Posljednja dramska premijera ove sezone u splitskom HNK bavi se smrću Vladimira Matijanića, nagrađivanog istraživačkog novinara koji je prokazivao sustav i tragično preminuo prije nepune tri godine, a čija je smrt potresla mnoge i zbog snage Matijanićevih tekstova i zbog načina na koji je završio. Zlatko Paković napisao je dramski tekst i režirao predstavu "Građanin Matijanić".
Paković, makar jedan od važnih srpskih dramatičara i redatelja, u Srbiji gotovo da i ne radi, za njega tamo rijetko nađu pozornicu.
Prije četiri godine u beogradskom je Centru za kulturnu dekontaminaciju postavio predstavu "Srebrenica: Kad mi mrtvi ustanemo", no nije odigrana ni u jednom srpskom teatru.
U zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu postavio je "Grobnicu za Borisa Davidoviča: Kako je danas zidamo".
Uslijedili su protesti bošnjačkih nacionalista, prigovori da Pakovićev projekt vrijeđa islam i Armiju RBiH. Ipak, predstava je i danas na repertoaru.
Paković se u svojim dramama i autorskim projektima bavio, među ostalim, i kosovskim pitanjem, ubojstvom Zorana Đinđića...
Kako se odlučio raditi dramu posvećenu Vladimiru Matijaniću, u Splitu napraviti predstavu o Splićaninu koji je u tom gradu, u cijeloj zemlji, svojim tekstovima i načinom na koji je umro urezao dubok trag?
"Da bi bio djelotvornim, taj duboki trag koji je Vladimir Matijanić ostavio svojim udarničkim novinarskim radom morao bi se ne samo prilježno arhivirati nego, prije svega, učiniti trajno prisutnim u javnosti. O tome bi trebali misliti u nadležnim gradskim vijećima i republičkim ministarstvima. Vladimir Matijanić jedan je od posljednjih novinara Europe, a ne samo hrvatskog ili dalmatinskog njezina kraja. Novinarstvo je na samrti u cijelome svijetu.
To je najveći civilizacijski gubitak u posljednjih pola milenija. To je kulturocid bez presedana. Paradoksalno, novinarstvo još uvijek tinja u represivnim režimima, tamo gdje su, primjerice u Turskoj, novinari u zatvorima.
A u demokracijama, u uljuđenim, liberalnim državama, novinare ne hapse zbog tekstova, nego ih, ako već sami nisu uvježbani na autocenzuru, mogu lako pretaliti u tehnološki višak - kao što se švicarski franci lako pretvore u eure. Jednostavno, osoba čije je ime spalo na dva slova, u četiri glasa, HR (Ejč Ar), zadužena, dakle, za ljudske resurse, priopćit će vam ugodnim glasom da zbog unapređenja uvjeta rada i učinkovitosti tvrtke te veće njezine konkurentnosti na tržištu informacijama, i, dakako, uslijed globalne gospodarstvene krize i ratna stanja, mora biti smanjen broj uposlenih novinara.
Veliki potencijal
No, može se pri tome biti i pristojniji. Može vas ‘Ejč Ar‘ i s ushićenjem pohvaliti te sa žaljenjem reći kako su kvalitete vašega rada toliko ispred mogućnosti koje vam kompanija može pružiti da je za vas nužno da ju napustite. Nažalost, vi kod nas ne možete realizirati vlastiti izvanserijski poslovni potencijal. Razumije se, kad dostignemo razinu vaših sposobnosti, bit ćemo slobodni zamoliti vas da nam se vratite, dakako, ponudit ćemo vam financijske uvjete koji su dostojni vaših sposobnosti. Groteskno istinito. I što potom? Moći ćete, eventualno, pisati na vlastitom portalu, s osjećanjem ponosa da ste ne samo novinski pisac nego i vlasnik medija. To je jeziva utjeha onih koji su eliminirani iz sfere javnosti.
Čitav medijski sustav pretvoren je u trgovinu informacijama. Dakle, ne pitamo se što jest informacija ovoga sada, nego što se sada isplati plasirati kao informaciju? Utoliko gore po činjenice, ukoliko su, međutim, činjenice važne, utoliko gore po trgovinu informacijama. Vladimir Matijanić je bio posvećen utvrđivanju činjenica i opisu stanja fakata. Svojim djelom jasno je pokazao kako su činjenice danas najsubverzivniji elementi saznanja, one mogu podriti sustav informacija kao robe."
Govoreći kako je radio tekst i što mu je bilo bitno pokazati, kaže:
"Htio sam doprijeti do neočekivanih prizora, koji su pravo kućište, kontekst za udomljivanje biti čovjeka Vladimira Matijanića. Reduciranjem, odstranjivao sam sve one predodžbe koje se školnički ispravno pojavljuju prve kao opća mjesta o jednom vrsnom novinaru. Počeo sam motriti fenomen ‘Vladimir Matijanić‘ sub specie mortis, iz perspektive te osebujne, tragičke i herojske smrti, koja se odlikuje jednom krajnje neobičnom građanskom prisebnošću, nenametljivošću, jednim nježnim pozivom u pomoć u životnoj opasnosti, bez imalo afekta, bez imalo osude, bez imalo zahtjeva za posebnim tretmanom. Ono što je najvažnije znati kad govorimo uopće o dramskoj praksi, to je da postoji dramska spoznaja, poseban vid ili aspekt spoznaje, koju nam pruža teatar.
