SVJETSKA TURNEJA

DAVID LAGERCRANTZ 'Htjeli su da budem doktor znanosti. A ja sam iz protesta postao novinar crne kronike'

Novinarka Jutarnjeg sa Lagencrantzom
 Damjan Tadic / CROPIX
 

Čekali smo ga u predvorju hotela u kojem je odsjeo. Petnaest minuta, u šesnaestoj zamolili da nazovu u sobu, provjere stiže li.

David Lagercrantz je na svjetskoj turneji. Stieg Larsson nije doživio da vidi vlastiti uspjeh, tamo gdje je sa svojim trilerima stao, nastavio je njegov kolega, švedski novinar, dijete poznate tamošnje obitelji Lagercrantz.

Šesti nastavak “Millenniuma”, posljednji, prije koji tjedan izašao je paralelno u 47 zemalja. Lagercrantz od tada ne staje. Obletio je Amerikom, bio u Španjolskoj, svega na dan stigao u Zagreb, na Festival svjetske književnosti. Ne bih se čudila da mu se dogodi da kad se ujutro probudi na trenutak mora razmisliti u kojoj je zemlji u tom času. Bilo je, doduše, dok smo ga čekali, kasno poslijepodne. Nije mi palo na pamet da pisac par katova iznad - blaženo spava.

Nekoliko minuta kasnije dugim se, ubrzanim koracima stubama spušta u foaje. Visok i mršav, obučen u crno, bijele tenisice kao da lebde slabo osvijetljenim hodnikom.

Ispričava se popravljajući revere sakoa, provjerava je li zakopčao dugmad na košulji. “Užasno mi je neugodno, ali ja sam jednostavno - zaspao.” Vrti glavom kao da sam sebi ne vjeruje. “Nikad mi se to ne događa. Mrzim kasniti. Ovo je…”, mahne rukom, traži riječi, “ludo. Oprostite.” Potom suradljivo, gotovo pa ponešto egzaltirano slijedi upute fotografa koji traži dobar kadar.

Što biste vi pitali Lagercrantza? Samo zadnjih dana dali ste gomilu intervjua od Aucklanda do Madrida i Los Angelesa. Uvijek ista pitanja… imate strategiju kako se s tim nosite?

- Ja bi ga pitao - kako spava. Na književnoj turneji je iscrpljujuće. Bio sam sad u Americi, pa po Europi, pa sam na deset sati svratio kući, u Švedsku, i evo me u Zagrebu.

Lukrativni ugovori. Milijuni prodanih knjiga. Kako ste? Jeste li sretni?

- Možda jesam, ali nemam vremena osjećati to. Jer uspjeh možete usporediti s udesom. Dobrim udesom, dakako. Toliko se stvari događa paralelno da je teško ponekad se sa svim tim nositi. Je li to sreća? Sad ne. Ne u ovom trenutku. Kad si na turneji stalno emotivno ideš gore-dolje. (Gestikulira kao da je šakom upravo zgrabio avion koji leti ludom putanjom, svake druge sekunde opasno mijenjajući visinu.)

Poput djeteta sam. Odjednom sam sretan, poskakujem. Pa sam onda naglo ljut. S intervjuima sam počeo 18. kolovoza, u Švedskoj. Potom su uslijedili strani mediji i putovanja. I nisam stao.

Već ste s ranijim nastavcima obišli Larssonove i vaše čitatelje diljem svijeta. Čita li se na isti način triler o švedskom društvu na Tajlandu i u Sydneyju, ili vas u različitim zemljama pitaju posve različite stvari o istom štivu?

- U Europi me puno pitaju o meni, mojoj obitelji, jer smo poznati po kreativnosti, ali i po depresijama, polaritetima. I pitaju o Larssonu, naravno. U Americi i Aziji puno pitaju o Salander. Još me uvijek pitaju kako je to bilo nastaviti pisati tamo gdje je Larsson stao, pa idemo ponovno i iznova u to.

U Istočnoj Europi često pitaju o švedskom društvu, ali pitanja tipa - je li točno da je kod vas gotovo pa predratno stanje zbog imigranta. Naravno da nije.

To je umjetno kreiran dojam. Švedska je zemlja koja dobro funkcionira. Desnica namjerno širi dezinformacije.

Ponekad se osjećam kao veleposlanik Švedske.

Koliko vam je to što ste nekoć kao novinar pisali o kriminalu pomoglo pisati trilere?

- Ma, sve što sam radio mi je pomoglo u pisanju. Imao sam sreću što sam bio prilično star kad sam krenuo u ‘Millennium’, bio sam već u 50-ima, imao sam životnog iskustva. Crnu kroniku sam pratio kao mladi novinar.

Znači, kao Llosa?

- Llosa je pratio crnu kroniku?

Kao mladi novinar, početnik.

Oooo… nisam to znao (pljesne dlanovima). Obožavam Llosu.

Ja sam počeo kao novinar crne kronike u tabloidima, to je bio dio pobune. U mojoj obitelji morao si biti književni kritičar ili doktorirati na nečemu, to je bio put koji se tražio.

