PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

‘Gospođica Julija‘: Bogato producirano izdanje klasika, kakvo se u nas rijetko tiska

 Vlado Kos/Cropix
Ministarstvo kulture nije našlo sluha da podupre ovaj projekt. Ne razumijem zašto. Srećom, iza projekta je stala lokalna vlast

Je li ikad dosad objavljena knjiga na švedskom jeziku u Vinkovcima? Ta mi se, tipično novinarska, misao nametnula kao pogonsko gorivo za pisanje izvješća s predstavljanja dvojezičnog izdanja drame Augusta Strindberga "Gospođica Julija" ("Fröken Julie") prošli utorak u vinkovačkom Gradskom kazalištu "Joza Ivakić". Kazalište jest i nakladnik ove zbilja reprezentativne knjige, koja je tiskana u dvije varijante.

Tvrdi uvez bibliofilsko je izdanje, jedan upravo starinski kvalitetan proizvod, opremljen dojmljivim a ujedno praktičnim fotografijama Kristijana Cimera. Na naslovnici je fotografija glumice Matee Marušić u ulozi gospođice Julije, uvjerljiva i rekli bismo suzdržano dramatična.

Meki uvez jest praktični priručnik i za studente i za profesionalce, jednako likovno opremljen te jednako prezentan. Strindbergovu dramu preveo je Mišo Grundler, rekao bih upravo zakasnio pa tim više dragocjen prevoditelj s jezika izvornog, švedskog.

Dosad se "Gospođica Julija" prevodila isključivo s njemačkoga, a sad, eto, pred nama je bistar, tečan, pa i duhovit prijevod mladog stručnjaka. Svakome zainteresiranome za jezik, primjerice meni, po vokaciji slavistu, uzbudljivo je tražiti paralelno replike u oba jezika, osluškivati njihovu akustiku i moguće paralele i razlike.

Prije stotinu godina

"Joza Ivakić, po kojem se zove naše kazalište, režirao je "Gospođicu Juliju" prije stotinu godina u zagrebačkom HNK. Praizvedena je u istom teatru 1912. u režiji Josipa Bacha. Joza Ivakić bio je Strindbergov poklonik, bavio se njime i kao redatelj, i kao prevoditelj i kao kritičar pa smo htjeli i njemu u čast zaokružiti našu vinkovačku priču o Gospođici Juliji", kaže Zdenko Rečić, ravnatelj vinkovačkog kazališta, pisac predgovora i spiritus movens cijelog projekta.

Naime, Vinkovačko kazalište lani je u studenome, u koprodukciji s osječkim HNK, premijerno izvelo ovu najpoznatiju Strindbergovu dramu, u režiji Aide Bukvić. Predstava je izvrsna i prognoziram joj dug život. Gospođicu Juliju igra Matea Marušić, slugu i ljubavnika Jeana Vladimir Tintor, a kuharicu Kristinu Petra B. Blašković.

Zaokružen takav projekt, tiskana knjiga, živa predstava i interes javnosti, privukli su i Njezinu ekscelenciju Dianu Helen Madunić, veleposlanicu Kraljevine Švedske u Republici Hrvatskoj, koja je za ovo monografsko izdanje sastavila kratku uvodnu riječ. Veleposlanica je, dakako, naše gore list, ali rođena u Švedskoj gdje je i naučila hrvatski koji govori gotovo posve tečno.

Bilo kako bilo, cijeli događaj toliko joj se svidio da se pridružila i ručku posluženom u impozantnom ambijentu šumarske oaze Kunjevci, pokraj grada, gdje se, ako se to još smije kazati, ručala košuta. Sudeći po nekim njezinim riječima, lako bi se moglo dogoditi da predstava i knjiga završe i na, što se kaže, dalekom sjeveru, u pradomovini i pisca i drame. Sve iz Vinkovaca....

Knjigu je uredila i opširnim, preglednim znanstvenim člankom potkrijepila vinkovačka znanstvenica dr. Anica Bilić, zaposlena u vinkovačkom odjelu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Potrudila se, među ostalim, da obavi i najosjetljivije poslove, kao što je sastavljanje cjelovita popisa izvedbi "Gospođice Julije" u Hrvatskoj, gdje je osobito zanimljivo upoznavati se s glumicama koje su igrale naslovnu ulogu, od Nine Vavre, prve naše intelektualke među glumcima (koju je, koga zanima, najbolje portretirao akademik Boris Senker) do, eto, naše najmlađe takve heroine.

