ZAGREB NE TRPI AVANGARDU! ZATO JE ZABORAVIO KOSORA Ovoga će proljeća iz dubokog sna njegov rad izvući dva renomirana redatelja

Jednoga dana 1923. hrvatski pisac Josip Kosor sjedio je u ugodnoj zagrebačkoj kavani Corso, možda malo premirnoj za njegovu hedonističku narav, kad mu stiže još ugodniji signal iz Londona da je hrvatski iseljenik, don Pablo Mitrovich, jedan od najbogatijih ljudi Čilea, vlasnik basnoslovnih rudnika salitre i suprug njegove bliske prijateljice Ivanke Mitrovich, ispustio dušu. Srećom! Kosoru je bilo već 44 godine. Naručio je piće za cijelu kavanu. Nije bilo sumnje što će biti sljedeći korak bogatašice, amaterske akvarelistice i obožavateljice Kosorova lika i djela.

A on ju je od milja zvao Ninula, i “ljubica moja”, jer kako je bio u Jugoslavenskom odboru, viđali su se u Londonu i ranije...

Ali pisci su nagli i naivni, ne pada im na pamet da uvijek ima netko tko se zadnji smije, pa je, premda je bez obaveza osim vlastita pisanja i uživanja u Londonu, Parizu i Dubrovniku danas bez ikakve zlobe temeljito zaboravljeni hrvatski pisac, iza koga je ostalo 70-ak novela, nekoliko romana, 22 drame, “Velika autobiografija”, “Mala autobiografija”, putopisi, pisma... a u zagrebačkom HNK zadnji put je igran prije 82 godine: 8. veljače 1934. obnovljena je premijera drame “Požar strasti”.

Bahate gazde

Sve do danas nije mu pomoglo ni to što njegovi osiromašeni radnici i bahati gazde, lažljiva i gramziva braća, pohlepni kvarni političari, žene koje prodaju tijelo zato što moraju (ili ne moraju), baš kao da su izronili iz hrvatske današnjice; ili da se našalimo, što je njegova dugo izgubljena drama “Donovi” nastala istih godina kad i Krležini “Glembajevi”, a bavi se prevarama među svojtom, i svak svakom radi o glavi, a dona Ivanka, “nadžena”, može podsjetiti na barunicu Castelli...

No, ovoga će proljeća iz dubokog sna njegov dramski rad izvući renomirani, radoznali redatelji: Branko Brezovec postavit će “Maske na paragrafima” - Brezovec, inače, smatra da je to najbolja hrvatska ekspresionistička drama! - a Paolo Magelli pariške “Ženu” i “Cafe du Dome”. Jer da, bilo je vremena kad su Kosorove drame izvođene u Beču, Krakovu, Rusiji, Münchenu, Berlinu, Lavovu, Mannheimu, Pragu. O izvedbi prve, “Požar strasti”, na pisanje koje ga je potaknuo Stefan Zweig, napisane na njemačkom pa prevedene na hrvatski, nastale su kasnije i razne mistifikacije - da je najprije izvedena širom europskih prijestolnica... No, praizvedba je bila 1911. u današnjem HNK. Ipak, Josip Kosor može se po prijevodima i europskoj recepciji svojih drama - a kao dramski pisac najbolji je i bio - u ranim desetljećima 20. stoljeća mjeriti s Begovićem i Vojnovićem. Dvaput je bio kandidat za Nobelovu nagradu. A tek prijatelji...! Herman Bahr, Zweig, Stanislaw Przybyszewski, Gorki, Stanislavski, Meštrović, Becić, Rački...

“Kod Kosora je važno”, kaže dr. Ivica Matičević, književni povjesničar, “da je on cijelim svojim opusom, napose dramskim, ekspresionist. Upoznao ga je na izvoru, od 1906. pa nadalje, u Beču, Berlinu, na konkretnim mjestima na kojima se srednjoeuropska avangarda i događala, a onda je to nastavio u pariškim kavanama, ‘Cafe du Dome’ i ‘Rotonde’...”

