PISMO IZ FRANCUSKE

Albert Camus: Zabrinuti nobelovac pobunjenog duha i kreativnog neposluha

Albert Camus
 Arhiva obitelji Camus
U povodu 60 godina od smrti, pogledali smo dva filma o Camusu, a u Francuskom institutu do siječnja traje izložba slika

U ponedjeljak je točno 61 godina kako je u automobilskoj nesreći poginuo Albert Camus. Bilo mu je 47., ta je smrt šokirala svijet; danas te njegove kasne četrdesete u kojima je zaustavljen izgledaju još mlađe, stvaralački i životno još potentnije. Tri godine prije smrti Camus, francuski Alžirac, alžirski Francuz dobio je Nobela za književnost, mlađi od njega, a laureat te nagrade jedino je bio Rudyard Kipling.

U godinama prije Nobela Camus je proživio iskustvo slave, na važnim je adresama bio respektiran, ali doživio je i glasna omalovažavanja, političko izgnanstvo, hrvao se s tad po život lako pogubnom tuberkulozom, oteo se depresiji, u sebi teško primio, ali odradio sukob i dobro poznati ideološki razlaz s nekad bliskim mu prijateljem, u njegovu životu važnim Jeanom Paulom Sartreom

U Francuskom institutu u Zagrebu do 10. siječnja 2021. otvorena je izložba “Camus, samoća i solidarnost”. Postavljena je u povodu te 60. obljetnice smrti, niz crno-bijelih fotografija iz osobnih arhiva pisca koje su danas u vlasništvu kćeri, Catherine Camus, izložba je i adaptirana prema njezinoj knjizi “Samoća i solidarnost”.

Catherine Camus 40 godina upravlja očevom ostavštinom. Sva ta desetljeća, kaže, prima pisma, na tisuće iz cijelog svijeta i, bez obzira odakle joj i o čemu pisali razni, svima je, primjećuje, zajednička “ta bratska ljubav prema Camusu”. Camus je bio zanesenjak, od malena bolećiv, vrlo tankoćutan i energičan, socijalno osjetljiv, bitnim dijelom formiran i odrastanjem u sirotinjskoj četvrti, odan polupismenoj majci koja ga je podigla.

Za trajanja izložbe koja donosi fotografije iz raznih faza piščeva života, u Francuskom institutu prikazuju i film “Albert Camus, tragedija sreće” Joëla Calmettesa iz 1999. godine, koji pokušava dekonstruirati negativan, tragičan, ponekad i naivan imidž kakav je stvoren oko Camusa, njegovih političkih stajališta o Alžiru i borbi za nezavisnost od Francuske, koji su ga motivirali na novinarski angažman, i koji se zrcale i u njegovu književnom opusu.

image
Albert Camus
Arhiva obitelji Camus

Na nedavno završenom Subversive festivalu prikazan je i biografski dokumentarac “Životi Alberta Camusa” Marca Benamoua, koji se ovih dana može pogledati na platfortmi volimdokumentarce.net. Napravljen je recentno, Benamou portretira pisca oslanjajući se na razgovore s Camusovim prijateljima i obitelji. Opus Alberta Camusa i danas intrigira, poziva na uranjanje u njega, i organizatore je ovogodišnjeg Subversivea Camus nadahnuo da festival organiziraju oko teme kreativnog neposluha, krenuvši upravo od Camusovih razmatranja o odnosu umjetnosti i pobune u vremenima izvanrednog stanja. Albert Camus oca je izgubio kao dijete, poginuo je u Prvom svjetskom ratu, tijelo udovica nije dobila, ali su joj poslali - šrapnele.

Majka s djecom tad seli u kuću njezine majke, u alžirskom kvartu gdje žive siromašni Europljani. Baka unuke, pa i Alberta, odgaja batinama. Uz majku, kojoj je bio silno privržen, gotovo sudbinski bitnu je ulogu u njegovu životu odigrao učitelj, Louis Germain, Francuz iz Francuske, veteran Prvog svjetskog rata, beskompromisan u pravopisu, zahtjevan, ali vrlo poticajan. Brzo je primijetio talentiranog učenika, bio mu podrška, postao poput zamjenskog oca. Germain malenog Alberta od milja zove Komarac, motivira ga učiti što više ne bi li dobio stipendiju, bio je to jedini način da se dječak sa socijalnog dna domogne dobrih škola.

