PIŠE JAGNA POGAČNIK

'B​RZ KAO BRUCE LEE' Fantastika kao zrcalo stvarnosti u novoj knjizi poznatog blogera

 Dario Rukavina
U slučaju ovog pisca konačan stav trebat će još malo prolongirati, do fenomena treće, nadam se ne tako daleke, knjige

Prošlo je čitavo desetljeće otkako je hrvatsku prozu oplahnuo val književnosti bloga, o kojem se pisalo kao književnom fenomenu i rasadištu nove generacije. Čitava se stvar poprilično intenzivirala upravo krajem 2006., nakon što su neki od autora iz blogosfere iskoračili u medij klasične knjige i postali vidljiviji kritici i medijima. Sjećate se, upravo prije deset godina objavljene su knjige "Svijet i praktična žena" Zrinke Pavlić, "Muškarci su iz birtije, žene su s placa" Igora Kokoruša, "Prava Muška Spika" Damira Markulja, zbirka priča "Buddha u supermarketu" Daria Rukavine, kao i dvije knjige Vlade Bulića od kojih je "Putovanje u srce hrvatskog sna" čak i nagrađeno tadašnjom prestižnom književnom nagradom?

Deset godina kasnije, o književnosti bloga sve nam je puno jasnije. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo u tehnološkom, ali i književnom smislu, pa je sve skupa ostalo na razini kratkotrajne pojave, nakon koje je svatko od spomenutih autora pronašao svoje izlazne strategije za nastavak profesionalnog života, više ili manje vezanog uz pisanje.

Dario Rukavina, u blogosferi poznat kao Porto, još je prvom svojom zbirkom, koja je uslijedila nakon pjesničke "Tri dana", iskazao talent za kratku priču koja tematizira fenomene svakodnevice, opća mjesta društva u kojem živimo, muško-ženske odnose, bez dublje analize, sve upakirano u spretno izvedene kraće prozne forme, često duhovito poentirane. Još u "Buddhi u supermarketu", međutim, postojale su i složenije priče, melankoličnog prizvuka, u kojima se jasno dalo iščitati kako je prva knjiga u sebi sadržavala tiskani uzorak s blogosfere, nakon kojeg je tek trebalo uslijediti ono što obično zovemo fenomenom druge knjige. Zbog čega je na nju trebalo čekati čitavo desetljeće, to je već manje jasno, pogotovo ako se uzme u obzir da Rukavina nije bio literarno mrtav, nego je itekako pisao i objavljivao po časopisima, sudjelovao na književnim natječajima, čak i uspostavio književnu kolaboraciju, četveroručno pisanje sa Zoranom Pilićem i Krunom Čudinom.

I tako dolazimo do zbirke "Brz kao Bruce Lee", te famozne druge knjige, nakon koje bi po pitanju Rukavine trebalo biti jasno ono - ili jesi ili nisi?

"Brz kao Bruce Lee" donosi osamnaest, ranije objavljenih i posve "friških" priča koje funkcioniraju kao dvije odvojene cjeline, što je naznačeno već i formalnom podjelom knjige. U prvom su dijelu one gotovo genetski vezane uz "Buddhu", za koje je karakteristično "oko" za detalje i smisao za humor, a one su i u tematskom smislu mladalačkije i svakako stvarnosnije. U njima se kao teme pojavljuju mladalačke ljubavi i prijateljstva, iskustva iz bivše JNA, rat, nacionalizam, prognaništvo, ksenofobija, kriminal, privatne i globalne tragedije koje su uobličene u dinamičnu i komunikativnu prozu. Vrlo simpatično, rekli bismo, ali ništa što već nismo mogli čitati u recentnoj domaćoj produkciji onog tipa koji obilježava urbana, generacijska optika emotivnosti prema vremenu odrastanja te nesnalaženja u novoj zbilji koja je "neki tuđi film i ja sam zarobljen u njemu".

Zbog toga mi se mnogo dorađenijima i intrigantnijima čine priče drugog dijela zbirke, u kojima se u pravilu čini odmak prema modelu fantastike, SF-a ili horora. On već sam po sebi sadrži efekt začudnosti, na razini čitave zbirke pojačan i time što vam se čini da ste uronivši u njezin drugi dio, doista prekoračili neki procjep i iz poznate zbilje uronili u svijet u kojem su se strah i neizvjesnost svakodnevice transformirali u stravu nepoznatog, bizarnog, zgusnutog užasa. U tim Rukavininim pričama, u kojima nestaju djevojčice, šetaju vampiri (i Elvis Presley), češki turisti ne razlikuju se od Golema, književni likovi bježe kontroli ili je sve nekako noćno kao u Novalisa, načinjeni su vrlo vješti odmaci u prostor fantastike i njezinu sekundarnu zbilju, ali pri tome se ostalo i čvrsto ukorijenjeno u onoj primarnoj, koja tako dobiva svoju kompleksniju eksplikaciju i zrcalnu sliku u jednoj drugoj, zaoštrenoj dimenziji.

​Četveroručno napisane priče, u suradnji sa spomenutim Pilićem i Čudinom, u kojima se uspostavlja vrlo uspješna simbioza - dvojica pisaca u nju donose obilježja svoje poetike (Pilić sklonost eksperimentu, Čudina "mračnost" i liričnost), Rukavina samo ostaje svoj - najbolje su priče u ovoj knjizi, za što nisam u potpunosti sigurna je li dobro ili nije za samu zbirku.

Uglavnom, "Bruce Lee" pokazuje Rukavinu kao pisca koji više nego solidno balansira između realizma i pripadajućih socijalno-kritičkih tema i fantastike koja ipak nikad ne gubi vezu sa stvarnošću. No, u slučaju ovog pisca konačan stav trebat će još malo prolongirati, do fenomena treće, nadam se ne tako daleke, knjige.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 22:17