Život u Beču

Josip Kosor rođen je 1879., u Trbounju kraj Drniša; u Otoku pokraj Vinkovaca završio je osnovnu školu, već kao 10-godišnjak škripao perom po K und K kancelarijama, da bi nakon uspjeha drame “Požar strasti”, napisane u Beču, na njemačkom, primao od 1911. državnu stipendiju i živio u Beču u i Münchenu, dok novac nije presušio jer je prebjegao 1915. u Švicarsku i uzeo srbijansko državljanstvo. Privremeni Srbin sljedeće je četiri godine bio u Rusiji, Parizu i Londonu, uz stipendiju Jugoslavenskog odbora. U Rusiji, gdje je propagirao južnoslavensko zajedništvo, upoznao je Stanislawskog i Gorkog; 1923. se vratio u Zagreb te ušuškan brakom s Ivankom Mitrovich-Kosor nastavio pisati. Od 1938. živio je u Dubrovniku, gdje je i umro (1879. - 1961.), a da se ne zna je li uopće ikad u životu bio bolestan taj seoski lola, nizak i nabijen tako da ga je Zweig zvao “volujski vrat”. Kažu da je pod starost teško hodao.

Čudo da se i to zapamtilo, jer već 1930-ih on je, iskreno rečeno, kaže Matičević, zaboravljen pisac, a Tanjug je javio da je umro akademik, pisac romana (!) “Požar strasti”. (A i ekspresionizam je kao stilem bio mrtav.) Njegova Ivanka poživjela je do 1978. Njezina čileanska obitelj i danas je vlasnica prekrasne vile Tamarix na Lapadu; Kosora nisu voljeli, mislili su da ju je prevario za novac, nikako nisu mogli shvatiti Ivankinu strast prema “volujskom vratu”. Možda bi je mogla opisati stanovita Mara, žena najbogatijeg mostarskog trgovca, zbog kojih je Kosor usred noći morao bježati iz Mostara u Tuzlu. Ili “Mađarice” kod kojih su on, Vidrić, Matoš, Cihlar-Nehajev u Zagrebu početkom stoljeća redovito išli... Građanski su se vjenčali 1923. u Londonu, a sljedeće godine u crkvici Sv. Frane u Dubrovniku. Pravim bonvivanskim životom, spavajući i za svjetske krize u Waldorf Astoriji i putujući u Čile brodom Olympic (luksuzom nasljednik Titanica), a iz Čilea 50-ih avionom, poživio je slavonski bećar, autentični neobrazovani sjajni kreativac, indigniran tek čestim britanskim bombardiranjem Dubrovnika i Lapada, gdje su bila velika talijansko-ustaška uporišta dug život.

Za političko laviranje Matičević smatra da je dovoljna jedna riječ: pragmatičnost. Od 1902., kad je došao u Zagreb, Kosor je živio u siromaštvu. Tražio je potporu od svih strana. Početkom 1. svjetskog rata bio je uvjeren, kao i mnogi drugi, da je južnoslavensko jedinstvo pravo rješenje.

“No, već 1919., kad se vraćao u Beograd iz Londona preko Pariza, razočaran je. Dijelom, privatno - nije dobio poziciju u ministarstvima koju je htio, bio je slabo plaćen, ali razočarao se i politički, jer je vidio da je nova jugoslavenska država ogrezla u pljačku, korupciju, i on se posebno smrću Stjepana Radića mijenja, kao i mnogi drugi.”

U ranim djelima (roman “Radnici”, zbirke pripovjedaka “Optužba”, “Crni glasovi”) bavi se teškim životom seljaka, pa su ga prozvali “hrvatski Gorki”; one kasnije, pretežno psihološke, referiraju se na Nietzschea i Dostojevskog; romani pretresaju političku svakodnevicu; npr. u “Razvratu” (1923.) razobličuje moralni rasap onodobne jugoslavenske zbilje, “čemu odgovara stil dugih rečenica, s mnoštvom epiteta, metafora, gomilanja i gradacija”.