Camusu je bilo 11 kad je, stipendiji zahvaljujući, upisao prestižnu gimnaziju. Putujući tramvajem u školu, izašavši iz kvarta sirotinje, prvi put vidi drukčiji tzv. bijeli Alžir, život imućnijih, otvara mu se posve drugačiji svijet. “Sramio sam se svog siromaštva, svoje obitelji, taj sram nisam ranije poznavao. Prije toga svi su bili kao ja, siromaštvo je izgledalo isto, u gimnaziji sam otkrio razlike”, zapisat će, kasnije detaljnije secirati “sram imanja srama”.

image
Albert Camus kao dijete
Arhiva obitelji Camus

Unatoč silnoj mu volji neće postati nogometaš, sa 17 prvi put iskašljava krv, dijagnosticiraju mu tuberkulozu s komplikacijama. Otada ga sjena smrti nikada ne napušta. Zbog zdravlja od majke seli k ujaku, mesaru koji citira Voltairea. Camusovi prijatelji su mladi intelektualci, privilegirani Europljani, koji u alžirskom Mediteranu oko sebe gledaju sirotinju, većinom muslimansku.

Pisat će početi tek poslije raspada prvog braka, nakon što je napustio imućnu starletu, ovisnu o morfiju. Usvojim ranim dvadesetima već razveden, živi s lezbijskim parom, u iznajmljenoj kući, radi opsesivno, brzo, nema puno vremena, osjeća stalnu opasnost od bolesti, smrti. U to doba tri godine vodi radničko kazalište, izbacuju ga iz Alžirske radničke partije, ne sviđa im se njegovo prijateljstvo s Arapima. Ne bi li zaradio za goli život, ulazi u novinarstvo, neće proći dugo a novinarstvo će mu postati strast, motor njegovu aktivizmu. U početku prati sudske parnice, bavi se pravosuđem, žrtvama, krvnicima, giljotinama, motivima kojima će se vraćati cijelog života.

U javnosti će se nametnuti serijom članaka naslovljenom “Bijeda u Kabiliji” - kolonijalni tisak piše o veseloj Kabiliji, a Camusa urednik šalje napraviti istraživanje o toj izoliranoj planinskoj regiji u kojoj žive najstariji stanovnici Alžira, Kabili koji nemaju arapske korijene. Među mnogoljudnim Kabilima nalazi jedino na bijedu, kolonijalni sistem taj na potlačenost oduvijek navikao narod gazi još dublje. U njegovim člancima opisi su djece koja se sa psima bore za komade smeća, izvještava o moru gladnih ljudi koji u dugim redovima čekaju na šaku žita.

U to se vrijeme zaljubljuje u matematičarku, pijanisticu, ženu kojoj nije bilo lako prići, Francine Faure. Njezina obitelj u prvi čas poprijeko gleda tuberkuloznog rastavljenog muškarca bez novca. Francineina sestra komentira da Camus izgleda poput majmuna, na što Francine mirno odvraća: “Dobro, to je ono što najviše liči čovjeku”. Tu anegdotu sa smijehom pred kamerama u filmu Marca Benamoua prepričava njihova kći, Catherine Camus.

Dok piše “Stranca”, 1940., mora napustiti Alžir, jer u domovini ga drže “opasnim”, “prijateljem Arapa”. U Parizu se ubrzo zapošljava kao tajnik u dnevniku Paris-Soir. Počinje rat, s rukopisom “Stranca” u prtljažniku automobila naći će se na ulici, skupa s milijunima raseljenih koji idu u nepoznato. Sklanja se u Lyon, tamo mu je i redakcija. Francusku maršala Philippea Pétaina koja se dodvorava neprijatelju ne doživljava svojom, osuđuje njemačku politiku. U Paris-Soir otpuštaju Židove, s indignacijom traži drugi posao.

image
Albert Camus u Provansi
Arhiva obitelji Camus

Vremenom se vraća u Alžir, ali i tamo prepoznaje totalitarizam od kojega je pobjegao iz Francuske. Židovska djeca izbačena su iz škola, neke od njih okuplja kod sebe, podučava, svojim djelovanjem ostavit će traga na čitavoj generaciji mladih ljudi u alžirskom Oranu, gdje je tad živio. No ne zadugo, tuberkuloza ga tjera ponovo u Francusku, tamo se uključuje u pokret otpora. Godine 1943. se zapošljava u Gallimardu. Koncem te godine u Cafe de Flore upoznaje Sartrea s kojim je Simon de Beauvoir. Prirodno su upućeni jedan na drugoga. Obojica sanjaju o slobodi i revoluciji, mnogi uspoređuju njihove romane, obojica dovršavaju nove rukopise, intenzivno se druže, neće proći dugo, postat će vrlo bliski. Camus, Sartre i De Beauvoir provode mnoge noći u podrumima Saint-Germaina.

