RICHARD FLANAGAN

AUSTRALSKI PISAC I DOBITNIK BOOKEROVE NAGRADE ZA JUTARNJI 'Veliki zločini počinju idejom da je okrutnost nužna u ime moralnog progresa'

 Joel Saget

Australski pisac, s Tasmanije, geografski jedne od izoliranijih točaka svijeta, razmišljao je u zrelim godinama, nakon više objavljenih i prevođenih romana, bitnih nagrada, uspješnih scenarija koje je napisao, latiti se kakva fizičkog posla od kojega bi mogao zaraditi dovoljno za obitelj, kad mu to već pisanje više nije omogućavalo.

I onda se, te 2014., “dogodilo” da je Richard Flanagan za roman “Uskim putom duboko na sjever” dobio Bookera. 50.000 funti, mnoge nove prijevode i vidljivost kakva uz Bookera već ide.

Dvanaest je godina pisao tu knjigu, pet puta palio rukopis, doslovce; potom bi počinjao iznova, u međuvremenu napisao neke druge romane, no opsesivno se vraćao temi što ga je zaposjela, traumi i njegove obiteljske povijesti.

Spomenuti roman priča o japanskom ratnom zločinu počinjenom 1942. i 1943., izgradnji Pruge smrti, 415 km tračnica od Tajlanda do Burme koje su prisilno, usred džungle, gradili zarobljenici, među njima i 9000 australskih vojnika koji su Japancima većinom pali u ruke za pada Singapura. Flanagan je sa spoznajom o Pruzi smrti rastao, jedan od japanskih zarobljenika koji su je goloruki u nemogućim uvjetima gradili bio je i njegov otac Archie. Proveo je tamo tri i pol godine.

Uz 60.000 ratnih zarobljenika savezničkih snaga na pruzi je robovski radilo i oko četvrt milijuna Tamila, Kineza, Javanaca, Malajaca, Tajlanđana i Burmanaca.

Izgradnja je započela u rujnu 1942., parna lokomotiva C 5631 prešla je cijelom dužinom dovršene pruge 25. listopada 1943. Iako su stručnjaci govorili da za napraviti prugu usred džungle treba barem pet godina, japanski je carski režim, ravnodušan na ljudske žrtve, gradi za svega 15 mjeseci. Radili su bez pomoći strojeva i tehnologije, golim rukama, čekićem i krampom, tek ponekad potpomognuti eksplozivom za miniranje terena.

Tropske vrućine, insekti, epidemije, blato, monsunske kiše i brutalnost Japanaca zatočenicima su stvorili pakao. Avetinjski mršavi, goli i bosi, odjeća se raspala, a nova nije stizala, gradili su željeznicu.

Brojke se, ovisno o izvoru, razlikuju, govori se o 50.000 do 200.000 žrtava.

Japansko carstvo počinje gubiti 1942., pruga im je trebala jer saveznici preko Burme snabdijevaju Čang Kaj-šekovu vojsku u Kini, a američke snage kontroliraju more. Kako bi prekinuo taj pravac opskrbe Kineza i ne bi li zauzeli Indiju preko Burme, jer i o tome sanjaju zaslijepljeni Japanci, carski inženjeri moraju naći kopneni put i vezu za dopremu ljudstva, oružja i hrane japanskim trupama u Burmi. Odlučuju se izgraditi prugu koju su ranije razmišljali napraviti i Britanci, ali su odustali zbog preteškog terena (džungla, brda, previše usjeka), Japanci pak, luđački fokusirani, odabiru i - najkraću trasu.

Flanaganov roman nedavno je preveden i na hrvatski (Dražen Čulić, Fraktura).

Koliko je vaš otac govorio o Pruzi smrti, onome što je tamo doživio?

- Ponekad i pomalo. A i to je, zapravo, neobično, jer većina ljudi koja je preživjela nije željela, nije mogla o tome govoriti uopće. No, nije govorio o nasilju i hororu koji je tamo prošao. Njegove su priče bile ili humoristične ili pak priče o solidarnosti, o bratstvu, o tome kako su ljudi u tim nemogućim uvjetima pomagali jedni drugima, kako je tamo jedino čovjek čovjeku bio nada. Kad ti je sve oduzeto, kad više ništa nemaš, humor ostaje posljednja brana koju čovjek ima protiv tiranije i horora.

Puno je sadržano u onome što mi nije kazao, o čemu nije htio govoriti. Nisam ga previše ispitivao, no za potrebe romana ponekad bih pitao neke detalje, poput kakav je miris truleži ljudskih tijela, kakav je bio okus riže za doručak, kakav je bio osjećaj blata posvuda oko tebe i na tebi …

Moj otac je imao poseban pogled na život. Potpuno je bio nezainteresiran za materijalne stvari, za uspjeh, za novac. Ništa mu to nije značilo. Ono što mu je značilo bilo je hoćeš li pomoći osobi koja je pored tebe. Što si napravio za one najsiromašnije, najpotrebitije. To je njemu bilo bitno. Ništa drugo.

