ŽIRI JE IZABRAO...

12 polufinalista NAGRADE JUTARNJEG: Odlični naslovi u ‘recesijskoj’ proznoj godini

 Nenad Dugi/CROPIX

Peteročlani žiri nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo objavljeno 2011. godine održao je svoj prvi eliminacijski sastanak i odabrao 12 polufinalista koji kreću dalje, u utrku za prestižnu nagradu. Žiri je ove godine radio u sastavu Gordana Crnković, Dario Grgić, Ivan Lovrenović, Teofil Pančić i Jagna Pogačnik (predsjednica žirija) i pred njim je na ovome sastanku bio iznimno težak zadatak.

Matematička metoda

Naime, unatoč prognozama i lamentacijama o lošoj, brojčano slaboj i “recesijskoj” proznoj godini, situacija je u praksi posve drukčija. Članovi žirija složili su se kako među šezdesetak proznih naslova koji odgovaraju propozicijama nagrade (knjiga proze čije je prvo izdanje objavljeno u Hrvatskoj 2011. godine) gotovo trećina njih, dakle dvadesetak, prema kvalitativnim kriterijima žirija, mogla bi se naći na listi polufinalista, što dakako nije moguće. Zbog toga se žiri, kao i ranijih godina, upustio u “matematičku metodu” glasovanja kako bi došao do očekivanog broja 12, koji je bio preuzak za neke kvalitetne i pozornosti vrijedne naslove ove jake prozne godine.

Tko je ispao?

U polufinale nagrade Jutarnjeg lista tako odlaze sljedeće knjige i njihovi autori: Luka Bekavac “Drenje”, Ivica Đikić “Sanjao sam slonove”, Goran Ferčec “Ovdje neće biti čuda”, Zoran Ferić “Kalendar Maja”, Franjo Janeš “Formula za kaos”, Marinko Koščec “Četvrti čovjek”, Robert Međurečan “Kad jaganjci utihnu u Zdihovu”, Semezdin Mehmedinović “Ruski kompjuter”, Zoran Pilić “Đavli od papira”, Faruk Šehić “Knjiga o Uni”, Ajla Terzić “Mogla je biti prosta priča” i Tea Tulić “Kosa posvuda”. Zbog neumoljivosti matematičkog kriterija, pri čemu se na koncu moralo poslužiti i metodom “pripetavanja” između autora s istim brojem bodova, žiri svakako želi izdvojiti i nekoliko naslova koji nisu ušli u polufinale, premda bi to zaslužili, prije svega romane Vladimira Stojsavljevića “Život bez imena” i Miloša Živanovića “Razbijanje”, kao i recentne naslove Josipa Mlakića, Zrinke Pavlić, Ljudevita Bauera i Nikice Petkovića. Također, žiri je zbog formalnih kriterija s kandidacijske liste eliminirao one naslove koji ne zadovoljavaju kriterij fikcionalne proze, kao i roman Ante Tomića “Punoglavci” jer je isti objavljen još 2009. godine pod naslovom “Vegeta blues”.

Regionalna nagrada

Žiri izražava zadovoljstvo što, kako je vidljivo i prema popisu polufinalista, nagrada Jutarnjeg lista za prozu sve više postaje regionalnom nagradom, kao posljedicom objavljivanja prvog izdanja knjiga autora iz Bosne i Hercegovine i Srbije kod hrvatskih nakladnika. Na svome sljedećem sastanku, koji će se održati sredinom svibnja, žiri će imati pune ruke posla da od dvanaest kvalitetnih, stilski i tematski raznolikih naslova odabere pet finalista, od kojih će jedan na svečanoj dodjeli 23. svibnja biti laureat 12. po redu nagrade Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu.

Drenje

Luka Bekavac, Profil

Kombinacijom različitih žanrova, u kojima se prepoznaju natruhe horora i misteryja, ali i postratne proze o užasima tipične hrvatske svakodnevice, odmakom od realističkog načina pripovijedanja koje “preslikava” svakodnevicu, nastao je teško žanrovski odredivi prozni tekst u koji su upisana mnoga značenja. Bekavac pripovijeda specifičnom mješavinom poetskih opisa, prizora i slika, pri čemu je često naglasak na kolorističkim opisima krajolika, s esejističkim i znanstvenim diskursom u namjernom neskladu s primitivnošću i praznovjerjem konkretnog lokaliteta.

