PISAC I REDATELJ

DARKO CVIJETIĆ Dok pišem, želim ostaviti čitatelju određeni prostor u koji on može ugraditi svoju nadu da bi mu ovaj svijet bio podnošljiviji

Darko Cvijetić
 Damjan Tadić/CROPIX
Ovogodišnji dobitnik književne nagrade Fric govori o svojem nagrađenom romanu “Schindlerov lift” te najavljuje novi, “Što na podu spavaš”, koji je predan Buybooku i bit će objavljen u ožujku. Naslov novog romana rečenica je koju mu je u snu izgovorio pokojni otac: probudio se i tog trenutka mu se pojavila čitava nova knjiga

Schindlerov lift debitantski je roman afirmirana pjesnika koji u njemu pripovijeda o destiliranom zlu, o nesrećama što od kata do kata kao olovo naliježu na stanovnike jednog nebodera. Darko Cvijetić desetljećima piše, kazališni je redatelj, glumac, preživio je rat, za rata i ratovao, uglavnom kulturom, kazalištem, radeći predstave posve blizu prvoj liniji fronte, a gotovo cijeli život živi u tom neboderu, prijedorskom, po kojem nas u svojem velikom nevelikom romanu proveze Schindlerovim liftom. Cvijetić je na devetom katu. S prozora mu se stere pogled na cijeli Prijedor. Iza vrata svakog stana priča je o bezumnoj boli. Nanijeli su je jedni drugima, što namjerno, što nehotice, neki iz uvjerenja, neki iz straha, konformizma, nošeni strujom, osokoljeni vremenom, posvemašnjim raspadanjem društva i svega onoga što su do jučer bile vrijednosti do kojih je držala ta zajednica i ti ljudi u neboderu, mikrosvijet unutar makro svijeta jedne zemlje.

Čitajući Cvijetićevu poeziju i njegovu biografiju, dade se naslutiti da se “Schindlerov lift” dugo taložio u tom čovjeku, roman čine stjenovite naslage. To i autor u razgovoru potvrđuje: “Jest, ta knjiga se doista taložila u meni desetljećima, godinama pišem poeziju, i to su već deseci i više knjiga koje su moj obračun sa svim oni što se događa i što se događalo oko mene i u meni. Na neki način i prozu pišem čitav život, dnevničke zapise vodim više od trideset godina, to su sveske i sveske notiranja.”

“Schindlerov lift” se sam od sebe napisao, dodaje: “Danilo Kiš kaže da se u jednom trenutku dogodi milost uobličenja, kad se sve posloži, kad izađe ono što ste dugo vremena tražili da izađe iz vas.”

“Ta knjiga je najednom naprosto počela vriti, kuljati iz mene. Vjerojatno je moje pjesničko iskustvo utjecalo da je to knjiga britkih, uskih rečenica, bez suvišnih riječi. Poezija me naučila da selektiram važno od nevažnog, zato je taj roman dobio poetsku formu na tako tešku temu, to je jedini način na koji on biva gutljiv, na koji se može progutati.”

Cvijetić gotovo da piše o – neizgovorljivom, jer svaka ta priča tragedija je za sebe, skupljene pod istim krovom nebodera pa uvezane u knjigu od jedva 90 stranica, one su težina koju s mukom ponesete u želucu nakon što pročitate sadržaj. Nije to lako čitateljsko iskustvo i nema svatko emocionalnu snagu čitati “Schindlerov lift”. Znam ljude koji su mjesecima odgađali uzeti Cvijetićev roman, jer su čitajući recenzije zaključili da je stvorio knjigu koja razara. Iz tog prijedorskog nebodera, nakon što završite čitanje, teško izađete. Kako je to utisnuo na tastaturu?

Damjan Tadić/CROPIX

“To je velika težina koju sam poput križa nosio u sebi, i morao sam se osloboditi, morao sam prodisati. Kad je roman počeo kuljati u meni, osjećao sam da se rasterećujem, da to napokon izlazi iz mene, da me napušta izlazeći na papir. To je preplet fikcije i fakcije, talog faktizama koji su morali proći destilat fikcije da bi mogli postati literaturom. Oslobodio sam se tih doživljenih stvari koji su dobile fikcijsku formu, postale su i meni lakše i čitatelju gutljivije, literarnije, kad je to postala literatura, ja sam se osjetio jako rasterećenim. Nedavno sam u Zagrebu snimao audio verziju romana. Naglas sam ga pročitao čitavog i sam sam osjećao veliku težinu jer sam ponovo prolazio kroz neke rečenice i shvatio koliko mi je to kao žestok ubod nožem, čak i sada. To je vjerojatno podudarna težina koju čitatelj osjeća kad se prvi put susreće s ovom knjigom”, dijeli autor svoje “čitateljsko” iskustvo vlastitog rukopisa.

