Dva romana koja prate život provincijske nastavnice: Elizabeth Strout, atlantski Čehov

U jednoj od scena romana "Olive Kitteridge" naslovna junakinja Olive prisustvuje vjenčanju vlastitog sina. Vjenčanje se zbiva u proljeće, u malom gradiću u državi Maine, u kući koju su Olive i njezin suprug sami sagradili za svog jedinca Christophera. Vjenčanje je, pa - kao vjenčanje. Tu su uzvanici, prijatelji, zdravica, hladna zakuska i kolači. Dok drugi feštaju, junakinja romana zavlači se na kat kuće koju je sama sazidala, u buduću bračnu ložnicu svog jedinca. Sjeda na krevet, morena valom nesavladive panike.

To je trenutak u kojem počinje jedna od nezaboravnih scena romana Elizabeth Strout. Olive ustaje, otvara ladicu s odjećom novopečene nevjeste. Uzima jedan zimski džemper i čitavog ga išara debelim, masnim flomasterom. Potom uđe u plakar, ukrade jedan grudnjak i probere par najljepših nevjestinih svečanih cipela. Uzima jednu od dvije cipele i krišom je ugura u torbicu. Najednom je obuzme olakšanje. "Pomaže", pomišlja Olive, "to što zna da će Suzanne posumnjati u sebe. "Gubim razum, nema druge, ne znam gdje mi je što…" Tražit će po prljavom rublju, a u njoj će titrati neka zebnja… Jer, Christopher ne mora živjeti sa ženom koja misli da sve zna."

Ta scena iz jednog od prvih poglavlja romana perfektan je uvod u jednu od najneobičnijih literarnih heroina 21. stoljeća. To je scena u kojoj kroz mali, rasvjetljujući detalj (Joyce bi to nazvao "epifanija") upoznajemo Olive Kitteridge - visoku, neženstvenu i debelu nastavnicu matematike, tešku i otresitu ženu koju malomišćanska zajednica jednodušno drži zločestom i lošom. Ipak, ta i takva Olive, namćor kojeg malo tko voli i koja malo koga voli, junakinja je dvaju predivnih romana. Kroz više od petsto stranica svog romanesknog dvoknjižja književnica Elizabeth Strout pokušava sljuštiti što se skriva iza te rogobatne fasade. Vodi nas u svijet jako obične žene, žene prepune mana, ali i žene koju putem pet stotina stranica stignemo shvatiti i zavoljeti.

Ta dva romana sada su konačno pred nama na hrvatskom jeziku. U izdanju zagrebačkog Profila ovih su dana u prijevodima Tatjane Jambrišak i Patricije Horvat izišla dva romana Elizabeth Strout koji prate život provincijske nastavnice. Prvi od njih, nazvan jednostavno "Olive Kitteridge", izišao je 2008. Bio je to treći roman Elizabeth Strout, ujedno i roman koji je književnici iz Mainea priskrbio svjetsku slavu i Pulitzerovu nagradu. Od 2008. do danas Strout je objavila još tri romana. A onda se 2019. vratila svojoj junakinji Olive i napisala knjigu "Olive, iznova" u kojoj pripovijeda udovištvo i stare dane ćudljive nastavnice matematike. Obje knjige pred nama se pojavljuju praktički istodobno i ima ih smisla čitati kao jedan veliki, dvotomni roman, knjigu koja otvara, a potom zatvara junakinjin život.

A ta junakinja, Olive Kitteridge, jednom dijelu hrvatske publike možda i nije nepoznata. Konzumenti nove kvalitetne televizije upoznali su se s njom preko TV serije "Olive Kitteridge" u režiji Lise Cholodenko koja je 2014. premijerno prikazana na HBO-u, a u kojoj naslovnu junakinju glumi Frances McDormand. Premda je serija dobra, a Frances McDormand uobičajeno genijalna, serija, treba reći, ne daje u potpunosti vjernu sliku romana. Cholodenko i njeni scenaristi prilagodili su Oliveinu tjelesnost tijelu McDormandove i izbacili važan element Oliveinog lika - nesavladivu debljinu. Cholodenko i scenaristi prišarafili su zaplet, učvrstili fabularne linije i neizbježno iznevjerili raspršeno, kaotično pripovijedanje puno digresija, tako tipično za Elizabeth Strout. Stoga će i onima koji poznaju TV seriju romani donijeti puno novog, ali i biti stanovito iznenađenje.

Žena koja je izmaštala Olive Kitteridge, Elizabeth Strout, rođena je 1956. u gradiću Portland u Maineu, krajnje sjeveroistočnoj državi SAD-a koja se zavlači između Atlantskog oceana i Kanade. Poput mnogih važnih pisaca, i Strout je sporo sazrijevala i kasno doživjela afirmaciju. Studirala je pravo, konobarila u New Yorku te je godinama prodavala priče po časopisima s neujednačenim uspjehom. Nakon sedam godina rada, u 42. godini, 1998. objavila je svoj prvi roman "Amy i Isabelle", kod nas objavljen 2010. (Profil, prijevod Tatjana Jambrišak).