Neke su stvari, kad govorimo o zlu, neprepričljive, neopisive, to ljudi koji su proživjeli i preživjeli i ne mogu ispričati. Zato ponekad, možda, to drugi trebaju pokušati izgovoriti, opisati i možda tu negdje leži i dio posla za pisce.

Što vam je najbitnije ostavio otac, takav kakav je, nakon Pruge smrti, bio?

- Taj čovjek je silno i iskreno vjerovao u snagu ljubavi. U ljudima je tražio dobrotu, pozitivne stvari. Pričali smo dosta o snazi sjećanja, posebno u kontekstu rata. Bitno je da svjedok može svjedočiti o zlu. Ali, sjećanje je stvaralački čin, dio pamtimo, dio zaboravimo. Govorio je da može biti otrovno pamti li čovjek jedino patnju.

Jer, u tom slučaju nastavljaš i dalje biti žrtva, onda torturu koju si prošao živiš cijeli život. To vodi i u nove zločine. No, možeš svjesno pokušati pamtiti ono u čemu se očitovala ljubav i suosjećanje. To je upravo ono što je moj otac pokušavao pamtiti iz tih vremena.

Na koncu se dogodilo da je umro na dan kad ste vi, nakon 12 godina, završili knjigu.

- Potpuna koincidencija, ali meni simbolična.

Taj je roman i napisan u sjeni moga umirućeg oca. Vidio sam ga to jutro, pitao me kako napredujem s knjigom. Kazao sam mu da sam je poslao izdavaču. Umro je iste večeri. Bilo mu je drago da sam se uhvatio pisati o Pruzi smrti, bojao se da će ljudi vremenom zaboraviti taj zločin. Više je ljudi umrlo gradeći tu prugu nego li ih je ubijeno atomskom bombom bačenom na Nagasaki.

Nikad nije pitao da mu pričam o likovima u knjizi, o samoj priči koju sam napisao. Nisam ni siguran, da je poživio, bi li i pročitao roman. Meni je bilo veliko ohrabrenje već i to što je vjerovao da ću to opisati, napisati na pravi način. Mislim da je razumio da kao pisac moraš imati slobodu za izmišljanje.

Je li ova knjiga bila i vaše “čišćenje” od obiteljske i nacionalne traume, odrastali ste s tom informacijom o logoru?

- Oduvijek sam znao da se to dogodilo, ali što sam bivao stariji jasnije sam shvaćao težinu toga. Nikada nisam želio napisati ovu knjigu, jer znao sam koliko će to biti teško i da je velika šansa da napišem lošu knjigu, jer priča je velika i teška. Nije mi bilo do upuštanja u nešto za što sam mislio da ne mogu dobro napraviti. No, onda sam ušao u drugu fazu, počeo osjećati da nikada neću uspjeti napisati niti jednu drugu knjigu ako ne napišem ovu. Jer, to je tema koja bi me, da je se nisam uhvatio, sasvim onesposobila. Uništila bi me. I koliko god da sam izbjegavao, na kraju sam je se morao primiti, više nisam ni imao izbora. Potom sam počeo osjećati da moram napisati taj roman prije no što umre otac. Da, budem li o tome pokušavao pisati nakon što on umre, neću biti u stanju dobro to napisati.

On je bio neka vrsta moje savjesti.

Zločini poput holokausta, Staljinovih Gulaga, Pruge smrti, onoga što je napravio Pol Pot… ne počinju s prvim ispaljenim metkom, prvim udarcem. To kreće desetljećima ranije, u trenutku kad intelektualci, političari, pisci, novinari krenu promovirati ideju da su neki ljudi manje ljudi nego li drugi i da je okrutnost nužna u ime ideje nekakvog moralnog progresa. To je trenutak kad zlo nađe dom.

Je li knjiga prevedena na japanski?

- Imam u Japanu dobra izdavača, moje knjige su tamo čitane. Svaka koju napišem vrlo brzo bude prevedena. No, ovaj roman već tri i pol godine čeka doći na japansko tržište. Uzeli su ga prevoditi, ali rečeno mi je da je jako težak za prevesti. Prilično me to naljutilo, vjerujem da nije preveden iz političkih razloga.

Iznenadilo vas je to?