U sjaju salona i soareja, u raskalašenosti pariških kavana, najčešće pokazuje koliko i zašto cijeni ženu, “nadženu”, koliko joj se divi, što ćemo - trebali bismo - vidjeti kod Magellija. Magelli će postaviti u jednoj večeri dvije drame, “Ženu”, praizvedenu u “Narodnom divadlu” u Pragu 1913., a objavljenu 1920., i “Cafe du Dome”, praizvedenu u Splitu 1922., kada je i objavljena. I “Rotonda” (1925.) je drama srodna spomenutima, simbolički predočenim sukobom materijalizma i idealizma (likova boema i kapitalista).

Uz još malo pretjerivanja mogli bismo reći da nekoliko desetljeća prije “Donova” Marija Puza i njegova “Kuma”, jedan drugog pljačkaju i smrtne si podvale sprema skupina hrvatsko-čileanskih bogataša u Kosorovim “Donovima”: Don Pasqual Baburizza (Paško Baburica), Luiz Mitriovich (Lujo Mitrović), Antonio Antonichich (Antonio Antončić)...

Pa kaže don Pasqual: “I vrebci na placi Viktorije i na krovu Anglo-South banke znaju da si milijun bratovih sterlinga izgubio na mahnitoj spekulaciji sa engleskom funtom (…) i umorivši brata i survavši firmu u katastrofu, izgrizao si glavne tužne ostatke ostavštine što je namre tragični don Pable tragičnoj udovici...”

Bez doticaja

“Drama ‘Donovi’ je jedna od njegovih slabijih drama”, kaže Matičević. A nema ni dokaza da se baš tako dogodilo. To je verzija njegove Ivanke, koja je smatrala da je najbolji pisac na svijetu Shakespeare, zatim dugo nitko, pa Kosor, a iza Kosora - nikad, nitko!

Matičević smatra da je apsolutno slučajno da neki momenti “Donova” mogu podsjetiti na “Glembajeve”. Uostalom, kaže Matičević, ni sam Kosor nije dramu “Donovi” posebno cijenio. Inače, Krleža i Kosor nisu imali nikakva doticaja, i samo na jednom mjestu, u tekstu “O hrvatskom dramskom repertoaru” Krleža spominje Kosora kao jednog od pet pisaca na kojeg “treba obratiti pažnju” i izdvaja dramu “Žena”.

Branko Brezovec redatelj je koji i inače nastoji reanimirati ekspresionističku hrvatsku baštinu, pa je i “Glembajeve”, uzoran primjerak Krležine kvantitativne dramaturgije, u riječkom HNK, u mandatu Mani Gotovac (sa Severinom u ulozi barunice Castelli) postavio na ekspresionistički način. Nažalost, održano je samo dvadesetak izvedbi, zbog smrti Galliana Pahora, koji je igrao starog Glembaja.

Drama koju će sad režirati “Maske na paragrafima” bila je godinama zabranjena, jer se bavila stanjem u SHS nakon ubojstva Stjepana Radića, ali i pobunom seljaka protiv korumpiranog gazde. Dramu je u tiskarskom slogu uništila policija, a akademik Dubravko Jelčić pronašao ju je u ostavštini 1964. (kao i neke druge Kosorove drame). Bila je složena u tiskari Stjepana Kuglija, 1928., i ostao je samo taj jedan otisak. Kosor je inače volio obračune s “njemu nesklonom” kritikom; navodno je bio “dosta zločest”, no ovaj put nije ni pisnuo. Drama je premijerno igrala u Zenici 1976., (r. Miro Međimorec), a onda ju je Kosta Spaić režirao u Gavelli 1989.

“Znalci znaju za nju, jer što se tiče Kosora postoje samo znalci i potpune neznalice”, kaže Brezovec. “Moj izbor za ‘Maske’ primarno je odluka za veličinu Kosora, i odluka za energetski potencijal te neshvaćene motivacijske poticaje hrvatskog ekspresionizma, a manje za, istina kuriozitetnu, aktualnost te drame. Upravo se s tim motivacijama podignutim iznad realističkih i psiholoških zapetljao moj profesor Kosta Spaić u Gavelli. Krajnji je čas da se žestina hrvatskog ekspresionizma otvori, ne samo u ranim Krležinim dramama, jer imamo fantastičnu plejadu ukletih dramatičara, uz Kosora tu su Kulundžićeve drame blistave ironije ‘Škorpion’ i ‘Ponoć’, fanatični ludizam ‘Kozmičkih žonglera’ Kalmana Mesarića, Ahmed Muradbegović s fundamentalnim patosom drame “Bijesno pseto”. Dvadesete i tridesete godine 20. stoljeća, pogotovo za intendanture Julija Benešića, bile su vrhunac našeg priključka na europsku dramsku pismenost, čak i s anegdotalnim neshvaćanjem ranih Krležinih drama, koje je Josip Bach (bio je na direktorskom mjestu prije Gavelle), prihvaćao mnogo pristojnije nego što današnji intendanti prihvaćaju, recimo, Šnajdera. Uostalom, naše današnje hvatanje koraka s Europom samo je konjunkturne naravi, što ćete vidjeti uskoro kad se u našem HNK postavi drama Tene Štivičić”, kaže Brezovec.