U to je doba Camus glavni urednik ilegalnih novina Combat. Tiskaju ih u više tajnih tiskara, naklada im je za ono vrijeme golema - 250.000 primjeraka! Pišu o akcijama pokreta otpora, o okupatoru i njegovim odmazdama, anticipiraju budućnost nakon rata. Camus uspijeva pobjeći raznim racijama, no mnogi njegovi suradnici završavaju u logorima. Ostat će upamćeno i da je pretkraj rata Camus bio među rijetkima koji su u tad već oslobođenom Parizu osudili bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki. “Mehanička civilizacija upravo je dospjela do posljednjeg stupa divljaštva”, piše tad.

Camus je imao kompliciran ljubavni život. Makar u braku s Francine Faure, godinama je održavao veze barem s još dvije žene. Jedna od njih je španjolska glumica Maria Casares s kojom ga je povezao rad u kazalištu. Casares, španjolska izbjeglica, zemlju je napustila s ocem, nekadašnjim premijerom koji je pobjegao pred Franciscom Francom. I makar do braka kao institucije nije držao, unatoč zabranjenoj ljubavi, Francine Faure nije napustio. Maria Casares zato je, slomljena, okončala tu vezu. Nekoliko godina kasnije slučajan susret na ulici bivše je ljubavnike vratio jedno drugom. U 15 godina strasti Camus je Mariji Casares napisao više od 800 pisama. Tu korespondenciju koja je nastajala između 1944. i 1959. prije tri je godine objavila Catherine Camus.

Veza s Casares nije uništila njegov brak, ali je gotovo života stajala njegovu suprugu. O tome Catherine Camus, kći Francine Faure i Alberta Camusa, kaže sljedeće: “Imala sam 45 godina kad mi je teta rekla da se mama pokušala ubiti. No, znala sam to i prije. Djeca sve znaju. Ne treba im lagati”. U filmu to kći izgovara s izrazom lica ljutite djevojčice. Pitanje je zamjera li ocu preljubniku, kojega inače adorira, ili je i danas tjeskobna što joj je bila uskraćena uznemirujuća informacija koju je duboko u sebi sve vrijeme djetinjstva osjećala.

image
Sartrea upoznaje 1943. u Parizu
Arhiva obitelji Camus

Faure se pokušala baciti s terase, Camus ju je tad spriječio. Drugi put se pokušala ubiti u bolnici. Nedugo poslije toga Albert Camus piše “Pad”, pripovijetku koja tematizira samoubojstvo, govori o čovjeku ravnodušnom prema problemima svoje supruge. Kći u “Padu” prepoznaje puno autobiografskih momenata iz braka roditelja. “Ova knjiga … duguješ je meni”, napisala je Camusu Francine Faure.

Oslobođenim Parizom širi se novi optimizam. Saint-Germain-des-Pres tih je godina središte života, a Sartre i Camus intelektualni autoriteti. Godine 1952. dolazi do poznatog razlaza dva velika imena. Camus je odavno kritičan prema marksističkoj ideologiji i komunizmu. No, u tad objavljenom “Pobunjenom čovjeku” osuđuje gulage, staljinističko nasilje, gnuša se svakog totalitarizma, bez obzira na njegovu ideološku pozadinu, bila ona lijeva ili desna. “Pobunjeni čovjek” mnoge je zatekao, Sartre se preko svog intelektualnog kruga obračunava s knjigom, ocjenjuju je “promašenim djelom … nedosljednih misli”. Camus tu kritiku doživljava kao politički okršaj, kritiku čita kao naručeni tekst iza kojega stoji Sartre i oko njega okupljena francuska ljevica.

Zamjeraju mu polovična čitanja Marxa, Nietzschea, po njima Alžirac Camus na stvari gleda iz “mediteranske ravnodušnosti”. U polemiku se uključuje i Simone de Beauvoir, proziva Camusa, učinila ga je i središnjim likom svojeg romana “Mandarini”, nagrađena Goncourtom. Albert Camus posve je potresen, ljevica ga vidi kao fašista, mnogi mu okreću leđa, rugaju se njegovu nerazumijevanju filozofskih temelja ljevice. Odjednom je u Parizu posve osamljen, izoliran. Catharine Camus pozadinu očeva sukoba sa Sartreom dijelom tumači njihovom bitno različitom formacijom: “Sartre je bio buržuj. Morao je održavati odnose s radnicima. S druge strane, tata se nije morao penjati na kante za smeće da bi razgovarao s radnicima. On ih je poznavao”. Godine 1954. počinje ustanak u Alžiru, Camus je potresen, ali nije iznenađen, dvadeset godina upozorava na goleme nejednakosti u Alžiru.