- Nisam bio sasvim iznenađen, ali sam bio jako razočaran. Jer, Japan je kao Australija ili Hrvatska, postoji dio ljudi koji glasa za nacionaliste, ali puno Japanaca ima snagu pogledati u vlastitu prošlost i nositi se s time, u namjeri da uče iz toga. Izdavač kaže da će biti objavljena ove godine. Ne objave li je do kraja 2017. morat ću poduzeti nešto.

Pisao sam taj roman s velikim poštovanjem prema japanskoj kulturi, mislim da je japanska literatura jedna od najvećih na svijetu. Konačno, u toj knjizi se i vidi utjecaj japanskih autora. Nisam htio da to bude knjiga osude Japanaca. Pisac nije sudac. Gledao sam što je najljepše u japanskoj književnosti i kulturi, i to mi je dalo snagu pisati o jednoj od najgroznijih epizoda japanske povijesti bez da ih osuđujem. Nije to antijapanska nego antiratna knjiga, neprijateljska je jedino prema ratu.

Kako se Japanci nose s vlastitim ratnim zločinima? Je li im MacArthur amnestijom cara učinio dobro ili je to bila medvjeđa usluga bivšem neprijatelju?

- Kad je Njemačka poražena u Drugom svjetskom ratu ratni zločinci su procesuirani, osuđeni, neki i pogubljeni, zemlja je prošla proces denacifikacije. U Japanu se na cara gledalo kao na boga, a i rat je doživljavan kao careva ili božja volja. Ti si, kao Japanac, ratujući, samo činio patriotsku dužnost, tako su oni gledali na ratovanje i na ubijanje. Sudjelovati u ratu kao vojnik, pa i ubijati, bio je gotovo pa čin duhovnog rasta. Amerikanci su, na kraju rata, zaključili da neće moći okupirati Japan ako kazne cara za ratne zločine. Posljedica toga je da su mnogi Japanci razmišljali: ‘Ako car nije kriv, onda nisam ni ja.’ Jer kako bi on, običan vojnik, mogao biti kriv za zločin, ako ni car nije kriv!?

Mislim da je odluka generala MacArthura da ne procesuira cara Hirohita stvorila društvo i kulturu koja nije u stanju otvoreno gledati vlastitu prošlost. To je ozbiljan problem koji sprječava razvoj Japana. A, paradoks je da je Japan postao demokracija zbog te odluke, okupacijom od strane Amerikanaca. Jer, svi moji japanski prijatelji, čak i oni iznimno kritični prema caru i ideji carstva općenito, kažu da ne bi stavili ruku u vatru i bili uvjereni da bi Amerikanci, da su odlučili kazniti cara, zauzeli Japan bez ogromnih žrtava s obje strane. Dakle, bila je to iznimno teška odluka i teško je reći je li bila ispravna ili kriva.

No, zbog i te odluke Japancima je čak i danas teško pogledati u prošlost. Naravno, postoje hrabri među njima koji pokušavaju pisati o tome, raditi na tome da nacija osvijesti taj dio svoje povijesti. Za svaku je naciju jako važno moći otvoreno pogledati u prošlost, ne ostati zatočenik ideje o sebi kao žrtvi.

Radeći istraživanje za roman bili ste i u Japanu, sreli jednog od nekadašnjih čuvara logora. Kakvo je to iskustvo bilo?

- Sreo sam ih nekoliko. Uključujući jednog koji je počinio mnoge zločine, osuđen je, a potom su ga, praktički Amerikanci, amnestirali 1956.

Možda će zvučati potpuno apsurdno, ali pokušao sam im pristupiti sasvim otvoreno, bez da ih sudim, htio sam čuti njihovu priču i mislio sam da je najbolji način za to slušajući ih, razumijevajući sitne detalje njihova života u tom logoru. Sreo sam čovjeka koji je kao bolničar u japanskoj vojsci bio u logoru u kojem je bio moj otac. Kazao mi je da, kad je ušao u taj logor u džungli, da ga je nešto podsjetilo na budističko brdo. Bile su to hrpe ljudskih tijela, brdo od leševa.

Pitao sam ga zašto zatočenicima, kao bolničar, nije pomogao. Nisu ih, kazao je - doživljavali kao ljude.

Jednog od nekadašnjih čuvara logora sam pitao bi li me udario, jer bio je, naime, specifičan način na koji su udarali; htio sam osjetiti taj udarac. Bio je to vrlo star čovjek, moj upit učinio mu se bizarnim, kao što uostalom i jest bio. I udario me je. Izvio je tijelo, podigao ruku, zadržao je, i makar dugo tako nešto nije napravio, mišići mu nisu zaboravili taj pokret. Još je mogao zamahnuti snažno. Udario me tri puta. Taj treći put se sve počelo pomicati i tresti oko mene, i to vrlo jako. Pomislio sam da doživljavam živčani slom. Jer, sve je to bilo teško, a ja sam cijelo vrijeme pokušavao ne biti emotivan.