Snažna odluka
Objasnit ću to koristeći pojam egzistencije kao sadržajniji od pojma ličnosti, naime, persone. Odmah ću reći, namjera mi je bila da se bavim egzistencijom Vladimira Matijanića, a ne personom Vladimira Matijanića. Što to znači?
Baviti se personom znači isticati činjenice biografije. Egzistencija jednog čovjeka više je od sebstva koje pripada njegovoj personi. Egzistencija je u dramatičnoj interakciji danog čovjeka sa svijetom. Egzistencija je prije svega skup relacija, koje se očituju kao otisci koje čovjek ostavlja na svijetu svojim smjernim, osmišljenim djelovanjem. Egzistencija čovjeka, kao taj otisak na svijetu, ostaje i nakon smrti čovjeka. Egzistencija je prisutna i u trajnoj nenazočnosti čovjeka koji ju je izgradio. Svatko ima nekakvu osobnost, manje ili više osebujnu ili neosebujnu, no nema svatko egzistenciju.
Zašto? Zato što egzistencija podrazumijeva odluku koja istovremeno donosi i patnju i oduševljenje, egzaltaciju i ekskomunikaciju. Pojednostavljeno rečeno, heroji imaju egzistenciju, ostali su tek persone. Snažnom odlukom da će živjeti prema načelima koja zagovara u svojim novinskim tekstovima, da neće činiti ništa ni nalik onome što negativno ocjenjuje u svojim novinskim tekstovima, Matijanić je na sebe navukao svakovrsni gnjev onih čijim je podlim interesima mrsio konce objelodanjujući činjeničnu istinu o njima. Zatim, jedna za drugom, nižu se prijetnje.
Za prijetnjama, i skupa s njima, dolaze fizički napadi. Tu su, dakako, i brojne tužbe koje Matijanića primoravaju da dobar dio vremena provodi po sudovima dokazujući da su činjenice činjenične i da je stvarnost realna. Istodobno, mora raditi prenaporno, a svakog časa može dobiti otkaz. Pod permanentnim je stresom, ali… Što sad hoće reći to rastavno ‘ali‘, što je to navjestiteljsko ‘ali‘ ovdje? Ali, što Matijanić takvim načinom života sebi uistinu priskrbljuje? Odgovor je: ono najrjeđe, ono što se ne prodaje ni za sve zlato svijeta. Što je to? Samoosjećanje da ste odgovoran čovjek. U razgovoru sa sobom, vi razgovarate s pravim čovjekom. To je stanje istinske sreće. Ona nije zgoditak, nego postignuće."
Glas u tami (lat. Vox in tenebris) Matijaniću poručuje:
"Dar preciznog uviđanja potrošio si na sitnice, za bagatelu. Ljudi tvog talenta vode velika novinska poduzeća. Ti si novinarski svoj talent dao u najam. Najamništvo je mjera tvoje inteligencije. Ljudi tvog talenta moraju znati, citiram velikog Krležu, da pamet pobjeđuje samo ukoliko je i lukava. Prezirući lukavstvo, prokockao si pamet. Prokockavši pamet, izgubio si utjecaj. Izgubivši utjecaj, prokockao si ugled. Prokockavši ugled, gubiš život."
Postojeći sistem
U ovim rečenicama kao da je sukus postojećeg sistema. Istina je opasna, ne samo danas, govoriti istinu neprestano je opasno, čak i u "demokracijama" tj. oligokracijama. Postoje li uopće demokracije?
"Postoji, dakako, sustav demokracije. Postoje procedure i zakoni tog sustava, koje s pravom zovemo demokratskima. Taj sustav, te procedure i ti zakoni, logično, bolji su od nedemokratskih - to je tautologija, jer je demokracija politički ideal već dvije i pol tisuće godina. Postojale su i postoje narodne demokracije, bez obzira na pleonazam u vlastitom imenu; postojale su i postoje komunističke i socijalističke demokracije; ali, danas, poglavito, najdemokratičnijima smatramo takozvane liberalne demokracije, koje su, ustvari, sve odreda kapitalističke demokracije.
Dakle, pravi naziv sustava glasi: kapitalistička demokracija. Odmah pada u oči da mi sustav ne nazivamo točno, nego netočno. Zašto čak ni u kritikama sustava i njegove ideologije, koju smo uobičajili imenovati "neoliberalizmom", ne imenujemo sustav istinito kao sustav kapitalističke demokracije, a njegovu ideologiju naprosto "kapitalizmom"? U svakom slučaju, mi vazda govorimo o atribuiranoj imenici demokracija, što nam ukazuje na to da tom terminu ‘demokracija‘ njezin atribut daje egzistencijalno svojstvo. Dakle, u ovom slučaju, u izrazu kapitalistička demokracija, kapitalizam je egzistencijalni atribut demokracije. To je poanta.