Sanjao sam slonove

Ivica Đikić, Naklada Ljevak

Premda prepun elemenata krimića, Đikićev roman nema pretenzija za zadovoljavanjem “čistog” žanra, već se uobličava u snažnu društvenu kroniku (i kritiku) kojom će prodefilirati izbalansirana galerija likova, isprepletana u svojim tipičnim društvenim, ali i romanesknim funkcijama. Među svim tim mafijašima, špijunima, odvjetnicima, novinarima, ratnim zločincima i političarima, izdvaja se nekoliko likova čije se individualne drame odvijaju uz snažnu akceleraciju onih društveno-patoloških. Priča u kojoj su svi likovi međusobno povezani, kao karike u lancu, fenomenologija je recentne hrvatske stvarnosti, koja ne bježi od političke oštrice.

Ovdje neće biti čuda

Goran Ferčec, Fraktura

Ferčecov minimalistički napisan roman donosi tjeskobni odnos oca i sina, praznine i pustoši ne samo na zemljopisnim kartama, nego i onim privatnim, kartama duše, i progovara o jezivim vezama prošlosti i sadašnjosti i moralnoj pustoši koju iza sebe ostavlja svaki rat. Tehnika struje svijesti omogućava pripovjedaču svojevrsno unutarnje oko kamere koje bilježi i naizgled nebitno i gradi znakovitu atmosferu, zasićenu detaljima koji nisu konkretni i napadni, ali itekako grade tekst u kojem se čita pametna angažiranost i sveopća, gotovo opipljiva rezignacija svijetom.

Kalendar Maja

Zoran Ferić, Profil

Ferićev roman žanrovski pokriva vrlo raznoliko područje, od obiteljske sage, bildungs, ljubavnog, erotskog, društvenog romana, a u tematskom smislu u sebi sadrži prepoznatljive motive bolesti i smrti te otkriva prisutnost onog “unutarnjeg oka” koje ima nepogrešivi senzibilitet za bizarno. Ono što sve navedeno drži na okupu je snažna pripovjedačka koncentracija koja ni u jednom trenutku ne ostavlja dojam da je bilo što višak, greška ili prazan hod, čak i kad je riječ o autorovu tako karakterističnom, ulančavanju pripovijedanja kojim se uobličava priča o ljubavi, starosti, smrti, prolaznosti, prijateljstvu, ali i Zagrebu u jednom konkretnom vremenu.

Formula za kaos

Franjo Janeš, Algoritam

Janeš kombinacijom “pulp fictiona”, stripa, filma, parodije (žanrova, teorija) i mnogo čega drugoga ispisuje priču u kojoj se iščitava jaka i vrlo eksplicitna društvena kritika. No, riječ je o pripovjedaču kojeg ne zanima direktno preslikavanje stvarnosti, već prije svega njezino očuđavanje. Roman polazi od fantastičnih motiva koji u ludoj višednevnoj jurnjavi Zagrebom 2012. bivaju suočeni s onim itekako “stvarnosnim” i dodatno ih naglašavaju. Eksplicitna kritika crkve, polarizacije hrvatskog društva, zdravstvenog sustava, tajkunizacije, pa i jezične politike, ali zaogrnuta u specifičan humor i brojne popkulturalne i ine reference.

Četvrti čovjek

Marinko Koščec, Algoritam

Priča je to o Grintovcu i njegovoj tranziciji od izmišljotine, preko sveopćeg prosperiteta za odabrane, do grotesknog pada u bukvalne i metaforičke fekalije, bazirana na stvaranju jedne obitelji od koje se granaju kraci famozne hobotnice i kao takva korespondira s Coppolinim gangsterskim epovima. No, kako se glavni likovi zovu Ivo, Milan, Željko, Jadranka, Gojko, Vlado itd., jasno je da smo blizu Grintovcu kao karikaturalnom i satiričkom prikazu Hrvatske. Rabeći dobro poznate i prepoznatljive motive iz zbilje Koščec ih u literarnom kontekstu dovodi do samog ruba apsurda, do one granice gdje počinju funkcionirati kao produkt mašte kakav ni najbolesnije društvo ne bi moglo izdržati na svome tkivu.

Kad jaganjci utihnu u Zdihovu

Robert Međurečan, Konzor

Glavni lik je branitelj, njegova pretpriča je ratna, no u trenutku kad ga upoznajemo, kad nakon sedam godina zatvora izlazi na slobodu, s čak i samom sebi nejasnim statusom - heroj, a ne zločinac ili zločinac, a ne heroj. Mladalački ideali s kojima je otišao u rat i zločin za koji je suđen, premda je, kako to obično biva, trebalo kazniti i nekoga drugog, njemu samome i čitateljima postavljaju brojna krucijalna i drska pitanja o pitanjima pravde, istine, pa i varljivom statusu heroja koji je često tek čisti produkt za buduće povijesti. Međurečan je sklon minimalizmu i sažetosti izričaja, a njegovo pripovijedanje odlikuju vješta i čvrsta montaža i logičnost.