Trebalo mi je kratko da shvatim da ne proživljavam slom živaca, već - potres. Bili smo u Tokiju, u nekoj taksi tvrtki, jer njegov sin je vlasnik te taksi tvrtke. Svi su se počeli doslovce tresti, gledao sam tog starca i vidio koliko se boji. Tad sam shvatio da zlo nije u toj sobi niti u tom starcu.

Tražiš razumjeti zlo i konačno pomisliš da znaš gdje je, a onda shvatiš da ga nema tamo. Pitanje koje se tad nametne je gdje je zlo. Što je zlo?

Mnogi od nas postanu oružje zla. U svakom vremenu i u svakom društvu ima ljudi koji zbog ambicija, želje za moći, statusom, pristanu stajati uz ideje zla. A jednom kad se te ideje probiju među ljude, kad dođu, one zatruju društvo.

Roman za koji ste dobili nagradu Man Booker prvo su odbili brojni izdavači. Kako ste primili sve te odgovore ‘Ne.’?

- Bio sam stvarno deprimiran, a bio sam i financijski iscrpljen. I nevjerojatno je što se dogodi kad dobijete Bookera. No, to je, na neki način, povezano i sa srećom. Pisac ima puno loših trenutaka, pa je, za promjenu, bilo dobro imati i nešto sreće. Puno je dobrih knjiga koje ostanu potpuno nezapažene jer autor nema i sreće. Nije sve u talentu i radu, treba ti i sreća. Jako sam zahvalan što sam dobio Bookera, što sam imao sreće. Velika je stvar da sam mogao nastaviti pisati, a da nisam morao potražiti nekakav drugi posao od kojeg bih mogao zaraditi za život.

Osjećao sam se depresivno. No, ako odlučiš biti pisac moraš računati i na te trenutke. Moraš razumjeti da pisanje nije karijera, tu nema klasičnog napredovanja, većinu vremena radiš u sjeni, sam, možda i neprimijećen. To ne znači da se žalim, svaki pisac koji je dugo u ovome ima i gomilu teških trenutaka, to je dio prirode ovog posla. Nemam se što žaliti, nisam ni prije, kamoli sad. Konačno, nitko me nije tjerao da se time bavim.

S druge strane, u samoj poziciji pisca je puno oslobađajućeg, jer nisi dio sistema, nekakve korporacije, stroja, daleko si od krugova moći i novca. Pisanje je ono što sam oduvijek htio raditi i svjestan sam koliko sam sretan što mi se to ostvarilo. Nije da sam uvijek oran i raspoložen za pisanje. No, književnost spada među najveće izume ljudskog duha i velika je stvar biti dio toga, te duhovne i intelektualne tradicije.

Kako je bilo odrastati na Tasmaniji, koliko vas je formirala ta izolirana, insularna geografija?

- Ima, primjerice, puno mjesta u Europi koja možda bitno više imaju insularni mentalitet negoli Tasmanija. Jer, ljudi na kontinentu, pogotovo bogatom kontinentu, često sebe doživljavaju kao centar svijeta. A kad živite na nekom od ostatka svijeta prilično udaljenu otoku sasvim vam je od početka jasno da je svijet daleko i da trebate ići i istraživati. Tasmanija je otok veličine Šri Lanke ili Irske, dakle prilično velik. Najbliže kopno nam je Melbourne, odvaja nas 400 kilometara oceana. Ako idete trajektom onda je to cjelonoćna vožnja, avionom je sat vremena leta. Imamo prekrasnu prirodu, šume, životinje, i neobičnu povijest.

Moji su ovdje stigli iz Irske, za vrijeme gladi sredinom 19. st. Tasmanija je bila poznata kao vražja zemlja, ovamo su slali osuđenike. Moje bake i djedovi bili su nepismeni. Odrastao sam s petero braće i sestara u izoliranom rudarskom mjestu Rosebery. Sa 16 sam napustio školu, tek kasnije se vratio studirati.

Oženjeni ste Slovenkom Majdom Smolej. Nije vam slovenski sasvim stran, i za ovog ste razgovora pokazali da znate puno hrvatskih, tj. slovenskih riječi.

- Majdini su emigrirali iz Slovenije 1959., ona je rođena brzo nakon što su došli. Govorila je slovenski do polaska u školu, a onda ga je zamijenio engleski. Sve razumije, ali ustručava se govoriti. Puno smo odlazili u Sloveniju. Posjetio sam i Hrvatsku, sreo neke sjajne ljude.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 06:03