'Dnevnik jednog nomada' predstavlja Bekima Sejranovića ne samo kao pisca, već i kao roditelja, ljubavnika, razapetog između Skandinavije i Balkana

ZAGREB - Nova knjiga nagrađivanog pisca Bekima Sejranovića "Dnevnik jednog nomada", objavljena u izdanju nakladnika VBZ i predstavljena u srijedu u Zagrebu, potresno je intimno štivo o potrazi za smislom jednog od najvažnijih glasova mlađe generacije suvremene hrvatske književnosti.

O knjizi je uvodno u klubu Botaničar govorio glavni urednik VBZ-a Drago Glamuzina. Istaknuo je kako Sejranović kao pisac u svim svojim knjigama koristi vlastitu biografiju kao gradivni element, no tu je, nakon četiri romana, "riječ o jednoj pomalo drugačijoj knjizi".

"Ona u sebi sadrži nekoliko različitih tipova teksta, to je jedan hibridni žanr koji počinje kao klasični dnevnik koji kasnije postaje prisjećanje svega što se dogodilo, gotovo kao memoari; drugi je dio teksta putopisne naravi, gdje autor na stranicama knjige putuje od Osla preko Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Mostara kroz tridesetak gradova u kojima je boravio u vremenu obuhvaćenog knjigom", rekao je.

Treći dio je dnevnik čitanja – Sejranović svoja putovanja prepričava ponajviše kroz priču o knjigama koje na njima čita.

"U knjizi piše o barem 50-ak drugih knjiga, pritom stalno otvarajući neke nove prozore u te tekstove. Zanimljivo je promatrati kako se ta literatura miješa i isprepliće s njegovim životom", dodao je Glamuzina.

Nadalje, ta je knjiga istodobno "roman o romanu", jer u njemu pratimo i priču o nastanku Sejranovićeva romana "Tvoj sin Huckleberry Finn".

Bekim Sejranović rođen je 1972. u Brčkom, gdje je završio sedam razreda osnovne škole. Osmi je razred završio u Bosanskoj Gradiški, a od 1985. do 1993. živio je u Rijeci odakle odlazi u Norvešku, u Oslo, gdje 1999. magistrira južnoslavenske književnosti na Povijesno-filozofskom fakultetu. Od 2011. do 2014. živi u Ljubljani, a od svibnja 2015. u Zagrebu.

Čitalačkoj je publici prvenstveno poznat po svojem romanesknom prvijencu "Nigdje, niotkuda" (2008.), za koji je dobio Nagradu Meša Selimović. Napisao je i zbirku priča "Fasung" (2002.), te romane "Ljepši kraj" (2010.), "Sandale" (2013.) i "Tvoj sin Huckleberry Finn" (2015.).

Osim što piše romane, Sejranović je i autor studije "Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova". Prevoditelj je i priređivač antologije kratke norveške priče, a jedno vrijeme je predavao južnoslavenske književnosti na fakultetu u Oslu. Na hrvatskome je u izdanju VBZ-a nedavno objavljen i Sejranovićev prijevod ilustrirane biografije norveškog slikara Edvarda Muncha istaknutog ilustratora Steffena Kvernelanda.

"Dnevnik jednog nomada" predstavlja Sejranovića ne samo kao pisca, već kao pojedinca, roditelja, ljubavnika, razapetog između Skandinavije i Balkana, u knjizi o dva svijeta, i o njemu u njima i izvan njih.

Bespoštedno ogoljavanje bolnih mjesta

Knjigu, najavljenu kao "istovremeno putopis, dnevnik čitanja i zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom", sam Sejranović opisuje kao literarni bastard proizašao iz tri radnje koje čine bit njegova života – čitanje, "skitanje" i pisanje: "Čitam sve što mi iskrsne pred očima, skitam kamo me vjetar odnese, a pišem kad i gdje stignem", rekao je.

Ta je knjiga "za nekoliko postotaka više autobiografska" nego ostali njegovi romani: "Većina stvari u njemu je istinita, ali to da li su neke preuveličane ili ne, nitko ne može znati osim mene", napomenuo je. No, da li ćemo tu knjigu nazvati romanom ili ne potpuno svejedno, "jer živimo u razdoblju postpostpostmodernizma kada je sve dopušteno".

Na taj se način razgolititi nije jednostavno, kazao je: "To ne možeš svaki dan. Ima dana kad to možeš a ima i dana kad to ne možeš. Ta knjiga nisam ja, to je knjiga koju sam ja napisao i koja je ispala bolje nego što sam očekivao".

Knjiga pokriva razdoblje piščeva života od 2011. do 2016., tijekom kojega slijedimo Sejranovića na brojnim književnim promocijama, festivalima i rezidencijama, pratimo njegove susrete s kolegama, prijateljima, ženama i ljubavnicama, čitamo o knjigama koje on čita.

Također, u "Dnevniku jednog nomada" Sejranovića upoznajemo kao oca koji gotovo svakog mjeseca putuje iz Osla u Ljubljanu da vidi mlađu kćer, jer se boji da će ga zaboraviti; saznajemo o starijoj kćeri u Oslu koja očuha zove tatom, a njega po imenu.

Glamuzina je istaknuo kako je riječ o "nevjerojatnom razgolićivanju vlastitih trauma, bolnih mjesta i modrica".

"Uvijek je kod njega riječ o miješanju fikcije i fakcije. Sejranović je kao malo koji pisac autodestruktivan u svojim knjigama a najnemilosrdniji je prema svojem glavnom liku kojeg uvijek nekako čitamo kao njega samoga. No, taj fikcionalni okvir uvijek se čini kao nekakva zaštita a tu je riječ o autobiografskom djelu gdje te zaštite nema – ono što dobivamo je glavom i bradom Bekim Sejranović", ocijenio je.

Sejranović, koji ima bosanskohercegovačko i norveško državljanstvo, ističe kako mu je "kuća" danas u Zagrebu: "Moja pozicija kao pisca, kao čovjeka i kao građanina potpuno je drugačija u Norveškoj i ovdje. Tu sam jedino svoj na svome, ne osjećam se kao da sam nekome u gostima", rekao je.