Kada je kao 25-godišnjakinja ušla u vlak i otvorila Uliksa, Eimear McBride očekivala je tešku, možda čak i neprohodnu knjigu. Dvadesetak minuta poslije izašla je iz vlaka s osjećajem da se njezin život nepovratno promijenio. Joyce joj nije ponudio odgovor na pitanje kako treba napisati roman, nego nešto mnogo važnije, spoznaju da takav odgovor uopće ne postoji.
Nagrađivana irska književnica, hrvatskim čitateljima poznata po romanima Manji smo boemi i Čudan hotel u izdanju Frakture, gostovala je u pulskom Klubu-knjižari Giardini 2, u posebnom izdanju programa Nova knjiga među krošnjama. Razgovor s anglistom i prevoditeljem Manuelom Manzinom bio je središnji događaj višednevnog pulskog obilježavanja Bloomsdaya, posvećenog životu i književnoj ostavštini Jamesa Joycea.
Dolazak u Pulu za McBride nije značio samo sudjelovanje na književnom programu. Bio je to i susret s gradom u kojem je Joyce početkom 20. stoljeća proveo nekoliko mjeseci, predajući engleski jezik časnicima austrougarske mornarice. Nakon razgledavanja grada rekla je da su je posebno zadivili njegovi povijesni slojevi.
Lijep grad
"Bože, Pula je impresivna. Imate vrlo lijep grad, a imala sam sreću da ga tijekom dana razgledam uz vodiča. Slojevi povijesti i kultura koji se ovdje preklapaju doista su fascinantni. Naravno, nakon samo jednog dana mogu steći tek kratak dojam, ali grad je zaista nevjerojatan", rekla je McBride.
Rođena je 1976. godine u Liverpoolu, odrasla u Irskoj, a sa sedamnaest godina otišla je u London studirati glumu. Iako je poslije napustila glumački poziv, obrazovanje prema metodi Konstantina Stanislavskog snažno je utjecalo na način na koji stvara književne likove. Prije nego što ih prenese na stranicu, zanima je njihov unutarnji život, tijelo, pokret, pritisci koje trpe i način na koji se sve to istodobno sudara u ljudskoj svijesti.
Njezin prvi roman A Girl Is a Half-formed Thing objavljen je 2013. godine, nakon što su ga izdavači godinama odbijali. Eksperimentalna proza, isprekidana sintaksa i radikalno uranjanje u svijest mlade žene donijeli su joj niz važnih britanskih i irskih nagrada. Slijedili su Manji smo boemi, roman o mladoj Irkinji koja u Londonu ulazi u složen odnos sa starijim glumcem, te Čudan hotel, priča o sredovječnoj ženi koja putuje od hotela do hotela pokušavajući pobjeći od vlastite prošlosti.
Iako se McBride redovito opisuje kao jedna od najvažnijih suvremenih nasljednica Joyceova eksperimentalnog pisanja i toka svijesti, ona taj opis prihvaća s oprezom. Joyce je, kaže, otvorio vrata, ali ona ne želi hodati njegovim putem.
Prvi put pokušala je čitati Uliksa kada je imala osamnaest godina. Kupila je knjigu, otvorila je i ubrzo odustala. Nije, objašnjava, problem bio u Joyceovu jeziku, nego u tome što ona tada još nije bila spremna za ono što joj je knjiga nudila.
"Kada sam je ponovno otvorila s 25 godina, odjednom je odgovarala na pitanja koja sam već dugo nosila u sebi. Nisam studirala književnost niti sam završila program kreativnog pisanja, pa sam vjerovala da postoje pravila za pisanje romana koja svi drugi poznaju, a ja ne. Silno sam željela pisati, ali nisam znala kako se to radi. Joyce mi je pokazao da knjiga može biti bilo što i da pravila zapravo ne postoje", kazala je.
Do tog trenutka pisanje je zamišljala prilično konzervativno. Roman je, vjerovala je, morao imati jasno oblikovanu rečenicu, prepoznatljivu strukturu i pripovijedanje koje čitatelja sigurno vodi od početka do kraja. Uliks joj je pokazao da jezik ne mora biti samo sredstvo kojim se prenose događaji, nego može postati događaj sam po sebi.
"Počela sam ga čitati u vlaku, a kada sam dvadesetak minuta poslije izašla, imala sam osjećaj da mi se život zauvijek promijenio. Nešto u toj knjizi otvorilo je prostor u meni i omogućilo mi da roman razumijem na posve drukčiji način. Shvatila sam da se jezik može koristiti kao oblik dubokog izražavanja, a ne samo za objašnjavanje radnje. Poželjela sam pronaći način da čitanje zaobiđe čisti intelekt i prodre izravno u unutarnji život", ispričala je McBride.
