Ognjen Spahić o svom novom romanu `Masalai`: Bolji sam čitatelj, nego pisac

Malo crnogorsko tržište, zemlja u kojoj je svega desetak knjižara i slabo solidno organiziranih izdavača, čini da je novi roman Ognjena Spahića "Masalai" ovih dana objavljen u Hrvatskoj. Izdala ga je "Fraktura". I ""Hansenovu djecu", za koji je dobio nagradu Meša Selimović, je 2004. prvo objavio u Zagrebu, u "Durieuxu". "Mislim da je plemenita ideja koju je rekreirao i nanovo inaugurirao Nenad Popović s "Durieuxom", ako se ne varam još sredinom devedesetih, uvažavajući prostor istog jezika kao jedini mogući izdavački postulat, učinila da se nakon toga i mnogi drugi izdavači odluče štampati pisce 'preko granice'. A nove granice su uvijek postojane u svojoj dogmatskoj prirodi. Omeđiti prostor književnosti geografijom, politikom, ideologijom, bilo kojim sistemom mišljenja i značenja, koji pokušava nasilno tetovirati granice na teritoriju istog jezika, neostvariva je i zla namjera koja me je uvijek podsjećala na pokušaj kreiranja nekog malog, blatnjavog, balkanskog Babilona. Ne želim zamišljati Babilon sagrađen po mjeri naših mentaliteta, predrasuda i loših navika. Ili nam se taj Babilon već dogodio?", govori Spahić. Makar rođen 1977., premlad da bi se formirao u bivšoj Jugoslaviji, ističe da ga je taj prostor bitno obilježio. "S godinama prikupljam sve više dokaza da me je kao pisca formirala upravo ta velika zemlja. U mojoj biblioteci još uvijek stoje deseci nepročitanih knjiga koje su objavljene u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, šezdesetih, sedamdesetih i kasnije. Jer mi smo u izdavaštvu i književnosti dosegnuli taj 'švedski standard' koji je u ono doba bio bajkovita mjera konzumerističkog raja kojem smo se nakratko obradovali daleke 1989. kupujući videorekordere i Sony televizore vjerujući da se konačno pretvaramo u vrli novi svijet. Iluzija je isprana krvlju. I zato je svako tko vjeruje da u tom jezičkom kvartetu, na toj jednoj jezičnoj teritoriji, treba dodatno utvrđivati granice, moj suštinski neprijatelj. Jer prostor mog jezika jeste teritorij moje intime."

Spahićev "Masalai" personifikacija je suvremene usamljenosti u urbanoj džungli, priča o piscu i pokušajima pisanja. Masalai je ozloglašeni duh koji napada usamljene spavače, u njega vjeruju plemena u planinama Papue Nove Gvineje, ljudi koji nikad neće zanoćiti sami. Zašto uopće Masalai, kako je podgorički autor stigao do njega? "Pišem stihijski. Jezik je taj koji upravlja ljudima i stvarima na praznim stranicama tako da vrlo često ne znam što će se dogoditi u slijedećem pasusu. Blizak mi je michelangelovski princip. Renesansni genije je tvrdio da on samo 'oslobađa' skulpture zarobljene u kamenu. Želim vjerovati kako se tokom čina pisanja dešava sličan proces. Oslobađati, ljude, pejzaže, predmete pa, zašto ne, i duhove, zarobljene u moćnoj kakofoniji jednog velikog slovenskog jezika koji smatram privilegijom."

Za sebe kaže da je bolji čitatelj negoli pisac. "Biti talentiran čitatelj je isto toliko dragocjeno kao i biti talentiran pisac. U ovaj drugi talent najozbiljnije sumnjam svakog bogovjetnog trenutka. Volio bih kad bi na koricama mojih knjiga moglo stajati: novi roman talentiranog čitatelja O. Spahića. Tom daru najviše dugujem."

Suvremenoj literaturi, drži, manjka "u jeziku jasno izraženih emocija." Je li to ekskulzivna specifičnost samo današnje literature, je li ona ogledalo fragmentiranog, užurbanog vremena krnjih komunikacija? "Ne vjerujem u floskule o užurbanom, informatičkom društvu. Žrtve takvih stanja postaju samo ljudi koji žele biti žrtvom. Ne podnosim kad kažu: 'nemam vremena'. U to nas već desetljećima uvjeravaju ne bi li, pri tom što manje razmišljajući, kupili sedmodnevni all inclusive “odmor” na nekom mediteranskom otoku ili drugdje. Čitanje strada. To je nešto čega se na žalost ljudi prvo odriču u toj 'nemam vremena' zabludi. Pisci vrlo često postanu žrtvom istih zamki. Jer, vjerujući da govore o realnosti, zapravo ispisuju stranice koje se tiču samo površne medijske slike realnosti. A to jest jedna od specifičnosti današnje literature. Jezik se shvaća olako, netemeljito, postaje jeftin, raštiman instrument, degradiran, neprecizan, banalan. Emocije su protjerane iz tog sasušenog vrta."

Lani je dobio nagradu EU za književnost. Je li mu to pomoglo da kao autor postanete vidljiviji, donijelo nove prijevode i publiku? "Drago mi je što sam to priznanje dobio za knjigu kratkih priča "Puna glava radosti”. Izdavači se danas plaše toga žanra kao i poezije. EU nagrada za književnost je dobra preporuka stranim izdavačima, prije nego li nagrada koja ima cehovsku težinu, i jedno je od dobrih rješenja briselskog birokratskog rebusa."

Koncem godine mu izlazi još jedan, obujmom golemi roman, radnog naslova "Calypso": "To je rukopis na kojem sam radio u protekle četiri i po godine i kojem se konačno nazire kraj. Vjerujem da je "Fraktura" najudobnije moguće mjesto za takav tekst. Napisao sam ga ali ne i pročitao, tako da trenutno uživam u toj maglovitoj neodređenosti jer doista mi nije jasno kakvu bih etiketu mogao prilijepiti na te korice. Recimo: reciklaža manira klasičnog porodičnog romana... Ili nešto sasvim drugačije."