Thomas Piketty

Da mi je 1990. netko rekao kako ću objaviti knjigu ‘Napokon socijalizam!‘, mislio bih da je šala

Knjiga ”Napokon socijalizam!” prenosi mjesečne kolumne koje je Piketty objavljivao u Le Mondeu između rujna 2016. i srpnja 2020.
 Peter Macdiarmid/Eyevine/Profimedia
Knjiga prenosi mjesečne kolumne koje je Piketty objavljivao u Le Mondeu

Vjerojatno najbolji komentar svoje nove knjige dao je sam Thomas Piketty: "Da mi je 1990. netko rekao kako ću 2020. objaviti zbirku kolumni pod naslovom 'Napokon socijalizam!', mislio bih da je posrijedi neslana šala". Odmah u uvodu autor nam spremno priznaje da je kao "osamnaestogodišnjak, pun sebe" jesen 1989. proveo prateći na radiju urušavanje komunističkih diktatura i "realsocijalizma" u istočnoj Europi.

Piketty je rođen 1971. godine pa tako, prema vlastitim riječima, pripada generaciji koja nije imala vremena podleći iskušenju komunizma i odrasla je svjedočeći potpunom neuspjehu sovjetskog sustava. Ovako predstavlja svoje korijene: "Poput mnogih, i ja sam 1990‐ih bio više liberal nego socijalist, ponosan poput pauna na svoja mudra zapažanja, sumnjičav prema starijima i nostalgičarima svih vrsta, nisam podnosio one koji su, unatoč svemu, odbijali uvidjeti da su tržišna ekonomija i privatno vlasništvo dio rješenja".

Piketty zapravo nije promijenio taj osnovni, početni stav. Iako mu je "Kapital u 21. stoljeću", njegovo kapitalno djelo čiji domet i popularnost vjerojatno više neće ponoviti, ime dobio po Marxovu "Kapitalu" (objavljen je 1867.), komunističkoj Bibliji ljevičara u prvoj polovici prošlog stoljeća (pa i poslije), on danas prihvaća i tržište i demokraciju. Za razliku od svojih učenika Emmanuela Saeza i Gabriela Zucmana, koji su pisali program američkoj progresivnoj senatorici Elizabeth Warren, Piketty se nije dosad poželio aktivno angažirati u politici. Ipak, on u svojim kolumnama piše, a svojim studentima tumači kako je današnji hiperkapitalizam otišao predaleko zbog čega je "nužno razmišljati o novom prevladavanju kapitalizma, o nekom novom obliku socijalizma, participativnom i decentraliziranom, federativnom i demokratskom, ekološkom, feminističkom i višerasnom".

Kao predavač i istraživač društvenih znanosti, Piketty se specijalizirao za proučavanje povijesti nejednakosti. I tu, naravno, nije jedini. Dvojac njegovih suradnika (Saez/Zucman) na toj je temi napravio karijeru u SAD-u, Branko Milanović, beogradsko-njujorški ekonomist, već je godinama jedan od najvećih autoriteta za pitanje nejednakosti, a tu su, doduše ponešto disperziraniji, i nobelovci Paul Krugman i Joseph Stiglitz... Knjiga "Napokon socijalizam!" prenosi mjesečne kolumne koje je Piketty objavljivao u Le Mondeu između rujna 2016. i srpnja 2020., bez ikakvih preinaka. U pravilu, kada se novinske kolumne recikliraju u knjigu, to se često pretvori u autorsku formu koja zna biti iritantna jer daje naslutiti taštinu autora i njegovu financijsku gramzljivost (zašto na nečemu ne zaraditi više puta?). Ipak, prema Pikettyju treba biti blag već i zato što su kolumne u originalu pisane na francuskom, a objavljene u važnom, ali ipak pariškoj publici namijenjenom dnevniku i tek sada su prevedene i dostupne širokoj globalnoj publici.