Svakodnevni jezik
Njezine rečenice zbog toga često ne slijede gramatičku pravilnost svakodnevnog jezika. Misli se prekidaju, sudaraju i prodiru jedna u drugu, baš kao što se, smatra autorica, događaju u stvarnoj svijesti. Čovjek nikada ne misli samo jednu stvar niti unutarnji život poznaje uredne rečenice s velikim slovom i točkom.
"Dok vam odgovaram, istodobno osjećam da mi je malo vruće, svrbi me noga, pokušavam ostati usredotočena i razmišljam o tome da se sutra moram rano ustati. Sve se to događa odjednom. U sebi ne razmišljamo linearnim rečenicama koje uredno počinju i završavaju. Ako jezik želi prikazati takvo iskustvo, mora se lomiti, mijenjati i kretati u više smjerova", objasnila je.
U tome joj je pomoglo glumačko obrazovanje. U dramskoj školi učila je kako liku dati tijelo, povijest, želje i unutarnje proturječnosti. Kada je počela pisati, jednostavno je obrnula taj proces i pokušala sve ono što glumac traži u liku prenijeti na papir.
"Kao vrlo mlada željela sam biti glumica, dijelom zato što sam voljela biti u središtu pozornice. Poslije sam shvatila da ne želim glumiti i da moja ljubav prema glumi zapravo proizlazi iz ljubavi prema jeziku i likovima. Gluma me naučila razmišljati o intimnom svijetu osobe, iskustvu tijela te vanjskim i unutarnjim pritiscima koji je oblikuju. Kada sam počela pisati, pokušala sam od svih tih elemenata stvoriti živu osobu na stranici", rekla je McBride.
Utjecaj Joycea ipak ne znači da pokušava ponoviti njegov projekt. Dok Joyce pojedinačno ljudsko iskustvo širi prema povijesti, mitologiji, jeziku i cijelom svemiru, McBride se kreće u suprotnom pravcu. Ona želi prodrijeti što dublje u svijest i tijelo pojedinca.
"Ponekad se pogrešno misli da pokušavam slijediti Joyceove stope. On mi je važan jer mi je otvorio vrata drukčijem pisanju, ali ne zanimaju me iste teme niti želim svima pokazati da sam najpametnija osoba u Dublinu i šire. Joyce ono što je ljudsko povezuje sa svim vremenima, prostorima, poviješću i jezicima. Ja želim čitatelja uvući toliko duboko u lik da zaboravi i pisca i način pisanja te osjeti kao da se iskustvo lika događa njemu samome", istaknula je.
Joyce je u razgovoru neizbježno otvorio i pitanje njegova složenog odnosa s Irskom. McBride smatra da je bio nemilosrdan prema društvu u kojem je odrastao, osobito prema Katoličkoj crkvi, provincijalizmu i nacionalizmu koji je određivao što smije biti irska književnost.
Prema tada dominantnoj predodžbi, književnost je trebala služiti oslobađanju od Britanskog Carstva. Teme tijela, seksualnosti, individualne slobode ili društvenog licemjerja smatrale su se manje važnima ili nedopuštenima.
"Joyce je smatrao da je Irska toliko uskogrudna i licemjerna da u njoj više ne može živjeti kao slobodna i istinoljubiva osoba. Posebno je kritizirao utjecaj Crkve i otrovnu, provincijalnu stranu nacionalizma koji je irski identitet svodio na nešto vrlo malo i strogo određeno. Irci mu nisu oprostili što im je pokazao tako istinitu sliku njih samih. Kada su dobili priliku zabraniti njegove knjige, učinili su to vrlo brzo, gotovo kao da ga žele kazniti", rekla je.
Sukob se nastavio i nakon Joyceove smrti. Irske vlasti nisu željele njegovo tijelo prenijeti iz Züricha u Dublin, zbog čega je Nora Barnacle odbila njegove rukopise povjeriti irskoj nacionalnoj instituciji. Umjesto toga završili su u Britanskom muzeju.
Ipak, suvremena Irska postupno je prihvatila autora kojega je desetljećima odbacivala. McBride tu promjenu povezuje i s europskom orijentacijom zemlje, udaljavanjem od crkvene dominacije i širenjem predodžbe o irskom identitetu.
"Joyce je Irsku vidio kao dio Europe, a ne samo kao izolirani otok ili nekadašnji britanski dominion. Takvo shvaćanje dugo nije bilo prihvaćeno, pa su mnogi veliki autori, poput Becketta i Edne O‘Brien, morali otići. Danas je Irska izrazito europski usmjerena i voljela bih misliti da je Joyce imao određenu ulogu u toj promjeni. Irci su ga posljednjih desetljeća simbolično vratili kući jer su napokon shvatili da je mnogo ranije od njih vidio što u društvu nije u redu", smatra književnica.
