Boris Dežulović: ‘Nerado ću i skrušeno priznati da su Istrijani bolji vinari od Dalmatinaca‘

- Nerado ću i skrušeno priznati da su Istrijani bolji vinari od Dalmatinaca. Mi radimo vino vero i izvanredna loša vina. Istrijani su počeli na vrijeme, prije 30 godina, pametno i strateški raditi svoja vina. Za Istrijane je prije 90-tih godina postojala priča da su dobri vinogradari, a loši vinari. Sada je to slučaj kod nas. Jer Dalmatinci su izvanredni vinogradari, dovoljno je pogledati njihove vinograde gdje se negdje ljudi bukvalno vežu konopima kako bi mogli obrađivati svoje vinograde, poručio je ugledni novinar i književnik Boris Dežulović pred brojnom publikom danas na sajmu knjiga u Puli Sa(n)jam knjige u Istri na takozvanom mini sajmu unutar sajma – Histrokozmosu koji je posvećen vinu i Istri. Program Saga o vinu održava po prvi put.

Danas su tako na sajmu uz Dežulovića govorili i poznati istarski vinari Ivica Matošević i Gianfranco Kozlović, a tema je bila Mens Sana in Malvasia Istriana. No, teme razgovora su bile raznolike. Od toga je li za dobru književnost zaslužno dobro ili loše vino, kakva je razlika između Dalmatinaca i Istrijana kada je u pitanju vinarstvo, kako se razvila istarska vinska scena i kako je malvazija postala svjetsko vino te što je njena budućnost i trebali li vino čuvati u sefu ili ga jednostavno popiti. I naravno, kušalo se vino sva tri sugovornika na pozornici što je bio apsolutni hit. Posebno kada je Dežulović predstavio, kako kaže, svoju liniju vina koja je nastala u staroj konobi sa zemljanim podom i trulim gredama. Tvrdi da je sve što "konoba ne smi biti" po standardima vinarstva.

- Donio sam dvije linije našega vina iz sela Pajići, jednog malog sela između Trsta i Dubrovnika. Ovo je tradicionalno dalmatinsko loše vino. Ja ga nazivam vino vero, a pravo ime mu je Pajićki PMS budući da je to kupaža plavke, merlota i shiraza, a druga boca je malo ozbiljnije vino - plavac mali. Ova loša vina pakiramo šminkerski u bocu od sedam deci, a ova što valjaju u boce od litre. Litra je bolja od sedam deci. To sam posebno pripremio za ovu prezentaciju, inače moje vino ide u plastičnim kanistrima, predstavio je Dežulović svoja vina kroz šalu. Pojasnio je da nema svoje vinograde iako ih je htio podignuti.

Boris Dežulović

Matija Sćulac

- Imao sam ambicije učiti i posaditi mali vinograd od 100 trsova samo da učim, međutim moj mi je mentor Bepo objasnio da je to hvalevrijedno, ali da to nema smisla. Jer kada bih napravio mali vinograd u Pajići, to bi bio jedini vinograd između Splita i Makarske i svi kosovi, sve ose i pčele ga ne bi zaobišle. Ne bi ostalo ni zrno. O tome bi se pročulo. Šalu na stranu, nemam ja ambicija, niti vremena ili uvjeta baviti se ozbiljnim vinom. Radim vino kako bih imao kućno vino za prijatelje. To nije vrhunsko vino ili vino za Kult plave kamenice, nego dobro domaće vino. Bavim se crnim vinima, tu smo mi Dalmatinci jači od Istrana, nasmijao je Dežulović publiku te pojasnio teze iz svog teksta Filozofija lošega vina u kojem spominje istoimenu knjižicu mađarskog pisca, filozofa i šamana Bele Hamvasa.

- Zavodljiva nam je bila bila njegova teza o rakijskim i vinskim kulturama. Istinske vinorodne krajeve imaju Talijani, Francuzi i Mađari, a veliki vinski narodi su Grci, Španjolci, Etruščani i Dalmati. Vinski narodi ne žive u povijesnoj stvarnosti, već u baštini zlatnoga doba. Sve su vinske zemlje, kao i svi vinski narodi, idilične, naveo je Dežulović neke citate iz te kutne knjige koju mu je poklonio Predrag Lucić. A upravo u toj knjizi stoji da postoji samo jedan zakon pijenja vina, a to je bilo kada, bilo gdje i bilo kako.

- Književnost ne nastaje nakon ručka od tri slijeda i tri stotine eura u restoranu s tri Michelinove zvjezdice, i tri kratka znalačka gutljaja vina iz arhivske boce od tri hiljade eura: književnost nastaje u svo stalo vrijeme, na svim stalim mjestima i na sve ostale načine: ukratko, bilo kada, bilo gdje i bilo kako, ističe Dežulović. Dodao je kako je zapravo sva književnost nastala na lošem vinu.

- Svjetska književnost nije nastala na grand cruovima ili selekcijama, već na lošem vinu. Tako da tražim pravdu za loše vino, zaključio je Dežulović.

I dok Dežulović otvoreno smatra da su danas Istrani bolji vinari od Dalmatinaca, tako nešto nije htio potvrditi njegov dobar prijatelj istarski vinar Matošević. Diplomatski je odgovorio da svaki teritorij daje izvrsna vina ako se na njima radi.

- Kada sam ušao u posao, osnovne kvalitete vina u Hrvata bile su vezane uz Dalmaciju i Slavoniju. To smo učili na faksu. Učili su nas i da od malvazije ne možeš napraviti visoko kvalitetno vino. Uvijek je tu bilo rivaliteta, ali svaki teritorij može napraviti vrhunski stvar. U tom smislu Istra ima svoju malvaziju, Dalmacija ima svoj plavac, pošip. Svatko od nas je kao na početku maratona, gleda kako da bude bolji do drugih oko sebe, a onda trči dokle može. Ne postoji teza "ovi ne mogu, ovi ne znaju". Svaki kraj može napraviti vrhunske stvari, smatra Matošević. Kozlović je pak pojasnio da su dobre malvazije nastale s modernom tehnologijom devedesetih godina kada su vinari shvatili da ipak ta sorta grožđa može dati svjetski dobra i priznata vina.