ZKM-ov 'VJEČNI MALOGRAĐANIN' Dinamična, vizualno atraktivna predstava sa sjajnim glumcima tjera gledatelja da je on sam dovrši

Dinamično, vizualno atraktivno, sa sjajnim mladim glumcima koji koriste četiri jezika, to je “Vječni malograđanin” kojega je grčki redatelj Anestis Azas postavio po motivima romana Ödöna Von Horvatha u Zagrebačkom kazalištu mladih, u koprodukciji s druga dva kazališta, njemačkim Schauspiel Stuttgart i Nowy Teatrom iz Varšave.

Igra po dvoje glumaca iz svake zemlje: Adrian Pezdirc i Tina Orlandini iz Hrvatske, Poljaci Jasmina Polak i Jan Sobolewski te Tenzin Kolsch i Clauda Korneev iz Njemačke. Odlično su uigrani, ali opet se vidi, ili to gledatelj učitava, različitost kazališnih kultura iz kojih dolaze. Rezultat je posebna kazališna prisutnost i izražajnost.

Šestoro glumaca članovi su Europskog ansambla, projekta pod umjetničkim vodstvom Olivera Frljića i ovo im je treća premijera u šest mjeseci: prva je bila u Stuttgartu, druga ljetos u Varšavi, četvrta će ponovno biti u Stugarttu, u režiji Selme Spahić.

PROMO

Tri jezika nisu prepreka, Orlandini i Polak naučile su njemački, kad zagusti tu je engleski - iako Horvathovi likovi zagovaraju EU bez Velike Britanije, pomažu nam titlovi koji se emitiraju na velikom platnu u pozadini.

Ogroman posao napravila je kostimografkinja Marta Žegura, predstava teče kao niz odvojenih prizora s glumcima koji stalno mijenjaju kostime i rekvizite, igrajući se bojama i oblicima na škrtoj i efektnoj sceni Igora Pauške. Iako mu je tema teška, Horvathov tekst zabavno je napisan, u skladu sa stilom tog velikog europskog pisca između dva rata (Rijeka,1901. - Pariz, 1938.) i redatelj ga je odlučio zabavno postaviti (adaptaciju romana objavljenog 1930. potpisuje Švicarac Armin Kerber, asistentica dramaturga je Nikolina Bogdanović).

Vječni malograđanin univerzalan je lik, on bi mogao biti Nijemac, Talijan, kao i Hrvat. On se povija kako vjetar puše: on će biti za Europu, ali čim se pojavi netko drugog mišljenja, složit će se i s njim. No Horvath od toga ne radi veliku filozofiju, on priča veselo-gorku priču o lakomislenom i zgodnom mladiću Kobleru koji je uspio prevariti nekog Nijemca i uvaliti mu za dobre pare kabriolet u raspadu. Koblera ionako politika ne zanima ni pišljiva boba.

On hoće novac i samo gleda koga bi prevario. Kabriolet je u vlasništvu sredovječne carske operne pjevačice koju Kobler iskorištava, pa uzima novac i odlazi vlakom u Barcelonu: tamo je upravo Svjetska izložba, a on je naumio zavesti neku bogatašicu i oženiti se njome. U vlaku upoznaje Rudolfa Schimtza, novinara i vatrenog zagovornika ujedinjene Europe, skupa prolaze maltretiranja na granici s Italijom, gdje su fašisti već preuzeli vlast.

Pozornicom defiliraju razni likovi, razočarani demokrati, nacionalisti i fašisti: Horvath je neobično aktualan, sve je isto kao danas, i dalje je tu isti nacionalizam, ista nacionalna rivalstva, u sjeni velikog brata iz Amerike. Jedino nema više ruskih imigrantica i nikakva bogatašica ne boji se proći ulicama Duisburga skupo odjevena: radnici više nisu opasnost.

Vrhunac predstave vatreni je politički govor Adriana Pezdirca. On izgovara Paneuropski manifest kojeg je japansko-austrijski pisac i osnivač Paneuropskog pokreta Richard Coudenhove-Kalergi objavio 1923., s porukom: ili Europa ili rat. Pezdirc, koji je u moćnom Zekaemovu ansamblu znao djelovati blijedo, ovdje se pokazuje kao zreliji glumac velikih mogućnosti, a ni Tina Orlandini ne zaostaje.

Predstava završava naglo, kao odrezana. I tjera gledatelja da je sam dovrši, postavljajući pitanja: pa, dovraga, gdje su vam novi argumenti za ujedinjenu Europu? Zašto bi uopće bilo važnije biti Europljanin, nego Hrvat ili Nijemac? Zar se baš ništa novo nije pojavilo u ovih skoro stotinu godina? Osim nekoliko desetaka milijuna mrtvih, baš ništa novo.