Prava istina o psihijatriji

Dr. Robert Torre odgovara kritičarima: Mi psihijatri nismo vlasnici osoba s psihičkim poremećajima, nego njihovi partneri

Je li psihijatrija postala agentura marketinga farmaceutskih tvrtki?

Jesu li farmaceutske tvrtke kolonizirale područje mentalnog zdravlja? Je li posljedica jedinstveni povijesni eksperiment planetarne epidemije uzimanja psihofarmaka? Psihijatar dr. Robert Torre javno je postavio ta pitanja u feljtonu objavljenom u dnevnim novinama pod naslovom Prava istina o psihijatriji. Reakcije su bile burne i podijelile su i javnost i stručnjake. Djelomično razočaran što njegova kritika nije shvaćena kao legitimna dekonstrukcija potrošene psihijatrijske paradigme u ime nadolazeće nove, već kao destrukcija psihijatrije kao takve, dr. Torre u knjizi završenoj nedugo nakon objavljivanja feljtona prvi put odgovara na reakcije na koje je naišao. Objavljujemo ulomak iz knjige Prava istina o psihijatriji.

Nisam kanio pisati predgovor. Smatrao sam da su prva dva poglavlja posvema dostatan uvod u pitanja o kojima će se u knjizi raspravljati. No, nakon što je objavljivanje dijelova ove knjige u novinskom feljtonu izazvalo toliko masovnu i polariziranu reakciju, predgovor se nametnuo kao više nego nužan. Jer malokad se oko četrdesetak kartica teksta s tematikom psihijatrije podigla tolika prašina. Očekivao sam reakcije, ali, moram priznati, ne baš tako masovne, tako oprečne i s tolikim afektivnim nabojem.

Većina čitatelja feljtone je doživjela kao utemeljene, hrabre, stručne i visokomoralne. Manjina ih je doživjela, doduše, ne kao nestručne i netočne, ali kao opasne za psihijatrijsku struku i za osobe koje nam se obraćaju za pomoć. Većinu te manjine tvori cjelokupna psihijatrijska struka u Hrvatskoj, za koju me iznenadilo do koje se mjere osjetila pogođenom. Čak su i dirljivi uzbuđenje i nemir izazvani u stručnim krugovima mojim četirima novinskim tekstovima. Kad bih imao barem desetinu te snage i moći koja se u mene projicira, bilo bi mi bolje u životu. Također, kad bi barem desetina toga što pišem autorski bila baš „moja“ istina o psihijatriji, ne bih bio tu gdje jesam.

Sad sam siguran da ni knjiga neće proći bolje od feljtoniziranih dijelova. To jest, neće biti shvaćena kao legitiman nastavak dekonstrukcije potrošene psihijatrijske paradigme u ime nove koja tek predstoji, nego kao destrukcija psihijatrije kao takve. Kontekst je tu proširen i upotpunjen, ali zloćudnom čitatelju s negativnim stajalištem oblikovanim predrasudama on neće biti od pomoći.

Iako ni u feljtonima niti u knjizi ni o kome nisam osobno pisao, sve je osobno shvaćeno, pa su i reakcije koje su uslijedile bile usmjerene na mene kao osobu. Ispalo je da sam kritičkim istupom obezvrijedio struku, pokolebao osobe sa psihičkom patnjom u traženju psihijatrijske pomoći. Potom da sam dodatno pridonio stigmatizaciji osoba sa psihičkim poremećajima i udaljio ih od oporavka.

Ali mi psihijatri ipak nismo vlasnici osoba s psihičkim poremećajima, one nisu puki objekti našeg postupanja, nego partneri u zajedničkom kreiranju politike mentalnog zdravlja. Prema tome, njima moraju biti poznata sva obilježja „usluga“ koje im nudimo. Osobe sa psihičkim poremećajima znat će procijeniti što je za njih dobro, a što nije, i tomu ih nitko ne treba podučavati.

Korisnici psihijatrijske zdravstvene zaštite nisu ničija agentura, nego osobe koje moraju biti pitane i o čijim je životima riječ.

Svašta mi se prigovaralo: kao, zašto sve nisam izrekao na stručnim skupovima ili objavio u stručnoj periodici, pa zašto nisam ovo, a zašto nisam ono… Što mi se ne prigovara izravno, prigovara mi se posredno, iako sam, doduše, izravno rekao „ovo“, da sam time posredno zapravo rekao „ono“. Stručno sam anatemiziran, izoliran, kritiziran, prozivan i blaćen... Bogu hvala što postoje zakoni koji reguliraju odnose između mene i ostalih kolega psihijatara, u protivnom bi stegovne reperkusije bile još oštrije.

Kako sam višekratno upozoren i institucionalno službeno prekoren, sada napominjem da su ovdje izneseni stavovi moje osobno stručno mišljenje, od kojega se, na obostrano zadovoljstvo, ograđuju sve psihijatrijske ustanove i stručna društva u Hrvatskoj, uključujući i ustanovu u kojoj sam zaposlen.

Što se mene tiče, i dalje ću iz očišta najbolje struke kritizirati struku, ne bih li je primorao ne samo da bude bolja no što jest, nego bolja nego što je uopće mislila da bi mogla biti. Stoga očekujem da se prijepor između mene i domaćih kolega u godinama koje dolaze ne previdi. Naime, duboko sam uvjeren da je u knjizi iznesena aktualno najrelevantnija platforma razumijevanja psihijatrije i psihičkih poremećaja koju naša struka može zauzeti ako joj je do vlastite budućnosti.

Osobno priznajem pogrešku što sam potpao pod utjecaj „stranih čimbenika“ jer me zadojila inozemna literatura kojoj sam se nekritički predavao. Naime, zarazila me kritička struja psihijatara koja ovu priču o potrošenosti aktualne paradigme i o krizi psihijatrije gura gotovo desetak godina. Ali, nažalost, u državama regije, pa tako i ovdje, psihijatrija nije bila u krizi, odnosno bila je u tolikoj krizi da nije bila ni svjesna da je u krizi. To jest, do tiskanja tih nekoliko nastavaka novinskog feljtona domaća je psihijatrija u dogmatskom drijemežu bila zadovoljna sobom.

Pratite nas na Facebooku https://www.facebook.com/ProfilKnjiga?hc_location=timeline

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 11:51