ZBILJA

Zagreb je podivljao, a umjetnici su frustrirana sirotinja predvođena mediokritetima. Ova je predstava prozor u drugačiji svijet...

Predstava Zbilja

 Mara Bratoš/hnk
‘Zbilja‘ Tomislava Šobana jest zbilja dobra, jedino što je toliko komorna da stane na izvedbu, u tonsku dvoranu, svega četrdesetak gledatelja

Odlično je započela sezonu Drama zagrebačkog HNK: predstava "Zbilja" jest zbilja dobra, jedino što je toliko komorna da stane na izvedbu, u tonsku dvoranu, svega četrdesetak gledatelja. Tomislav Šoban, filmski redatelj i diplomirani likovnjak (r. 1981.), sretno se, prvi put, susreo s teatrom, a sve u službi dvoje duhovitih glumaca, Nine Violić i Livija Badurine. Rekao bih da su njih dvoje tražili redatelja, a ne on njih, pošto su odlučili da rade duodramu, a potraga je eto uspjela. Onih četrdesetak gledatelja na praizvedbi isto su dio predstavljanja, ujedno i apstraktne fabule i delikatna u glumi, tako da ovisi u potpunosti o sabranim gledateljima, kadrima da se izmigolje iz nervoze svakodnevice. Četvrti zid pred njima stoji doslovno. Igra teče iza pregrade sastavljene od drvene rešetke s oknima, ja mislim njih osamdeset i šest, ispunjenima prozirnim staklom. Znači, gledatelj je u poziciji svećenika u golemoj ispovjedaonici te je zapravo fizički posve odvojen od subjekta koji ispovijeda život, odnosno grijehe. Dakako, kao svaki odličan teatarski rad, jest i ovaj skladna cjelina prostora, svjetla, glazbe i tijela, a za naše je prilike izniman jer cijeli taj sklop remeti osjećaj za protok vremena, situacije se katkad hipnotički ponavljaju, katkad se zbivanje gotovo, što se kaže, zaledi.

Teče priča dvaju likova koji su svojevrsne derivacije osoba samih glumaca, uhvaćenih u labirintu samoće, tuge, izbjegavanja života življenjem njegovih vanjskih gabarita. Usamljena žena za šalterom zatomljuje strah od propadanja bivajući mrzovoljna prema građanima u redu, tih čovjek koji svoju dnevnu rutinu pretvara u zbroj od 47 koraka te je čak i prema samome sebi pasivno agresivan. Replike se dijelom temelje na zapisima samog redatelja te suautora Marina Lisjaka, a dijelom su improvizacije glumačke, a odreda su dakle ispovjedni, verbalizacije svojevrsnog samopromatranja, a za koje treba odglumiti da je zapravo nesvjesno, da je spontano. Glumiti da pokazuješ svoju nutrinu a da nisi svjestan koliko je otkrivaš vrhunski je glumački izazov, ovdje ostvaren do konca. Autoironija jest alat za očuđavanje takvih stanja, za iznenadan obrat u realno, pa su glumački najuspjeliji momenti ti prijelazi iz pasivnog motrenja i sebe i svijeta u aktivno prepoznavanje vlastite gluposti tek promjenom tona ili pogledom luđačkim.

Isprva ne uočavaš da si posve fizički odvojen od glumaca. Čini ti se da je poneko okno nezastakljeno te da će glumac proviriti kroz njega, igra svjetla je takva da cjelinu uvijek jedino naslućuješ.

Znači, pomisliš prvo da je ta neobična scena jednostavno tonska dvorana kao takva, sa svim tim pregradama, iza ove glavne, još su ostakljene kabine, ali cijeli taj mini-labirint od solidnog, svijetlo obojenog drva, stakla, svjetla i sjene jest konstrukcija samog redatelja. Djeluje isto hipnotično a s bokova i pozadi pridobije i nove prostore posebnim snopovima obojenog svjetla, lijep rad Luke Matića. Dojam labirinta u koji se zapleo čovjek, mali čovjek, osnažuje dakle i glazba Mire Manojlovića, svojevrsni crossover trens muzike, ispočetka onako industrijski teške, napornije a s vremenom sve mekše i fluidnije, šumski lakše, rekao bih. Kostimi Gabrijele Krešić jesu, nazovimo ih tako, egzistencijalne uniforme, monokromne, koje isto podupiru delikatnost izvedbe.

Oboje aktera krasi dorađen i dojmljiv scenski pokret, a s njima je radila Natalija Manojlović. Badurina je iskoristio među ostalim evo i priliku da demonstrira kako je u izvanrednoj formi, premda se približava šezdesetoj, a Nina Violić neodoljivo vlada prostorom a da često zapravo ništa ne poduzima.

Po završetku jednosatne igre iza pregrade, glumci uokolo, s leđa, dođu pred gledatelje za još jednu "rundu" neumitnog rastajanja te zaokružuju doživljaj čiste glume, napornog rada i ukupnog sklada.

Znači, posrijedi jest jedan, što se kaže, apartan rad koji kao da nije odavde, nego je kakvo zapadnjačko profinjeno umovanje koje ište mnogo i vremena i novca a sve isključivo za vrlo upućenu publiku.

Znači, da se kojim slučajem zatekao ovih dana u Zagrebu kakav kolega iz Pariza, neki što ja znam pisac, recimo Houellebecq, poslao bih ga na ovu predstavu i poslije bih mu teško mogao objasniti da ovdje ipak nije sve u redu, kako se njemu čini, i da je grad podivljao a umjetnici su isto frustrirana sirotinja predvođena mediokritetima na sinekurama…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 00:57