Snalaze se sami

Ministarstvo kulture, začudo, nije našlo sluha da podupre ovaj projekt. Ne razumijem zašto, budući da ovakvih dvojezičnih izdanja dramskih klasika, još ovako bogato produciranih i s konkretnim kazališnim impulsom, tiska se u nas svako desetljeće svega nekoliko.

Srećom, iza projekta je stala lokalna vlast pa je vinkovački gradonačelnik Ivan Bosančić otkupio primjerke ove dakle zbilja vrijedne knjige za sve umjetničke akademije u Hrvatskoj i za sve knjižnice filozofskih fakulteta. Dakako, i njegova uvodna riječ tiskana je u knjizi, a poslije nje i veoma skroman, no dakako ipak znatno opširniji uvodni tekst prevoditelja. Ukupno 150 stranica štampanih na kvalitetnom, "masnom" papiru i u povelikom formatu.

Putujem i za ove pandemije Hrvatskom gore-dolje, a stanje je sljedeće: otkako je potres uništio zgrade i srca u zagrebačkom Donjem i Gornjem gradu te se on ispraznio kao da je na prvoj liniji bojišta, cijela Hrvatska je postala provincija. Više ne postoji taj horvatski non plus ultra iz kojega se sve diktiralo, ili još postoji samo na papiru.

Eto, upravo su se baš glumci i svi drugi umjetnici razbježali po tim našim vinkovcima i karlovcima te se pokazalo da se, eto, i ondje prave predstave koje nikako nisu slabije od onih koje su se pravile ili se još prave u razrušenom centru takozvane metropole. Znači, da je ovu knjigu objavilo kakvo bolje metropolsko kazalište, Ministarstvo kulture bi mu začas priskočilo u pomoć, a Vinkovci, oni neka se snađu sami...

Još jedna pametna i zanimljiva produkcija u Zorinu domu

Karlovački Zorin dom pokazuje začudnu žilavost u ovoj pandemiji: producirali su, poslije predstave "Grane smo na vjetru", još jednu ovosezonsku pametnu i zanimljivu produkciju, doduše mnogo manje zahtjevnu nego jednako umjetnički ambicioznu. "Stanko i Oliver", autorski projekt gosta Siniše Novkovića, s tri glumca iz karlovačkog ansambla, 50-minutna je demonstracija prastarog u kazališnoj umjetnosti: gega, odnosno mima.

Dvojac iz naslova dakle i fizički kopira uzore iz doba nijemog filma, a koje smo mi stariji od pola stoljeća redovito gledali u djetinjstvu, Stanlija i Olija, odnosno Stana Laurela i Olivera Hardyja, najpoznatiji dvojac u filmskoj povijesti, koji su, među ostalim, preživjeli prelazak iz nijemoga u zvučni film.


Stanlio i Olio i u ovoj predstavi i u orginalu polaze od fizičkog, od gega koji se zatim tek pokatkad realizira u "nastavi" riječima. Radnja je svijena oko dosjetke kako dvojica budalastih sjevernjaka kajkavskih naume autom do Azurne obale, a završe u Marini pokraj Trogira, u paklu masovnog turizma usred sezone.

Redatelj je snimio i efektne kadrove projicirane u dnu scene, kadrove sa samim akterima, koji grade radnju tako da joj otvaraju kazališni prostor za odvojene prizore, a cijeli taj sklad videa i scenskog događanja kao da postaje tradicijia u karlovačkom kazalištu.

Tradicija postaje i izvrsna, oslobođena gluma. Ovdje je daju redom još mladi ili vrlo mladi glumci. Nino Pavleković kao Olio i sumanut je i kontroliran istodobno.

Velika potrošnja energije, smiješan u svojoj stvarnoj i hinjenoj muci, znaš tko je i prije negoli išta kaže. Sitan i zabavno u plemenitu šmiru umotan Andro Damiš kao Stanlio - obojica rekao bih radosno ispunjavaju jednostavnu redateljsku zamisao, a tešku za realizaciju, da postupno grade kaos koji često kulminira jednim, nazovimo ga tako, potpunim raspadom.

Uz video, ponešto rekvizita sjajno radnju i mjesta i likove grade kostimi Morane Petrović, a izvrstan je Vanja Gvozdić u sporedno-glavnoj ulozi domaćina, Dalmatinaca, a i jedne bujne Dalmatinke...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 22:09