‘Dubravka, htio sam ti pisati, ali nisam imao hrabrosti za oprostiti se i ispričati. Dužnost mi je ovo podijeliti sa svijetom...‘

Htio sam ti pisati nedavno.

Nisam imao hrabrosti. Kao i puno puta do sada. Hrabrosti za dati ljubav, hrabrosti za oprostiti se, hrabrosti za ispričati se. Kao da ništa nisam naučio od tebe. A jesam, znam da jesam. Ili barem - osjećam da jesam.

Naših nekoliko razgovora, od kojih su dva javno dostupna, otvorila su mi svemir ideja, osvijestila rezervoar snage za koji nisam bio siguran da postoji, postala su izvor inspiracije. To - prepoznavanje - učini svakom čovjeku nešto pa je učinilo i meni. A u prepoznavanju je, naučili smo: i ljubav i nada i vjera. Barem njihove šanse.

Ovaj tekst pišem znajući da ga moja majka neće moći čitati, oboljela je od bolesti sjećanja ili bolesti stvarnosti. Ovaj tekst pišem znajući ni da ga ti nećeš moći pročitati....