No, u Francuskoj su šokirani, zatečeni. Mitterrand je u to doba ministar unutarnjih poslova, leti u Alžir, pun je prijetnji. Pisac upozorava na licemjerje francuskih vlasti, deklarativno se zalažu za ljudska prava, a kolonijalnom čizmom gaze koga god mogu. “Možete li pretendirati na titulu učitelja civilizacije dok se prikazujete s Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina u lijevoj ruci, a u desnoj držite toljagu represije”, pita Francusku. Prijateljima piše: “Boli me alžirska situacija, kao što me bole pluća”. Predosjeća da će u Alžiru poteći rijeke krvi. 1955. vraća se novinarstvu, objavljuje u novoosnovanom tjedniku L’Express. Za Alžir priželjkuje federalno uređenje, zagovara federalni egalitarizam, zemlju u kojoj bi jednakopravno živjeli Alžirci, Europljani i Kabili. Slično će rješenje nekoliko desetljeća kasnije Mandela predložiti za Južnoafričku Republiku.

U siječnju 1956. vraća se u Alžir, angažiran na projektu građanskog primirja koji će se pokazati kratkotrajnom utopijom. “Sve je bolje od ove francuske rezignacije i pakosti, ove močvare u kojoj se gušim. Prvi put nakon puno mjeseci ustao sam sretan”, piše tih dana. No, i u Alžiru ga čekaju politički oponenti, uz njegovu pacifističku viziju rijetko tko je u uzavreloj zemlji spreman pristati.

Ekstremisti iz oba tabora su preglasni. Počinje rat. Odjednom je Camus sam u Parizu, sam u Alžiru, sam protiv ljevice, sam protiv desnice. Nobelova nagrada 1957. donijela mu je radost i puno problema. Kad su mu javili da je dobio Nobela, gotovo panično odvraća: “Ne, ne, trebali su ga dati Malrauxu”. Više je time shrvan, daleko od sreće, zna da će sad glasno krenuti njegovi dugogodišnji neprijatelji, da će uz mnoge pozitivne kritike biti i puno, kako kaže, ruganja, ismijavanja. “Nobel. Čudan osjećaj opterećenosti i melankolije. Sa 20 godina, siromašan i gol, poznavao sam istinski slavnu osobu. Moju majku”, piše. Majci šalje brzojav: “Mama, nikada mi nisi toliko nedostajala”.

Dok prima nagradu, penje se na pozornicu, vidi se zabrinutost na licu, nije siguran je li baš on zaslužio Nobela, reći će kasnije prijateljima. Njegov je govor u Stockholmu odjeknuo svijetom. “Svaka generacija, bez sumnje, vjeruje da je osuđena prepravljati svijet. Moja, pak, zna da to više neće raditi. No, njezin je zadatak možda i veći. Njezin je zadatak spriječiti raspadanje svijeta. Suočena sa svijetom kojem prijeti raspad, ona zna da bi među narodima morala uspostaviti mir, koji neće biti robovski...”

Ovaj govor se lako dade premjestiti i u 2020. No, Camus govori u kontekstu tad rađajućeg postkolonijalnog svijeta i alžirskog rata za nezavisnost od francuskih vlasti. Sutradan, kad ostaje sam, piše svojem učitelju, onom čovjeku koji mu je pomogao da se školom i učenjem otme od siromaštva. Zahvaljuje mu, “bez vas ništa se od ovoga ne bi dogodilo”. Kaže mu da je, nakon što su mu javili da je dobio Nobela, prvo pomislio na majku pa na njega, svoga učitelja. “Grlim Vas svom mojom snagom”, završava Camus.

Na autobiografskom “Prvom čovjeku” radi zadnjih godinu dana prije smrti. Kupio je kuću u Provansi, u tamošnjem selu tuguje za Alžirom. Puno piše. Neposredno prije smrti izjavio je da misli da je dotad napisao trećinu onoga što želi napraviti, a da “Prvog čovjeka”, na kojem radi, drži početkom svog opusa. Rukopis nezavršena romana nađen je u blatu, pokraj automobila u kojem je poginuo Camus. Puno godina kasnije “Prvog čovjek” pretipkala je, pripremila i 1994. objavila Catherine Camus.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 19:19