Priča o neskladnom odnosu samohrane majke i tinejdžerske kćeri koja se spetlja sa svojim nastavnikom matematike odmah je Stroutovoj donijela i pohvalne kritike i uspjeh. Nakon "Amy i Isabelle" objavit će još šest romana. Od tih šest, ipak, najviše su je proslavili treći i šesti, dva s Olive kao glavnom junakinjom. Prvi joj je donio TV adaptaciju i Pulitzera, a drugi je barem jednako dobar, ako ne i bolji od prvog.

Romani Elizabeth Strout slični su po stilu, ambijentu i temama. Svi se zbivaju u njenom rodnom Maineu, u dva fikcionalna gradića: Shirley Falls i Crosby. Gradići su u susjedstvu, ali nejednake sudbine.

Crosby je bijela, imućna, provincijska suburbija u kojoj starost provode gradski odvjetnici i liječnici. Shirley Falls je industrijska komuna koja je pamtila bolje dane, a znatan dio njenog stanovništva danas čine somalijski imigranti. Strout u svakom od romana prati desetke likova iz te isprepletene zajednice. Glavni junaci u nekom trenutku padaju u drugi plan i postaju sporedni, sporedni iskaču i iziđu na proscenij u zaokruženim, novelističkim epizodama. Strout s brižljivim poznavanjem piše o ljekarnicima, nastavnicama, medicinskim sestrama, vozačima prve pomoći. Zaplet obično izvire iz temeljnog nerazumijevanja roditelja i djece.

Roditelji zdvajaju jer im se dijete vjenčalo s krivom osobom, postalo lezbijka, ili domina, ili ubojica. Djeca pak zamjeraju roditeljima jer su se obogatili na apartheidu, ili imali preljub, ili im prodali najdraži klavir. Uz trajne trzavice roditelja i djece, tu su naravno i neuzvraćene romanse. Svatko u tom Crosbyu i Shirley Fallsu čezne za nekim drugim, svatko se vjenčao s krivom osobom ili pak shvaća da se vjenčao s pravom, ali prekasno. U tom smislu, Strout je svojevrsni "atlantski Čehov", no s jednom velikom razlikom. Kod Čehova postoji Moskva kao nedosežni, ali žuđeni cilj, mjesto sanja i emancipacije. Kod Elizabeth Strout nema "Moskve", za njene je junake velegrad, ponajprije New York, ružna kloaka, mjesto koje im pobuđuje gnušanje i užas.

U tom i takvom mjestašcu Crosby živi junakinja Stroutinog dvoknjižja, Olive Kitteridge. Olive je nastavnica matematike, zahtjevna, nevoljena, stroga. Pasionirana je vrtlarica. Zna raditi rukama. Svom je sinu na idealnoj poziciji uz obalu sagradila drvenu kuću, ali sin ju je prvom prilikom prodao i otišao na majčin užas u Kaliforniju raditi kao pediker. Olive sama šije svoju odjeću, a po onom što se dade shvatiti, ta je odjeća kričava i ružno joj stoji. Da, i to - Olive je previsoka i stalno ratuje s kilogramima.

Desetljećima je udana za Henryja, krotkog apotekara koji drži mjesnu ljekarnu. Olive nije najbolja supruga na svijetu. Prema Henryju je često otresita i gruba, muž je nervira, a nervira je i to što on pomirljivo sve trpi. Henry je napola zaljubljen u svoju mlađu asistenticu, ali se nikad ne odvaži na preljub, čak ni onda kad asistentica ostane mlada udovica nakon pogibije muža. I sama Olive je u jednom trenutku na rubu preljuba s čovjekom koji će stradati u čudnoj prometnoj nesreći, a nju će do kraja gristi sumnja je li očijukanjem i neuzvraćanjem potaknula njegovo samoubojstvo. Do kraja prvog toma siroti Henry će se umiroviti nakon što njegovu ljekarnu poždere veliki lanac.

Tijekom dva toma pratit ćemo daljnju sudbinu para. Henry se jednog dana oklizne na parkiralištu trgovine, dobije moždani udar i ostane uzet. Olive ga, prvi put brižna, posjećuje u domu. Kad Henry umre, na sinovo zgražanje će se preudati, i to za imućnog udovca, konzervativnog republikanca kojeg muči što mu je kćer lezbijka. Tada, u debelim sedamdesetima, Olive spoznaje da John "nije bio prvi, ali je bio pravi", ali i shvaća da Henryja nije voljela koliko je trebala. Muči je odnos sa sinom, koji (ne bez razloga) drži da mu je mater sebična, posesivna i da je bilo loša prema ocu. Veza matere i voljenog sina postupno se tanji, telefonski razgovori se rijede, posjeti prestaju - da bi i tu drugi tom donio razrješenje.

