PIŠE JAGNA POGAČNIK

'GLAVA VELIKE RIBE' Priča o potrazi za srećom malih ljudi

 Darko Tomaš/CROPIX
Riječ je o prvom romanu poznatog i nagrađivanog filmskog redatelja i scenarista Ognjena Sviličića

Dva brata, jedan uništen avetima rata i brojem tableta koje svakodnevno treba popiti, drugi dugovima, kreditima i pokušajem da konačno dođe do novca, i jedna žena koja je za jednoga udana, a u drugome pronalazi upravo ono što joj u braku nedostaje - to je vrlo komorna i vrlo minimalistička situacija iz koje se razvija prvi roman poznatog i nagrađivanog filmskog redatelja Ognjena Sviličića.

Transfer u drugi, književni medij za njega je doista bio samo pitanje vremena jer Sviličić je i u mediju filma poznat između ostaloga svojom “pismenošću”, odnosno autorstvom nad scenarijima vlastitih filmova i suradnjom na scenarijima tuđih. Opasnost je toga transfera, dakako, prije svega prijetila od mogućnosti da se ta dva žanra pomiješaju, pa roman zadobije scenarističke obrise, no i ta je strepnja otklonjena jer “Glava velike ribe” odlično funkcionira kao roman i da nije tog poznatog podatka o autorovoj primarnoj profesiji, tako nešto ne bismo ni spominjali.

On, naravno i posve legitimno, barata i filmskim jezikom, osobito na samom početku gdje je ocrtana mizanscena i atmosfera priče koja slijedi, kao što se roman i može iščitavati u kontekstu Sviličićeve filmske sklonosti interesu za male, obične ljude, gubitnike kojima sreća možda i nije bila naklonjena, ali itekako imaju razlog i pravo na svoju, ljudsku priču. Ona je možda mala, ali istovremeno i dovoljno velika da može držati temelje relevantnom književnom ili filmskom djelu.

Glava velike ribe bavi se upravo takvim likovima i takvim životima i započinje u dramatičnom trenutku kad Traktor, bivši branitelj s ozbiljnom psihičkom dijagnozom i velikom količinom besmisla, razmišlja kako bi najpametnije bilo izvaditi kalašnjikov i konačno završiti sa svime; noćnim morama, sjećanjima na ratne zločine, osjećajem krivnje i besperspektivnosti. No, u toj ga nakani prekida dolazak brata Andrije i njegove supruge Vesne koji u roditeljsku kuću na selu stižu ne samo zbog brige za njegovo stanje, nego i s puno prozaičnijom skrivenom namjerom.

Nakon što su, dakle, postavljeni temelji fabule i odnosa među likovima, pred nama se otvara stotinjak stranica iznimno izbrušenog proznog teksta, naizgled pomalo komornog, ali zapravo prepunog praznih mjesta u kojima sve moguće konotacije nisu eksplicitne, ali su baš zbog toga više nego rječite. Dvojica braće i njihov odnos, međusobna mjerkanja i optuživanja, kao i različiti razlozi zbog kojih se odlučuju na prodaju obiteljske kuće i privremeni zajednički život u Zagrebu, možda i ne bi bio toliko dramatičan da nije nje, Vesne, koja svojim neostvarenim snovima, nezadovoljstvom i pokušajem promjene njihove pojedinačne portrete i međusobni odnos čini nevjerojatno punim.

Dakako, ovo jest priča u kojoj se preko pojedinačnih i za povijest možda posve beznačajnih ljudskih sudbina progovara o recentnoj stvarnosti, pokušajima preživljavanja u cijeloj toj kloaki građenoj od posljedica ratnih traumi i tranzicijskih nepremostivih prepreka, ali taj je segment ovoga romana utišan i oko kamere (ako već moramo koristiti filmsku terminologiju) od njega je distancirano i usmjereno isključivo na sjajno portretiranje likova - njihove sličnosti i razlike, izrečena i neizrečena optuživanja, pa i vrlo konkretne sukobe.

No, u središtu je ove priče koja svoje korijene svakako vuče iz konkretne hrvatske društveno-socijalne pozadine, koja je, posve je jasno, likove učinila upravo ovakvim ljudima kakvi su sada, prije svega potraga za onim malim komadićima sreće koji bi i tako urušene živote mogli barem nakratko učiniti ispunjenjima. Za Traktora su to trenuci u kojima je ponovo svjestan vlastitih emocija, za Vesnu pronalazak bliskosti i razumijevanja, a za Andriju novac potreban za normalan život. Njihovi su snovi različiti, pukotine među njima možda i nepremostive, no svima je zajednička ta nada da negdje za njih još uvijek postoji normalan život u kojem postoje barem mali trenuci ispunjenosti i zadovoljstva.

Na samom kraju romana motiv široke ceste koja se otvara pred jednim od likova naglašava daljnju potragu, neodustajanje i tihu, malu borbu za vlastite živote. U tome je neka ugodna toplina ovog kratkog romana koji vibrira između velikog besmisla i velike nade njegovih likova, prošlosti i sadašnjosti, prigušenog tona i distanciranosti pripovjedača i konačne eksplozije emocija, ako ni u kome drugome, onda u čitatelju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 22:52