Ruski kompjuter

Semezdin Mehmedinović, Fraktura

Mehmedinović ispisuje fragmente odlaska iz Sarajeva, od trenutka kad opsada grada traje već tri godine i kad za njega i njegovu obitelj selidba postaje “jedinim ritualom” svakodnevice. Pišući stilom koji odgovara privatnim dnevničkim skicama u kojima nije potrebno objašnjavati kontekst, Mehmedinović od samog početka kupuje čitatelja koji će s njime dijeliti emocije, proširivati sažete opise i uživati u poetskom jeziku. Sažeti zapisi o usputnim stanicama do konačnog američkog boravišta prepuni su kondenziranih skica o gradovima i ljudima koje je susretao, sumnjama i previranjima koje je osjećao i svojevrsnog analiziranja samoga sebe na tome putu u neizvjesnom smjeru.

Đavli od papira

Zoran Pilić, Profil

Složen i istovremeno ležeran spoj priče o dva zagrebačka pisca, predstavnika dvije literarne koncepcije, te one o nasilju među mladima koja je uspješno i umješno smještena u formu romana u romanu. Satiričan prikaz književne scene kulminaciju doživljava kada jedan roman uđe u finale najizdašnije književne nagrade, unatoč nastojanjima pisca da se takva “katastrofa” ne dogodi. Riječ je o piscu koji zna montirati brojne digresije i fabularne rukavce, od stvarnosti izvući najbolje za fikciju, osloniti se na filmske i književne reference kad je potrebno i spojiti naizgled nespojivo, recimo smijeh i nasilje ili mušku psihologiju i literarne koncepte.

Knjiga o Uni

Faruk Šehić, Algoritam

“Knjiga o Uni” pokušaj je sređivanja egzistencije glavnog lika koji je, kao i prozni tekst koji nastaje, višeslojna struktura, bipolarna ličnost, ratni veteran i pjesnik u jednom. Njegova su sjećanja “prljava i odvratna”, njegova stvarnost dosadna, a identitet necjelovit i upravo zato obilježava ga jaka svijest i težnja da se iz toga labirinta ipak pokuša izaći - sjećanjima i govorom o njima. Pozicija arhivara i kroničara prošlosti otvara mogućnost da sve skupa pokuša izgraditi ponovo. “Knjiga o Uni” istovremeno je knjiga o jednom gradu na rijeci, bliskosti s vodom koja seže do mitskih i snovitih dimenzija, čak i do opsesije, i u tom segmentu roman se otvara nježnijim diskursima.

Mogla je biti prosta priča

Ajla Terzić, Sandorf

“Mogla je biti prosta priča” nije roman koji bismo bez rezervi smjestili pod odrednicu gay-literature, premda započinje kao priča o istospolnoj ljubavi koju će doživjeti glavna junakinja. On funkcionira i kao generacijski, a riječ je o onom naraštaju koji se rata sjeća kao epizode iz djetinjstva, u tranziciji žive, a sve ostalo ionako mogu pronaći na Googleu. Terzić o svemu tome piše naizgled jednostavno, bazirajući roman na dijalozima i dinamičnom ritmu pripovijedanja, no ostavlja si podosta prostora za primjetni cinizam prema normama i predrasudama i duboko ulazi u analizu dobro poznatih miljea, kulturoloških konteksta i rizika da se barem na trenutak bude drukčiji.

Kosa posvuda

Tea Tulić, Algoritam

Pripovjedačica u pričama/crticama uspijeva stvoriti distancu prema vlastitom tragičnom iskustvu, dovoljnu da se ono uobliči u relevantan, lucidan i kvalitetan književni tekst. Zbirka proznih fragmenata bilježi suočavanje pripovjedačice s neizlječivom bolešću, kasnije i smrću vlastite majke, premda zapravo suptilno ocrtava konture jedne obitelji, međusobnih odnosa njezinih članova i etape djetinjstva i odrastanja koje u novom, tragičnom, kontekstu dobivaju neke druge i znakovitije vizure. Više od jake teme fasciniraju britka i inteligentna zapažanja, lucidnost u promišljanju života i teksta i pripovjedna vizura u kojoj uza sve crnilo ima mjesta čak i za humor.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 09:56