Kako je pjesnik postao romanopisac, kako je taj romanopisac što je dugo strpljivo čučao u autoru dočekao da mu pjesnik dade prostor i riječ? “Osjetio sam da u jednom trenutku to volumenom prerasta priču, sonet, ono što sam do tada radio, olovka je škripala, proširivala tekstualno tkivo onoga što sam činio. Prvi put sam zagazio u formu romana... ali zapravo je sve to isto, vaš unos, vaše koncentracije i htijenje da nešto kažete potpuno su isti bez obzira na to pišete li sonet, kratku priču ili novelu, bitno je samo da vi osjetite kad je forma dovršena, to je gotovo poput matematičke zadatosti. Osjetio sam veliku pomirenost u sebi. Rekao sam sebi na glas: ‘To je to.’ Poslao sam ga nekolicini prijatelja koji su mi to potvrdili.”

Točno je osjetio trenutak kad je dovršio roman, shvatio je da više ne treba dodati niti jednu riječ. “Osjetio sam rasterećenost i da napokon u meni vrije neki oblik nade. Svaki put dok pišem želim ostaviti čitatelju određeni prostor u koji on može ugraditi svoju nadu da bi mu ovaj svijet bio podnošljiviji. Nada je važna, jer bez nje nismo u stanju živjeti, a mi živimo u prilično obeznađenom dobu. Veseli me mladost. I daje nadu. Otac sam 25-godišnje djevojke koja upravo treba diplomirati. Gledajući nju i dovršavajući roman i stavljajući točku na kraju, ja sam, uspoređujući ta dva stanja, shvatio da sam se rasteretio nekog rakursa koji je dugo bio u meni. Znate ono: ‘Što si ti u ratu radio, tata?’ Pojavljuje se sad generacija koja postavlja to pitanje. Pa moraš odgovoriti jesi li bio čovjek ili nisi. Meni je ‘Schindlerov lift’ dugo bio noseći konstrukt koji je poprilično opterećivao, oduzimao mi dah, tražio izlazi iz mene. Dugo mi je trebalo da te slike koje su bile pohranjene u mojim arhetipskim nanosima izbiju, da se dovrše i da odjednom mogu reći: ‘Hajde, zatvoriti ću ta vrata, tu stranicu’.”

Nedavno je Cvijetić završio rukopis svojeg novog, drugog romana. Predan je Buybooku i bit će objavljen u ožujku. Naslovljen je “Što na podu spavaš”, što je rečenica koju je u snu svojega sina izgovorio autorov pokojni otac.

“Sanjao sam taj san u Splitu, prošlog ljeta, boraveći na književnoj rezidenciji. Probudio sam se i tog trenutka mi se pojavio čitav roman koji ću tek napisati. Shvatio sam da mi preostaje samo uzeti laptop i početi lagano to ukucavati. Otac mi je prišao u tom snu i kazao: ‘Što na podu spavaš, sine?’ Ta rečenica je postala lajtmotiv romana, osjetio sam da je ta rečenica u meni probudila čitav niz asocijacija. Taj roman je drugo krilo ‘Schindlerova lifta’, zaokret sebi u utrobu, za nekoliko je nijansi intimniji od ‘Schindlera’, ja sam u ‘Schindleru’ bio u drugom ili trećem planu, ovdje se događa izmjena kuta promatranja na stvari i odjednom mene ima puno više u tom romanu, ne samo mene već i mog obiteljskog profila. To je priča o povijesti moje obitelji, načinu na koji je ovdašnja povijest odredila njih, njihova ponašanja, i povijest prije rata, ona ratna i poslije rata. Opet se ne radi o velikom romanu, struktura je vrlo slična ‘Schindleru’, oko trideset poglavlja, stotinjak stranica. I jednim i drugim romanom se obračunavam s postčinjeničnim faktizmima, prolaskom kroz svoju biografiju dotičem se stvari koje mi se čine bitnima, koje su jednog momenta morale prerasti u tragediju.”

Dodaje: “Živimo u potpuno obeznađenom društvu, društvu iz kojega se ne odlazi, već izlazi, to je jače od odlaska, to je egzodus, ljudi su shvatili da su izigrani. Ne postoji demokracija, nego samo nacionalistička ideologija koja se već 30 godina nameće. Sve je to bilo potpuno uzaludno, u nesretnoj Bosni ljudi su ginuli za komade brda koja su danas potpuno prazna. Odavde sad odlaze autobusima, to nije više da oni odlaze da se ne bi vratili, nego izlaze da bi otišli, pobjegli na drugo mjesto, jer su shvatili da nemaju budućnost za djecu, da su u toj igri preigrani i da je bolje biti građanin trećeg reda negdje u Europi ili dalje nego biti ovdje nacionalist prvog reda. Vidi se raspad na svim mogućim točkama. Sve se svodi na etnicitet, a to je puko mahanje zastavom ispod koje nema ni korice kruha. Bosna nije ušla u 21. stoljeće, ovdje se nije dogodilo ništa osim pukih privida tehnologije, ali se u glavama i društvu nije dogodio nikakav bitan pomak.”