Još nešto. Pikettyjeve kolumne pisane su nakon što je autor postao globalna zvijezda ekonomije, bave se širokim spektrom ideološki povezanih tema, od poigravanja francuske desnice europskim proračunskim kriterijima do široke rasprave o nejednakosti plaća muškaraca i žena (gdje se pita je li to 19 ili 64 posto), vrste i mogućih promjena globalizacije. Tu su još i rasprave o odnosima javnog i privatnog kapitala, temeljnom dohotku i pravednoj plaći, produktivnosti (u Francuskoj i Njemačkoj), porezu na bogatstvo, pitanju populizma i demokracije u eurozoni, a onda i usporedbe "bratskih" politika Emmanuela Macrona i Donalda Trumpa, razmišljanje o kapitalizmu u Rusiji, nejednakostima u Kini, novim migracijama...

Promatramo li knjigu ideološki, kruna je "Manifest za demokratizaciju Europe" napravljen sa skupinom istaknutih intelektualaca i istraživača, na koju se nastavlja priča o "žutim prslucima", pokretu koji se znao pozvati na Pikettyjeve zaključke. Kada sam lani u razgovoru uoči izlaska njegove druge knjige "Kapital i ideologija" otvorio tu temu, rekao je da nam je vrijeme isteklo, pozdravio i poklopio slušalicu.
Ukratko, Piketty nam objašnjava kako je dug put prema jednakosti i participativnom socijalizmu već davno počeo. "Nema tehničke zapreke koja bi nas sprečavala da nastavimo tim putem, no ključno je da se njime uputimo svi zajedno", piše pa zaključuje kako je povijest pokazala da je "nejednakost u biti ideološka i politička, a ne ekonomska ili tehnološka".

Pitanje je, naravno, je li zajedništvo u takvoj akciji moguće. Razmotrimo, primjerice, evoluciju koncentracije vlasništva u posljednja dva stoljeća. Odmah upada u oči da je u 19. i početkom 20. stoljeća jedan posto najbogatijih posjedovao astronomski velik udio u ukupnom vlasništvu. Potom, piše Piketty, primjećujemo da se udio tih jedan posto najbogatijih u 20. stoljeću naglo smanjio. Uoči Prvoga svjetskog rata iznosio je oko 55 posto ukupnog bogatstva, dok je danas približno 25 posto. Taj udio i dalje je približno pet puta veći od udjela 50 posto najsiromašnijih koji trenutačno posjeduju malo više od pet posto ukupnog bogatstva (premda su po definiciji pedeset puta brojniji od jedan posto najbogatijih). Šlag na torti za Pikettyja je činjenica da se taj minijaturni udio siromašnih u ukupnom bogatstvu ponovno počeo smanjivati nakon 1980.-1990. "kad evoluciju u tom smjeru primjećujemo u SAD‐u, Njemačkoj i ostalim europskim zemljama, ali i u Indiji, Rusiji i Kini".

Piketty nas upozorava da koliko god bila važna, sama transformacija pravnog sustava neće biti dovoljna. Da bi se osigurao transfer moći, nužno je mobilizirati fiskalni sustav i porez na nasljedstvo kako bi se potaknula veća cirkulacija imovine. Zaključak: participativni socijalizam za koji se Piketty zalaže neće doći odozgo i ne trebamo čekati dolazak nove revolucionarne avangarde koja će nametnuti svoja rješenja. To smo mogli pročitati i u njegove dvije dosad u Hrvatskoj objavljene najvažnije knjige ("Kapital za 21. stoljeće" i "Kapital i ideologija"), ali kolumne, pisane za širok krug čitatelja, ipak su pristupačnije i čitatelju bez ekonomskog predznanja.

Thomas Piketty
Napokon socijalizam!
Profil, 2021., prijevod Mirjana Brabec i Vladimira Mirković-Blažević,
Ocjena: Kupiti

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 14:58