Tijekom dva toma svi likovi prvo stare, pa još stare, pa neumitno umiru. Pritom je putanja svih tih privilegiranih, imućnih bijelaca ista. Prvo mirovina, pa udovištvo, pa prelazak u uvijek isti starački dom, Apartman Javor. Na koncu, prelazak "preko mosta", a "preko mosta" je odjel na kojem su dementni, uzeti, vegetirajući. Čitav Olivein život kao da je koncentrično približavanje tom Apartmanu Javor. Tamo prvo posjećuje susjedu, pa muža. Na koncu, nakon blagog infarkta i sama završi u Javoru, gdje pogledava sa zebnjom na most i na posljednjoj stranici druge knjige zapisuje u teku svoj životni zaključak: "Nemam pojma tko sam bila i tko jesam. Iskreno, ništa ne razumijem."

Elizabeth Strout prvi sam i jedini put u životu slušao 2012. na festivalu u Mantovi, gdje sam promovirao talijansko izdanje svojih pripovijetki. Strout je nastupala u prostranom dvoru renesansne palače obitelji Gonzaga u San Sebastianu. U to doba Strout je u Italiji već bila zvijezda. Ozračje je bilo kao da je u goste stigao Mick Jagger. Stotine ljubitelja knjige tiskale su se da vide i dotaknu dobitnicu Pulitzera, a mršava, introvertna plavuša očito se teško nosila s tom južnjačkom, nogometnom euforijom. Nije bila ništa relaksiranija ni u javnom nastupu.

Govorila je teško i nepovezano, o onom što piše jedva je znala sročiti nešto suvislo. Ono što me osobito osupnulo je kad je rekla da vlastite knjige nije kadra ni planirati, ni konstruirati. Strout je rekla da počne pisati komad proznog teksta, a da u tom trenutku blagog pojma nema hoće li pasus koji piše biti na početku, u sredini ili na kraju knjige. Njeni romani nastaju tek nakon mukotrpnog copy-pastea.

Naoko, i izgledaju tako. Kod Strout je katkad teško razlučiti red od kaosa. Knjige su joj stalno na rubu između romana i zbirke priča. Strout po temama, likovima i ozračju podosta sliči na kanadsku nobelovku Alice Munro. Munro uvijek (uz jednu iznimku) piše priče, Strout uvijek romane, no koji put je teško razlučiti razliku. Jer, kod Strout su pojedina poglavlja zasebne novele, u njima pratite nekad sasvim nove likove. Dok se izlažu njihove sudbine, Olive ima u njima neznatnu ulogu ili se spomene uzgred.

Sto stranica kasnije ti će se ljudi opet vratiti u Oliveinu priču i bljesnuti u maloj, uzgrednoj epizodi. Tako u "Olive, iznova" Strout ima zasebno poglavlje o paru supružnika koji 40 godina nije progovorio riječi jer supruga mužu nije oprostila mladenački preljub. Par McPherson je bio tako zavađen da su međusobno komunicirali u trećem licu preko psa, a stan su razdijelili ljepljivom trakom na podu. Ta novela strši u romanu kao gotovo strano tijelo. Ali, sto stranica kasnije, suprugu McPherson će Olive susresti u staračkom domu Javor, sad kao ojađenu udovicu koja svima dodijava pričama o neprežaljenom mužu.

Romani Stroutove su, ukratko, naoko kabasti, kaotični, bez glave i repa. No, u tom metežu kao da se najednom uspostavlja neki viši red. Dugo vam treba da shvatite kako Strout gradi svoju pripovjednu dijalektiku. Poglavlja u kojima je Olive središnja i važna izmjenjuju se s onima u kojima se tek spomene. Vanjski se pogled izmjenjuje s onim unutrašnjim. U jednom od poglavlja par mještana promatra Olive i Henryja na koncertu, a žena jetko primijeti da ne zna kako Henry izdržava s tako groznom osobom. A onda, tristo strana kasnije, pratite priču jedne Oliveine učenice kojoj je Olive promijenila život jednom bitnom, pronicljivom rečenicom.

Kao da je Olive jedna od kugli na bilijarskom stolu - ima svoju putanju, pritom udara u druge kugle i ne znate gdje će baš zbog toga neka od tih kugli završiti. U brojnim epizodama Olive se karakterizira djelovanjem, onim što (ni)je učinila u životu. No, Strout se tada vrati junakinji kao okosnici pa opet priča o svijetu iz njenog uma i glasa.

Ta je Olive, Olive koja pripovijeda, fascinantna, a upravo je taj glas Cholodenko uzela kao okosnicu u TV seriji. Olive je istodobno mrka i zlobna, ali i samokritična. Svjesna je svojih mana, politički osviještena (u drugom tomu je divna epizoda kad je dopadne patronažna sestra s Trumpovom naljepnicom na kombiju). Najvažnije - Olive misli. Ona je inteligentna. Strout, kao i Hawks ili braća Coen, voli likove koji su pametni, kroz čiji um može filtrirati sliku svijeta.

Ta i takva Olive, inteligentna ali iracionalna, loša ali dobra, sad je pred nama na hrvatskom jeziku, na užitak onima koji čitaju.