Brezovec ne radi “Maske” (nastaje kao međunarodna koprodukciju NETA kazališne mreže) da nas uvjeri u aktualnost davne Kosorove drame - a ona je, nažalost, veli Brezovec, čudovišna - već da ispita njenu neaktualnost, ali i neaktualnost naše današnjice. Da pojasnim na velikom primjeru, kaže Brezovec, ‘Glembajevi’ danas nisu aktualni; današnji tajkuni nisu na moralnoj razini glembajevštine (kako nas to hoće uvjeriti Mani Gotovac); Krležini ‘Glembajevi’ pokazuju kako, da smo krenuli putem glembajevštine, a nismo, ne bi danas imali ovaj barbarizam i provincijalizam unutar lažnoga hrvatskog visokog društva. Dobra drama nije aktualna, ona je dobra jer je historistična.

Propast banke

Paolo Magelli ima nešto manje vremena za “svog” Kosora, premijera je 4. ožujka. “Kosora je nakon 1914. kritika ovdje iskasapila. Govorili su da se iseli... Napali su Gavellu, zato što ga je režirao, negdje 20-ih godina. Zašto? Zato što je bio ispred svog vremena. I zato što jednostavno, Zagreb, kao grad, ne trpi avangardu! Zagreb je u tome ultrakonzervativan, a Kosor jedan od najluđih i najhrabrijih, uvodi nas u “svog” Kosora Magelli.

Na pitanje zašto je uzeo baš “Ženu” i “Cafe du Dome”, kaže: “Različite su Kosorove opsesije. Jedna je svakako žena, on ne podnosi da ona bude objekt, nego subjekt. i mislim da su fascinantne te dvije kavane, jedna za vrijeme bure negdje na Jadranu, i Cafe du Dome u Parizu. Ona na Jadranu je tmurna potištena, a u Parizu se čuju i egzistencijalne rasprave i raskalašena atmosfera.”

Obje glavne ženske uloge igrat će Lana Barić. U prvom komadu ta žena je na prodaju, jer je predmet kocke, u drugom, ona je na prodaju jer je prinuđena da se prodaje.

Zašto je zaboravljen? Zašto uopće zaboravljamo neke ljude? To je dobro pitanje”, kaže Matičević. “Imao je jako lošu recepciju u Hrvatskoj, za razliku od sjajne inozemne, a za Nobela nominirali su ga Maurice Blanchard, Romaine Rolland i slični. Ne naši. Tu su ga baš popljuvali. Možda su neke njegove drame bile malo prežestoke. Recimo, ‘Rotonda’, koja je meni vrhunska, imate podastrte ideje o globalizaciji, plutokraciji, ekologiji, o tome kako moćni Amerikanci uništavaju planet... Problem je i što njegove drame nisu dorađene. Imaju estetskih nedostataka, nikad ih nije dvaput pročitao. I s vremenom odu u drugu ligu... Ali, ako se i ne igra, Kosor se istražuje, a drame tiskaju. Kod malog izdavača Ex libris izaći će još dvije knjige i tako ćemo ih imati 12”, kaže urednik Matičević.

Kosora bi smjestio tamo gdje ga je već smjestila hrvatska književna povjesnica i kritičari - u sam vrh hrvatskog ekspresionizma. To je već ovjeren stav kojem se nema nešto bitno dodavati, može ga se samo, tvrdi, nadograđivati.