Kvalitetnog ratnog romana - bar u svjetskim razmjerima, gdje takav nedvojbeno postoji - čini se, nikada dovoljno, a bome ni klasične grčke tragedije, jer, ruku na srce, što je rat, od onog trojanskog, pa do sofisticiranih krvoprolića današnjice, ako ne tragedija i to, reklo bi se, jedna od klasičnijih?
Po metatekstu mnogih dosad objavljenih pokušaja literarnog razračunavanja sa sumornom ratnom tematikom muvali su se heroji i bogovi, zabludjele žrtve vlastite oholosti i oholi moćnici posvemašnjeg bluda, a sve u sjeni bolna propitkivanja je li rat uistinu nužan, sudbinski posvećen “produžetak politike” ili smo mnogo toga shvatili pogrešno već od samog početka.
Uzaludan položaj
U takvu ozračju, na polomljenim krilima antičke tragedije, odvija se i radnja u nas nedavno prevedena romana “Straža” indijsko-američkog autora Joydeepa Roy-Bhattacharye, u kojem se bar jedan segment mučne i iscrpljujuće istine o međunarodnoj vojnoj intervenciji u Afganistanu od 2001. naovamo razotkriva kao nova, tužnim okolnostima prilagođena inačica Sofoklove “Antigone”, tragedije koju bi - s ovim romanom to postaje prilično jasno - valjalo vazda iznova čitati, jer joj aktualnost, kao ni drugim klasičnim djelima, nikad neće iscuriti.
Gdje će, naime, nejaka ženica u nakani da sahrani brata, poginula u borbi, kojoj tek treba utvrditi uzroke i motive, moralno uzdrmati autoritet vojnih i političkih vlasti, nego onomad u Sofoklovoj Tebi i, eto, sada, u Bhattacharyjinoj kandaharskoj pustopoljini, gdje skupina američkih vojnika, uz asistenciju jednog domaćeg prevoditelja, drži prilično uzaludan položaj, a jedino što ih u tom vremenskom sjecištu živopisnih osobnih priča zaista izaziva i zabrinjava jest kljasta Paštunka Nizam, ustrajna u zahtjevu da joj se izruči tijelo mrtvog brata, koje trune u njihovoj improviziranoj utvrdi, brata, koji - što nije nimalo nevažno - nije bio neprijatelj, a još manje taliban, nego je došao sa svojima da osveti obitelj pobijenu nakon vjenčanja u američkom zračnom napadu?
Lice ukletog kraja
Koloplet smrti, osvete i straha s jedne strane produbljuje sumnje vojnika u iskrenost djevojčina nastojanja - iz čega, naravno, proizlazi zanimljiva paralela između predodžbe o bombašima samoubojicama i homerovske priče o trojanskom konju - što će se za Nizam, koja strancima, jer ipak su gosti u njezinoj zemlji, donosi čak i darove i svira im na tradicionalnom rubabu, naposljetku ispostaviti fatalnim. S druge, pak, strane, ma koliko ovo paradoksalno zvučalo, njezina priča civilizira rat, ne u kontekstu uobičajena pojma civilizacije, jer rat ipak nije njezina pozitivna stečevina, nego time što se motiv žrtve i žrtvovanja, pa onda valjda i djevojčina neplanirana heroizma, u romanu sve više pokazuje besmislenom civilnom tragedijom, a sve manje nužnom posljedicom neke bešćutne vojno-političke utilitarnosti, što fabulu utiskuje još dublje u svijet klasične tragedije s logosom i ritmom, mimezom i katarzom.
Ali nije samo Nizam Antigona. Temeljne niti Sofoklove tragedije provlače se i kroz živote ostalih protagonista, koji, svako sa svoje distance i iz svoje vizure, zapravo pričaju jednu te istu priču, u kojoj ni takozvani širi kontekst nije pošteđen antičke tragike.
Tako nije slučajno ni što jedan od vojnika na ruci ima istetovirano traumatično 9/11 - prisjetimo se, 11. rujna 2001. bio je i neposredan povod afganistanskoj intervenciji - kad Sofoklo u “Antigoni” lijepo kaže: “… prije no naša krv nasiti njemu ralje, a žar zublje kulama vijenac zapali”, što je ujedno i moto romana.
I zar je slučajno da njegovi protagonisti svoje sudbinske usidrenosti u Sofoklovoj tragediji postaju najsvjesniji upravo kad se Nizam na ovaj ili onaj način nalazi u domašaju njihovih čula? Nizam, koja, kako na posljednjim stranicama knjige konstatira jedan od vojnika, “ovom kraju daje lice”.
Rat i tragedija
Uistinu, štošta u ovoj napetoj i emotivno nabijenoj priči želi biti razotkriveno, ali to će ipak biti ostavljeno na volju čitateljevim preferencijama i očekivanjima. Jer “Straža”, pisana onkraj sofoklovskog palimpsesta i u najboljoj maniri američkog ratnog romana, od Jamesa Jonesa do Normana Mailera, na kraju priče dva ključna pojma ipak ostavlja neupitnima, a to su “rat” i “tragedija”. Antigonin civilni heroizam pritom je samo dodatni poticaj da se shvati njihova međusobna neodjeljivost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....