Arheologija pasa nas uči da su pas i čovjek oduvijek u simbiozi

Nije baš uobičajeno da nakon intervjua doma dođete blatni do struka i napola mokri, no prošle subote nije mi nimalo smetalo što sam bila predmet ne baš diskretnih pogleda prolaznika dok sam se iz Dežmanovog prolaza spuštala prema Ilici. Isto tako nije uobičajeno da osobe koje intervjuirate potkupljujete, ali svjesno sam prekršila novinarski kodeks i u pet shopu se opskrbila goveđim poslasticama. Imala sam naime dogovor s Rujanom Jeger , autoricom friško objavljene knjige “Bez dlake na jeziku - o psima i ljudima”, kojom se Rujana posvetila jednoj potpuno novoj temi, kako ju ona naziva “pasološkoj prozi”.

Zajednička prošlost

Umjesto klasičnog intervjua u kafiću, odabrale smo šetnju Dubravkinim putem, zajedno s Rujaninim psima: malom, ali neustrašivom bijelom parson russell terijerkom Joy, i njenom potpunom suprotnosti, mirnom i poslušnom crnom mješankom labradora, Lizom. Treći pas nije bio Rujanin: dobroćudni dugodlaki mješanac pas je njenih susjeda kojeg ona šeće, a odaziva se na ime Susjed. Čim su čuli šuškanje vrećice, Joy, Liza i Susjed gotovo su me srušili od sreće: goveđe štangice nestale su u trenu, a ja sam shvatila zašto me Rujana upozorila da ponesem najstariju odjeću jer nije prošlo ni pet minuta, a posvuda sam imala otiske blatnih šapica i izgledala kao da sam igrala ragbi.

Svoju novu knjigu Rujana je najavila još proljetos, kada je u sklopu manifestacije Noć knjige u Arheološkom muzeju održala kratko predavanje o arheologiji pasa, pa sam je zamolila da nam ukratko objasni o čemu se radi:

- Arheologija pasa je, naravno, skoro nepostojeća grana, ali stručnjaci su otkrili nalaze koji su puno stariji nego što su vjerovali; iako su smatrali da je najstariji nalaz ukopa čovjeka i psa bio u Bonn-Oberkasselu prije 15 tisuća godina, sada su našli i dokaze za simbiotički odnos čovjeka i psa u Razbojničkoj spilji u Sibiru te u spilji Chauvet u Francuskoj i Goyet u Belgiji, gdje se s 90 posto vjerojatnosti može reći da su pas i čovjek koegzistirali i prije tog razdoblja. Nađena lubanja upućuje na to da je u pitanju bio proto pas jer su manja donja vilica i gušći zubi karakteristike tzv. primitivnih vrsta pasa, kao što su haskiji i špicevi - objašnjava gorljivo Rujana, inače diplomirana arheologinja, i nastavlja:

- U paleoarheologiji i paleoantropologiji obično sve životinjske ostatke koje nađu klasificiraju kao hranu, no ja ne vjerujem da su čovjeka i psa na bilo koji način prisilili na suživot, to je bila simbioza: ja lajem kad je opasnost, pomažem ti u lovu, ti mi daješ ostatke i spavamo zajedno kada je hladno. Dugo se taj običaj spavanja sa psima održao, pa čak i danas ponegdje u ruralnim krajevima svijeta ljudi još uvijek spavaju sa životinjama radi topline, dok u urbanim krajevima često dijele krevet sa psom radi emocionalne topline - to je valjda neki prirodni, primitivni instinkt koji ukazuje na našu dugu zajedničku prošlost. Ako, pak, u 15 tisuća godina nađeš u tzv. grobnom kontekstu psa i čovjeka zajedno, to znači da su oni imali neku dublju vezu; ako je čitav u grobu, pas najvjerojatnije nije popudbina hrane, već ukazuje na emocionalno-religiozno-magijski kontekst. I sve ono zbog čega se mi na pse ljutimo - što žicaju hranu, valjaju se u govnima, jedu leševe i hoće spavati s nama - nešto je što smo mi zajedno radili 30 tisuća godina - smatra Rujana, koja je prvog psa dobila kada je imala dvanaest godina, i otada ih je kroz njen život prošlo ravno sedam.