Niste se dugo bunili protiv oca. Na koncu ste, kao i on, počeli pisati biografije.

- Da, ali sam krenuo pisati o ljudima koji su se bavili drugačijim stvarima nego li oni o kojima je on pisao. Pisao sam o nogometašu, a on o Danteu, Joyceu, Proustu.

Kako to da ste prvo napisali biografiju Görana Kroppa, poznatog švedskog alpinista?

- Pitali su me da to napravim. Jer, objavio sam bio članak o Everestu, zašto se ljudi žele popeti na planinu koja je tako opasna. 1996. je bila velika nesreća na Everestu, a Kropp je otišao gore tjedan poslije. Sam, bez Šerpa, bez kisika, prošao je pored svih tijela na tom putu.

Na čemu se temelji ta luda želja za penjanjem? Kakvo je to putovanje? Imate dvije perspektive. Geografski ideš gore, ali u neku ruku u glavi se dijelom i spuštaš. Jer, unatoč adrenalinu visina čini da si usporeniji i u glavi.

Iza svakog uspona slijedi silazak, to naglašava svaki iskusan penjač. Nešto snage treba sačuvati i za silazak… tako je i u životu. Sad si u usponu, a onda, prirodno je - slijedi silazak.

Zanimljivo je promatrati ljude u toj drugoj fazi, onda kad silaze, kad padaju… nogometaša koji prestaje biti uspješan, ili koji završava karijeru. Kad se zavjesa spusti, gledati što se događa iza.

Literatura na puno načina prati upravo gubitnike.

Govori o onim ranjivim momentima. Nismo li svi mi luzeri u neku ruku?

Pamtite li kako vam je bilo čitati Larssona kao običan čitatelj, dok niste ni slutili da ćete nastaviti pisati o Salander i Blomkvistu?

- U početku uopće nisam čitao Larssonove knjige. Rijetko kad me privuče ono što je masovno popularno. No, u jednom sam trenutku uzeo čitati, da vidim zašto je tako popularan. Kad sam krenuo s prvim romanom mislio sam da je prilično konvencionalan, ali onda se dogodio onaj trenutak kad Salander tetovira silovatelja, kad mu se osvećuje.

Jako me zaintrigirao njezin lik. Kad sam, godinama kasnije, dobio ponudu da nastavim ‘Millennium’ odmah sam pristao. Shvatio da sam se i prije bavio likovima koji vuku na Lisbeth Salander. Jer, na neki način je i Zlatan bio takav karakter. Karakter kojega društvo pokušava zgromiti. Imigrant, siromašan, rastao u getu, umjesto da postane slab izrastao je u jakog čovjeka. Napisao sam i knjigu o Alanu Turingu, britanskom matematičaru koji je također bio autsajder, homoseksualac, poseban lik, neuklopljen u društvo.

Prije točno godinu dana bili su parlamentarni izbori u Švedskoj. Mnogi su se bojali uzleta desnice. I dalje jačaju.

- Rastu jer, kao i ekstremna desnica po cijelom svijetu, koriste laži, dezinformacije, vrlo su organizirani, vođeni time da nas polariziraju, podijele i vladaju. Njihovo je da šire mržnju i vode k nasilju. Imamo dosta zastrašujuću klimu po cijelom svijetu, pa tako i u Švedskoj. Za mog života nikad nije bila toliko zabrinjavajuća situacija. Sužava se svijet slobode. Jako vjerujem da će mladi ljudi ustati za prave ciljeve. Bio sam previše mlad 1968., dijete… ali nadam se da će mladi danas ovo što se događa uzeti kao motiv, da će ih to potaknuti da stvore svoju 1968.

Politička polarizacija u švedskom društvu sve je veća. Nekad smo svi gledali švedsku javnu televiziju, sad možete živjeti jedan pored drugog ali u posve drugačijim svjetovima, što ne mora biti loše, ali je loše kad se okružite istomišljenicima i niste spremni raspravljati s onima koji misle drugačije.

Oko nas su snage koje koriste teorije zavjere, laži, postalo je silno lako širiti laži.

Švedska je primila najveći broj izbjeglica po glavi stanovnika. No, većina je i dalje osuđena na geto. Doduše, integracija traži vrijeme, ali i jasnu strategiju. Imate li je?

- Ponosan sam što smo primili te ljude. Možda je hipokrizija ako ja, koji živim daleko od izbjeglica, kažem da je sve to OK, jer ja ne vidim na svojim vratima kako se zemlja mijenja jako brzo. Bitno je da razumijemo strah onih koji se boje promjena u društvu. Moja žena, šefica švedske javne televizije i ja često razgovaramo o tome. Ne bismo trebali demonizirati glasače krajnje desnice, moramo ih pokušati razumjeti, naći načina da razgovaramo s njima.

Amerika je zemlja emigranata, ali imaju puno dužu tradiciju masovnih migracija, trebaju proći generacije da sve to sjedne na svoje, na početku je uvijek puno problema. U Švedsku je nakon iranske revolucije došlo puno izbjeglica. Ti su ljudi danas doista integrirani, među njima je puno intelektualaca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 05:22