Paradoksalno, Joyceova je veličina dugo gušila upravo ono eksperimentalno pisanje koje je pokrenuo. Irski su se autori desetljećima bojali njegova utjecaja, dok su izdavači favorizirali socijalni realizam. Eksperiment se smatrao završenom modernističkom epizodom kojoj se nitko nije usuđivao vratiti.
Nisu ga navodili kao utjecaj
"Dok sam odrastala, nisam poznavala nikoga tko je čitao Joycea niti sam viđala njegove knjige na policama. Nitko ga nije navodio kao utjecaj, osobito ne muški irski autori, koji su inače vrlo samouvjereni, ali ih je Joyce zastrašivao. Stvorio je nešto toliko jedinstveno, veličanstveno i sveobuhvatno da su svi osjećali kako mu nikada neće moći biti dorasli. Tek se u posljednjih petnaestak godina eksperimentiranje vratilo u irsku književnost i ljudi su se prestali bojati njegove duge sjene", rekla je.
Među vlastitim književnim utjecajima McBride izdvaja i Willijama Butlera Yeatsa, Ednu O‘Brien, Dostojevskog, Thomasa Manna, Christu Wolf i Tolstoja. Kao tinejdžerica najviše je čitala europske i ruske autore u prijevodima jer je, kako kaže, željela pobjeći iz "svete katoličke Irske".
Osobito je važna bila Edna O‘Brien, čiji su se romani tada smatrali prljavima i skandaloznima.
"Naravno da sam ih zbog toga još više voljela. Bile su to prve ozbiljne knjige koje sam čitala o tijelu, želji i ženama koje ne žive prema pravilima što su im ih drugi propisali. Dostojevski mi je poslije bio vrlo važan dok sam pisala Manji smo boemi, a čitala sam i Manna, Christu Wolf i Tolstoja. Europska i ruska književnost pružale su mi mogućnost bijega iz zatvorenoga svijeta u kojem sam odrasla", rekla je.
Žensko tijelo i žensko seksualno iskustvo središnje su teme njezine proze. Iako priznaje važnost slavnog monologa Molly Bloom na završetku Uliksa, smatra da je riječ o muškoj predodžbi ženskog iskustva. Ona je željela Joyceovu tehniku upotrijebiti kako bi otišla korak dalje.
"Monolog Molly Bloom prekrasan je i jedan od najboljih dijelova Uliksa, ali to ipak nije ono što znači biti žena, nego muška zamisao ženskog iskustva. Željela sam preuzeti neke od tih tehnika i pronaći istinitiji izraz života u ženskome tijelu. Joycea su zanimala seksualna iskustva sa ženama, dok mene zanima žensko seksualno iskustvo iznutra. To nisu iste teme, iako među njima postoji jasna književna povezanost", objasnila je.
Nasilje i seksualnost
Zbog eksplicitnosti, nasilja i seksualnosti njezine knjige danas su često predmet rasprava o upozorenjima na uznemirujući sadržaj. Na pojedinim sveučilištima studentima se nudi mogućnost da umjesto njezinih romana izaberu manje uznemirujuće djelo. Takav pristup McBride odbacuje kao infantilizaciju mladih ljudi.
"Autentično prikazivanje ženskog iskustva središnje je za moj rad i od toga nikada neću odustati. Naravno da sam nailazila na otpor, osobito zato što su neke moje knjige vrlo eksplicitne, seksualne i mračne. Razbjesni me kada se studentima kaže da ih ne moraju čitati ako bi ih sadržaj mogao uznemiriti. Nitko nije mogao biti više uznemiren pišući te knjige nego ja, pa sam ipak dobro", rekla je.
Iako se njezini romani na prvi pogled mogu činiti zahtjevnima, McBride tvrdi da čitatelju nisu potrebni ni akademsko obrazovanje ni poznavanje Joycea, Homera ili povijesti modernizma. Potrebna je jedino koncentracija i spremnost na drukčiji ritam čitanja.
"Rječnik kojim se koristim zapravo je vrlo jednostavan. Složenost proizlazi iz načina na koji se jezik izvrće, prekida i mijenja, pa se ljudi često iznenade kada prvi put otvore knjigu. Nakon desetak ili petnaest stranica mozak se obično prilagodi i shvati da je riječ o drukčijem iskustvu. Moje knjige mogu čitati i vrlo mladi i vrlo stari ljudi, samo im moraju biti spremni posvetiti punu pozornost", zaključila je McBride.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....