Svi u pubertetu

Za razliku od Rujane, ja se kao mala nisam bojala pasa, ali nisam bila presretna kada se pas pojavio u našoj kući i zadobio pažnju svih ukućana. Prezrivo sam ga škicala i tvrdila da smrdi po leglu, a roditeljima sam odmah priopćila da ga ja ne mislim šetati i brinuti se o njemu. Ipak, uspjela sam provesti svoju volju kada je bila riječ o imenu, pa je tako pas dobio ime Bonzo, po pjesmi Ramonesa “Bonzo Goes To Bitburg”. “Nema ništa gore nego kada se u pubertetu istovremeno nađu vaš pas i vaše dijete ili, još gore, vaš pas i vi”, piše Rujana u knjizi, a ja sam bila živ primjer za to. Naravno, sav moj otpor prema psu bio je uzaludan, jer malo blentavo štene zlatnog retrivera koje bi se prodalo za keks smotalo bi valjda i veće mrgude od mene, te sam do danas ostala predana obožavateljica pasa.

Uoči intervjua googlala sam malo djela slične tematike, pa sam uvidjela da na Goodreadsu, društvenoj mreži za ljubitelje knjiga, postoji čitav jedan žanr naziva dog-lit. Ipak, vlastito iskustvo ključna je riječ ove knjige, jer sve opisane situacije Rujana je sama proživjela, a oni koji imaju (ili su imali) pse definitivno će se prepoznati u mnogim situacijama: od objašnjenja zašto je ponekad korisno premazivati telefonske, kompjuterske i strujne žice Tabasco umakom, preko emocionalnih ucjena, pa sve do uvrijeđenih psećjih faca koje vam ne dozvoljavaju seks u vlastitom krevetu. Bez dlake na jeziku (ali s pokojom psećom dlakom u ustima), Rujana opisuje svakodnevicu života sa psima koja će najkorisnija biti budućim i manje iskusnim vlasnicima pasa.

- Htjela sam da knjiga bude i savjetodavna, ne da u njoj budu samo zabavne anegdote, već da sve o čemu govorim potkrijepim nekom pričom iz svog života, bila ona lijepa ili ružna - ističe Rujana, a mene zanima koji je njen osnovni savjet za friške vlasnike:

- Ljudi odabiru psa na osnovu izgleda, ne razmišljaju o njegovim karakteristikama, a onda bi ih poslije držali u stanu i sav taj uzgoj koji je trajao tisućama godina zanemarili, kako bi imali male, zgodne igračkice. Na primjer, uzmu goniča koji služi traganju za divljači, a onda ga šeću po gradu, na lajni, deset minuta triput dnevno. Kao da se ja udam za nekog alpinista i onda ga pitam “Pa nećeš se valjda ići penjati po planinama?!” - slikovito opisuje Rujana, a Liza u tom trenutku zalaje, kao da potvrđuje teoriju svoje vlasnice.

Lijek za stres

Međutim, ova knjiga nije samo knjiga o psima, već i o ljudima, a baš kao i kroz svoje kolumne, Rujana i kroz naizgled jednostavne tekstove o psima razotkriva dijelove vlastite privatnosti, primjerice kad opisuje “bračne svađe” oko odgoja pasa, ili u odličnoj imigrantskoj crtici o tome kako je pokapala uginulo štene u jednom bečkom javnom parku.

- Znaš, da nema pasa, ja vjerojatno ne bih nikada ušla u ovaj park, ne bih bila na svježem zraku i u prirodi - kaže Rujana nakon gotovo dvosatne šetnje i ne mogu se više složiti s njom kada piše da nema boljeg lijeka za stres od šetnje sa psom i da joj “nijedan pas ne može dići tlak onako kako to mogu pojedini ljudi”.

Drugim riječima, nije ju izbacilo iz takta ni kada se Liza do grla uvaljala u blatnu kaljužu, a Susjed završio s druge strane žičane ograde iz koje potom nije znao sam izaći, kao ni kada je najmanja Joy pojela komadić izmeta. Jer psi su, jednostavno - takvi, a ako ne možete prihvatiti tu činjenicu, onda, kako bi vam i Rujana savjetovala, pas definitivno nije životinja za vas.