U neboder o kojem pripovijeda u “Schindlerovu liftu” autor se s roditeljima i mlađim bratom uselio 1974., došli su iz Ljubije, mjesta nedaleko od Prijedora, gdje je rođen, doselili se baš u godini kad je Darko Cvijetić krenuo u školu. Njegova osobna povijest usko je vezana uz taj neboder o kojem piše. Nasreću, pamti i sretne dane pod tim krovom. “Jako se dobro sjećam te veselosti 1970-ih, ja sam bio dječak, vjerojatno je meni sve tada bilo veselo, sjećam se puno nasmijanijih ljudi. Neboder je bio vertikalno selo, kako to kaže i jedan lik u mojem romanu, bilo je to mjesto veselja i zadovoljstva. Oko nebodera je bilo nekoliko tvornica, danas su one ruine, tad su svi radili u tim tvornicama, to je sve brektalo od budućnosti i optimizma.”

Cvijetiću postavljamo pitanje koje je na ovim prostorima od 1990-ih naovamo ponovljeno vjerojatno milijardu puta. Ne očekujemo odgovor. Koliko god puta izgovoreno, naizgled uzaludno, neprirodno bi bilo da je pitanje preskočeno: kako se to moglo dogoditi neboderu, zemlji, kako su do jučer susjedi mogli postati neprijatelji?

“I ja svojim romanom pokušavam odgovoriti na to pitanje. Ono će vjerojatno ostati neodgovoreno za našeg bivanja na zemlji. Bio sam mladić kad je rat počeo, izgubio sam tad tlo pod nogama, i danas mi se teško ustabiliti, taj udarac rata koji smo svi mi dobili je neopisiv. Taj rat bio je duboko pripreman, mi smo zapravo bili zamorčić. Živjeli smo u sustavu koji se morao jednog trenutka urušiti, jer tako je zidan da njegovi temelji nisu nikada bili dovoljno čvrsti. Danas kad imam više od pedeset godina mislim da tu postoji puno zakonitosti kojih nismo bili svjesni, koje su morale voditi u tako strašan rašomonski raspad; da ta priča bivše zemlje nije mogla uspjeti jer premise na kojima je ona zidana nisu bile dovoljno jake, ili su bile previše iluzorne. Lako je danas pametovati nakon bitke. Ja sam tad bio dovoljno mlad da taj užas doživim u svoj njegovoj jasnoći, ali premlad da bih mogao povezati zakonitosti tog užasa.”

Cvijetić u svojem opusu poetski, a forenzički prikazuje zlo, o njemu govori, razmišlja, piše, secira ga na atome strašnim poetskim slikama. Gotovo da na momente podsjeća na Hannah Arendt, na “istraživače zla”, jer njegove poetske slike i pripovijedanje utisnu pitanja mimo uskog konteksta u kojem su se dogodili. Svojim je pjesničkim opusom, a sad i romanom, na neki način, i pjesnik postao – istraživač zla. Gdje ono nastaje? Kako se u ljudima zakotrlja zlo?

“Neku večer sam dugo u noć ostao razgovarati na tu temu s prijateljem. Kazao sam mu da mislim da se u čovjeku čitavog života vodi borba. Svi u sebi imamo i svjetlo i tu tamnu stranu. Nama je kao ljudima da, osvajajući slobodu, obuzdavamo to zlo, da ga učinimo pitomijim, da bi dobro u nama moglo da nas čini boljim ljudima, boljim očevima, boljim supružnicima, ništa ja novo ne govorim, veliki sociolozi i pjesnici to su odavno detektirali. U nama se doista vodi velika borba i čovjek je jako podložan tom prelasku iz svjetla u tamu, nije svatko u stanju da se s tom količinom tame u sebi izbori na dovoljno jak način. Ponekad vidite kako se ‘obični’ ljudi odjednom preobraćuju u zvijeri, postaju potpuno drugačiji no što ste mislili da jesu, to su ljudi koji nisu u stanju shvatiti da je sloboda biti slobodan od svega.

