PAUL BEATTY

AMERIČKI BOOKEROVAC U POVODU HRVATSKOG IZDANJA SVOJE NAGRAĐENE KNJIGE 'Frustrira me što “Prodanu dušu” uglavnom doživljavaju kao priču o rasizmu'

Paul Beatty, pisac
 Tomislav Kristo / CROPIX
 

Paul Beatty prvi je Amerikanac koji je dobio Bookera, nakon što su tu nagradu odlučili proširiti na ne nužno britanske autore.

Godine 2016. je nagrađen za “Prodanu dušu”, roman u nas objavljen prije nekoliko mjeseci (prijevod Patricija Horvat, Fraktura).

Prodana duša, Paul Beatty

Isti je roman dobio i bitnu nagradu National Books Critics Circle Award.

Nema tome dugo da je samozatajan Beatty, u sklopu Festivala svjetske književnosti, boravio u Zagrebu, predstavio “Prodanu dušu”, gorku satiru koja je, kolikogod predmet “pomaknute” fikcije duboko ukorijenjena u povijesnom naslijeđu današnje Amerike čije se posljedice lako čitaju u suvremenosti.

U Beattyjevom romanu je smiješno sve ono što, zapravo, smiješno nije.

Siromaštvo, robovlasništvo, rasizam, segregacija, u današnjoj iteraciji nejednakost životnih šansi onih koji se rode u “krivoj” klasi ili “krivoj” rasi.

Policija Bombonu, pripovjedaču u “Prodanoj duši”, ubije oca, na ulici, nevina, onako kako već, odavno slušamo, većinski bijela policija olako poteže oružje na sumnjive im crnce. Otac je bio privremeni voditelj Odsjeka za psihologiju državnog koledža, a nad sinom je godinama provodio sociološke eksperimente, prilično okrutne.

Bez autocenzure

Nakon očeva odlaska i Bombon će pokrenuti vlastiti socijalni eksperiment u gradiću pored LA, u suvremeno doba uvodi ropstvo i rasnu segregaciju, pa će naposljetku zbog robovlasništva završiti u Washingtonu, pred Vrhovnim sudom SAD-a.

Ne hajući za političku korektnost Beatty progovara o američkoj sadašnjosti. O teškoj temi piše satirično, rasizam tretira kao bizaran, mjestimično toksičan, bez sumnje komičan.

“Mislim da je bitno ne cenzurirati samog sebe, bez obzira je li to što pišete politički korektno ili nije. Uostalom, što je to politička korektnost?”, odvraća na naše pitanje je li svedjelujuća, univerzalna panaceja, možemo li se šaliti na svaku temu? Svojevremeno mi je David Grossman spomenuo da je u Izraelu humor o holokaustu prisutan, ali da postoje nepisana pravila, kad bi se nežidov šalio s holokaustom to mnogi ne bi doživjeli kako socijalno prihvatljiv humor. Je li tako i u kontekstu nekadašnjeg robovlasništva zasnovana na rasnim odnosima, bi li se bijelci mogli šaliti s takvom temom?

“Humor olakša svakidašnjicu. Ja mogu govoriti samo u svoje ime. Ne trudim se biti duhovit, naprosto sam taj roman napisao kako sam ga već napisao, bez namjere da budem satiričan, zabavan. Tako je ispalo. O ozbiljnim stvarima možemo i (ne)ozbiljno, i to je u redu. Nema za humor zabranjenih tema, vjerujem u slobodu govora.”

Beatty nije jednostavan sugovornik, na naoko posve jasna pitanja redovito će dati djelomice nedorečen odgovor.

Predavač na Columbiji

Nevoljko priča o prikrivenom rasizmu u Americi, isto kao i o onom otvorenom, izbjegava generalizacije, naglašava da je pisac, ne društveni teoretičar i da je sve što kaže tek njegovo, vrlo osobno mišljenje, tek njegovo iskustvo.

Kaže frustrira što ga pitaju uglavnom o rasnim odnosima, o Obami i njegovoj politici i njegovom naslijeđu, što knjigu mnogi doživljavaju uglavnom kao priču o rasizmu. “Volim da to ljudi čitaju za sebe i traže svoja tumačenja, nisam ja tu da tumačim i dajem koordinate za razumijevanje, pustio sam to u ruke čitateljima.”

Na njujorškom sveučilištu Columbia Beatty predaje kreativno pisanje.

Prvi Beattyjevi naslovi bili su zbirke poezije, “Big Bank Take Little Bank” te “Joker, Joker, Deuce”.

“Pišem polako, jezik mi je izuzetno bitan, riječi su moćno oružje, čak i kad radite na fikciji, pazim kako ih koristim, pažljivo biram te riječi u mojem pisanju.”

Introvertna osoba

Ni “Prodana duša” nije nastala brzo, pisao ju je pet godina.

“Introvertirana sam osoba. Ne volim govoriti o tome što radim, kako radim, zašto radim. Jednostavno takav sam. Ne volim niti javne nastupe i čitanja, ne držim da sam tu osobito jak”, sliježe ramenima.

Određuje li ga više njegova rasa ili socijalna klasa, što je u današnjoj Americi jača varijabla identitetske identifikacije? Neko vrijeme šuti, pa onda kaže: “Ne znam. Ovisi od situacije do situacije, od konteksta. Ovisi gdje se nalazim, zašto sam tamo, kojim sam ljudima okružen. E sad, možda bi bilo pravo pitanje zašto više biram neka socijalna okruženja.”

Odrastao je u LA, što je čitljivo u mnogim njegovim referencama u “Prodanoj duši”.

I danas često boravi u Kaliforniji. Spominjemo predrasude, činjenicu da je ljudski ne biti imun na predrasude. “U LA je taj fenomenalan Muzej tolerancije.

Interaktivan je postav, pa ako posjetitelj odluči biti iskren sam sa sobom, na kraju, na temelju odgovora i nekih reakcija koje ima na izloške, dobije kratku bilješku o vlastitoj (ne)toleranciji”, spomenem.

“Da, to je preko moje kuće. Točno preko. Bili ste?” “Da, i ponešto su me iznenadili vlastiti rezultati. Laskala sam si da sam tolerantnija no što jesam”, iskreno ću. “Moram otići. Da, svi smo mi krvavi ispod kože.

Treba testirati samog sebe.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 04:55