikakvi Hrvati, eksjugoslaveni koji su obmanom oteli novine od kuće Vjesnik itd., itd. - Lijep polemički ispad - rekoh Paviću - hajmo ga angažirati za naš list! Pozvali smo ga u redakciju, tada smještenu u bivšu zgradu CK na Prisavlju, i stali nagovarati... Nije trebalo puno, svidjelo mu se, rekao bih, što je tu bila neobična škvadra, list i uredništvo koje se još nije bilo zaputilo nekim određenim smjerom, pa su pisali i Slaven Letica, Tuđmanov bivši glavni savjetnik koji je s njim fatalno bio na ti, Milan Ivkošić (tada u virulentnoj pravaškoj antituđmanovskoj fazi) i Živko Kustić, pa profesor, saborski zastupnik Željko Bujas, koji je predlagao da se novim pravopisom č i ć zamijeni jednim znakom s ravnom crticom, čak i Mladen Micek Švarc, koji je još bio prilično sabran u nesabranim onim vremenima pa pokušavao feljtonistički izmiriti račune iz emigracije...

Svi oni mirno su koegzistirali s onima koji su smatrali da će se liberalizirana Jugoslavija obnoviti poslije kraćih političkih natezanja i drugima s podjednako egzotičnim idejama koje nisu imali kad iznositi: nije bio trenutak za prazne raspre, svakog dana počinjala je nova fertutma, a pritom se sve, baš sve moglo objaviti u toj čudnoj novinskoj kupusari, jednoj od mnogih koje su kao kelj niknule tmurnog hrvatskog proljeća 1991.

Stari ratni drug

S gospodinom Donatom sad sam nešto kao stari ratni drug, usprkos distanci u godinama i kategoriji, koja se s vremenom mrvu smanjila - čak sam i sam počeo pisati knjige i kupovati prostrane hlače od rebrastog samta. No, to je maksimum do kojega sam spreman ići u emulaciji lika angažiranog hrvatskoga intelektualca. Leptir-mašnu ne namjeravam nabaviti jer se gospodina Donata ionako ne može oponašati - on je bio jedinstvena pojava u našoj kulturi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 02:47