Dobar čovjek je ono što ja kažem svojoj kćeri gotovo svaki dan - nije toliko važno što ćeš u životu postići, ali ako budeš dobar čovjek, bit ćeš na strani svjetla. Previše sam ljudi vidio koji to nisu u stanju... koji postaju iznebuha zli. Kad generalno zlo oko njih prođe, vrate se ponovno u bivšu ljušturu, zabezeknete se kako je moguće da je sad opet kao da se ništa nije dogodilo, ali tako je bilo i za Holokausta, i za rimskih ratova, povijest ljudske prirode je uvijek identična, a vi se kao čovjek morate svojom nutrinom opredijeliti, odlučiti što ste i kakva ste uvjerenja spremni braniti.”

Prema posljednjem popisu stanovništva, onome rađenom 2013., općina Prijedor imala je gotovo 100 tisuća stanovnika. Ohrabruje li to? “Slabo. Nikad u povijesti Prijedor nije imao toliko stanovnika, ali možda ih nikad ovakvom brzinom kao danas nije ni gubio. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je tih ljudi što su ovdje bili 2013. ostalo do danas, jer mi sad imamo epidemiju odlazaka, stanovništvo se smanjuje rapidno, ljude gubimo kao na traci...”

Završavaju li ratovi ikada? Jesu li oni koji su preživjeli rat doživotno osuđeni – ratovati? “Rat je iskustvo koje niti jedan čovjek ne bi smio imati u svojoj osobnoj povijesti. Onome kome se rat dogodi jako je teško napustiti rat ili dati da rat napusti njega. Jer ostane s tim prestrašnim slikama koje neće van iz glave. Možda vam se i čini da je rat izašao iz vas, da vas je napustio, da ste i vi njega napustili, a onda vam se ponovo počne vraćati. Traje li rat ovdje još uvijek? U puno oblika on je i dalje tu. Puno je intenzivniji no što se na prvi pogled čini. Neki uspiju to prebroditi, preživjeti, vratiti se u sebe čišći, drugačiji. Moje je iskustvo da je to jako teško. Rat se čovjeku vraća u krv poput neke kronične bolesti.”

U tim ranjenim, teško oboljelim zemljama regije izdvajanja za kulturu su manja od jedan posto državnih proračuna. Dakle, na lijekove se ovdje ne daje puno. Za kulturu koja je vrsta terapije, koja može poslužiti kao analgetik za bol, anksiolitik za strah, možda nekome biti i protezom umjesto noge koja mu nedostaje, niti jedna vlast ni u jednoj zemlji u kojoj se ovuda ratovalo ne haje i ne daje. Zašto se kolektivno odbijamo liječiti?

“Živimo u društvu koje ne razumije da je akulturnost preduvjet za ostajanje na jednom mjestu. Za nerazvijanje. U društvu kojem je političkim i gospodarskim elitama koje vode zemlju stalo da imaju što zaostalije ljude, jer je njima lakše upravljati, jer je njima lakše manipulirati. To sitno odvajanje za kulturu pokazuje potpuno zanemarivanje mentalnog zdravlja, jer kultura jest mentalno zdravlje jednog društva, pa kad je zapustite i kao društvo je lakše ući u razna bolesna stanja. Danas je, gledam to kod nas, malo onih koji dolaze u teatar, nekad je teatar bio pun. Sve je razoreno. Od raskršća do raskršća, hodajući gradom, sretnete pet doktora nauka, ali to su ljudi koji imaju isprazna znanja, znanja ispražnjena od kulture. Hrani se akulturalizacija ne bi li dobili ljude koji su potpuno nesvjesni borbe za slobodu. Kultura je oblik rasvjetljavanja u čovjeku. Ako je ne njegujete, dobivate društvo zazidano u sama sebe.”

Ipak, književnost je na ovim prostorima ušla u vrlo potentnu fazu. Proračun za kulturu je može osokoliti, podržati, ali ne i stvoriti. Ljudi pišu kad imaju što kazati, kad moraju pripovijedati. “Pisanje je duboko intiman posao, razotkrivanje naslaga našeg bivanja, čitave kaskade i stepenice raznih podsvjesnih nagomilavanja tokom života. Danas jako puno ljudi piše, književnost nikad nije bila življa. Na prostoru bivše Jugoslavije svi smo jako emocionalno oštećeni, željni sudjelovanja i empatiziranja u životu jedni drugih, i otud toliko poezije i proze koja se stvara. Srećem puno ljudi koji su za vrijeme rata bili djeca ili su rođeni nakon rata i iz kojih izbija čitava ta trauma. Ti mladi ljudi traumatski sloj skidaju i pišu i progovaraju o dosad prilično tabuiziranim temama. Čini se da trauma izbija tek sada i da se tek sada ogleda u književnosti. Mi smo zadnjih 30 godina gotovo pa romantizirali ono što se dogodilo u našim nacionalnim kodeksima, mlada generacija želi skinuti taj sloj s povijesti, pojavljuje se književnost lišena ideoloških nanosa, vrlo autentičan govor lišen pogleda kroz neke nametnute naočale.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 12:27