'CRTA RAZDVAJANJA' Francuski humanitarac napisao je roman o ratu u BiH s francuskim tajnim agentima u odorama UN-a

Ovaj me roman zaintrigirao zato što nosi epigraf Samuela Colta, i zato što se bavi “nama”, odnosno ratom u BiH 1995. Epigraf mu glasi: “Bog je stvorio jake ljude i slabe ljude. Ja sam ih učinio jednakima” (prev. Dubravka Celebrini, Znanje).

Akademik Jean-Christophe Rufin (r. 1952), “jedan od prvih članova” znamenitih Liječnika bez granica, očito dobro poznaje teritorij na kome se događa radnja, jednako kao i sukobljene strane. Tko ih je upoznao, kao i UN-ovce, malo više od usputnog: “Imaš puška?”, znade da im je osnova u djelovanju neutralnost.

“Fatalni” humanitarni kamion, čak dva, s kojima se pozabavio pisac, zaobišao je Zagreb, ali nije Hrvate, niti jedan od tri bosanska naroda. Poslala ih je humanitarna organizacija “Zlatna glava” iz Lyona, s pomoći u odjeći i hrani za Kakanj, u BiH. Četvoro su vozači a jedan je automehaničar; ili: jedna jedina žena, vozačica i četiri muškarca.

Prema Srednjoj Bosni skrenuli su prije Bihaća. U prvom kamionu humanitarni veteran Lionel i Maud, djevojka na prvom zadatku, toliko lijepa da se morala ošišati da ne bi bila prelijepa. S njima je automehaničar Vauthier, koji popravlja polovne kamione, nabavljene novcem iz EU-fondova. U drugom kamionu dvojica bivših vojnika, Alex i Marc, koji su ranije, u sklopu UN-ovih snaga boravili u BiH.

Zaplet se zaplete kada Lionel, šef misije, razmjesti “vojnike”, pa u kamionu s Alexom završi Maud. Alex joj priznaje da u Kaknju ima ljubav, Bubu, čija je obitelj stradala u zločinačkom napadu. Buba spava u visokoj peći za ugljen, u rudniku u kome je obustavljena proizvodnja. Ta “živa” slika, tvrdi Rufin, u pogovoru, potaknula ga je na pisanje “Crte razdvajanja”.

Kako god, Alex je unio u svoj kamion industrijski eksploziv, trebao bi pomoći pri ponovnom otvaranju rudnika. Za njega je Kakanj: “Kao prljava rupa. Hrvatska enklava okružena muslimanima, koje su pak okružili Srbi!” Maud je užasnuta: humanitarci nikako i nikada ne prevoze eksploziv.

Kad su prošli hrvatski check-point: “Hrvatski časnik poslužio im je kavu, ali je navaljivao da uz nju popiju čašu šljivovice.” Ujutro su vidjeli: “Na zidovima, ispod jasli punih slame, visio je portret Ivana Pavla II., a nasuprot njemu plakati golih žena prekriveni muhoserinama” (84).

A kada su naišli na izmasakrirane žene i djecu u nekom polju (str. 121) čuli su od seljana da su zločin počinili “Arkanovi plaćenici”. Zapovjednik tamošnjeg UN-a objasnio im je zašto ne mogu uhapsiti “srpskog ratnog vođu”: “On će reći da su napad izveli Arapi u službi Bošnjaka”. I tome slično.

Maud nije mogla zaspati u nekom soc-odmaralištu, pa je izašla van i srela Marca. Rufin ga opisuje s užitkom: “Lako se moglo zamisliti dužnosnike Partije kako otvaraju odmaralište nižući prazne fraze u slavu omladine, sporta i socijalizma. Potom je građanski rat upotpunio njihovu viziju, dajući završni štih blistavoj slici” (124).

Ljubav u vreći za spavanje promijenila je sve. Marc i Maud, koja je izgubila nevinost, postaju ljubavni i avanturistički partneri: pobjegnu s jednim kamionom. U potjeri ih slijede preostala trojica humanitaraca. Vauthier priznaje Lionelu da je obavještajac i da “francuski agenti” obično rade u odorama UN-a.

Jednako tako, tajna je služba surađivala s Arkanom. Dobio je, naime, iz Pariza “dozvolu za ubijanje”: “Namjere Pariza bile su jasne. Njegovi kolege dali su mu (Vauthieru) glavne smjernice: kamion ne smije doći na odredište. Bilo je to političko pitanje koje je nadilazilo njihove nadležnosti.”

Naime, špijuni su doznali za drugi dio priče: Marc je zamijenio Alexov “nedužni” industrijski sa 15 kg “ozbiljnog” eksploziva, koji je ukrao u Orangeu. Dovoljno za rušenje 100-metarskog mosta na Drini. Za primaoca eksploziva izabrao je kardiologa Filipovića, Hrvata koji je preživio pakao Vukovara i zapovijedao hrvatskim borcima u Lašvanskoj dolini.

U dramatičnom bijegu par završi na sporednom putu sporednog puta, u visokim brdima, po snježnoj mećavi. U kolibi s troje djece. Do nje dolaze “ovlašteni ubojice”, ali i hrvatski borci. Tko će preživjeti u pucnjavi, a tko stradati ne mogu reći.

Na kraju, razvidna je piščeva konstatacija: u “zapadno-balkanskim” ratovima sve su strane jednake po oružju, zločinu i krivdi. Dotični most bit će srušen, ali ne s “humanitarnim” eksplozivom. No hoće li Buba dočekati zaljubljenog Alexa, to je drugo pitanje.