Čitav vrijednosni sustav liberalne demokracije deducira se iz funkcionalnih svojstava kapitalističkog načina stvaranja viška vrijednosti, naime, profita. U tom krugu svih tih funkcija stoji, dakako, i funkcija najma i najamnine. Uz pojam profita nalazi se galerija personificiranih profitera, a uz pojam najamnine stoji galerija najamnika. Slijedimo li logiku, dolazimo do zaključka da mi, ustvari, živimo i umiremo u demokraciji čiji je stožer fenomen profita, prema kojem se imaju profilirati, u tvornici kulture, i svi noumeni, dakle, čitav vrijednosni sustav etičkih i estetičkih principa. Sve ono što smatramo da se uopće može spoznati, sve ono o čemu učimo u školama, na obzoru je očekivanja profita. Stoga smo obuzeti pojmovima; učinkovitost tj. efikasnost, korist tj. benefit, tržišnost tj. komercijalnost, konkurentnost, cjenost… Što se, dakle, događa s pojmom demokracije kad ga, kao egzistencijalni atribut, određuje praksa kapitalizma? Ta demokracija, jasno, čvrsto je klasno stratificirana na vlasnike i najamnike. Doduše, postoje vlasnici koji lako mogu prijeći u razred najamnika, kao što postoje i najamnici koji, nešto teže, mogu prijeći u razred vlasnika. Naravno, postoji mala elitna skupina vlasnika koja je nedodirljiva i postoji nepregledna množina najamnika koja nikad ne može biti ništa drugo do najamnička.
Sudbina i karijera
U svakom slučaju, svi skupa i na javi sanjaju vlasnički san. Također, sve što je u medijskoj i kulturnoj ponudi, kao u samousluzi, pripada ideariju vlasničke kaste. Postoje tu i tamo i nezadovoljni najamnici, koji znaju da je posrijedi povijesna nepravda. No, njih je danas sve manje i manje. Ideal sustava je da odnjeguje, odškoluje zadovoljne najamnike, sretne sluge. Najveći neprijatelji slobode jesu upravo zadovoljni sluge. Citat iz drame "Građanin Matijanić", koji ste naveli na početku pitanja, iskazuje svjetonazor kapitalističke demokracije, tog drvenog željeza. Zrelošću čovjeka, osobito muškarca, smatra se upravo njegova prilagođenost sustavu i njegov uspjeh koji u sustavu i za sustav kroji za sebe i one koji financijski o njemu ovise. Ili ćeš biti dio sustava ili te neće biti, jer sustav je cijeli svijet. Jedna ekonomska kategorija ima se, dakle, smatrati ontološkom. Zreo, odrastao pristojan muškarac, dobro odgojen i uz to inteligentan i obrazovan, ima biti uspješan i ugledan. Čemu pamet ako ne služi karijeri. Zato nam je danas i u kazalištu teško shvatiti tragediju, jer ne možemo više shvatiti ključnu razliku između sudbine i karijere. Vladimir Matijanić je tragički junak par excellence, jer je birao sudbinu, a ne karijeru. Karijeru je, dapače, prezirao.
U Srbiji radi sve manje. Zašto je tome tako?
"Ispunjen sam koliko nadom toliko i strepnjom otkad su se studenti u Srbiji pobunili i ušli u blokade fakulteta. Toliko divnih humanih postupaka i prekrasnih riječi izrekli su i učinili ti mladi ljudi u proteklih sedam mjeseci da je iznova postalo moguće na srpskom jeziku govoriti istinito. Na ubijanju mogućnosti srpskom jeziku da iskaže istinitosne relacije radilo se temeljito četiri desetljeća. Srbija ima najgoru kulturnu elitu i najbolje studente u Europi. Tu vam je odgovor na vaše pitanje. Studentski pokret revitalizirao je zaboravljene pojmove plenuma i zborova građana, koji su temelj demokracije koju ne određuje nikakav atribut do vlastito ime."
Zlatko Paković svojim je teatrom pokazao da je jezik akademika i pjesnika zločinaca neusporedivo krvaviji od ruku ubojica, izvršitelja genocida.
"Tko se da akademizirati, po mojem sudu i moralnom ukusu, već je okrnjio svoju ljudskost. A kad govorimo o tome da se dodatno dao još i nacionalizirati i klerikalizirati, kako su se tome podali srpski akademici, s nekoliko iznimaka koji potvrđuju pravilo, onda tu ne ostaje ništa od čovjeka. U tom krugu nema egzistencije. U tom krugu nitko se nije usudio na dobro. Posrijedi je klerofašistička skupina koja sve vrijednosti važe krvlju sunarodnjaka i tuđinaca, svejedno."
Sljedeću predstavu radit će u Zagrebu, s udrugom Domino.
"A volio bih", dodaje, "iznova u Splitu, po svom libretu, režirati operu ‘Vicko Krstulović‘. To je Splitu također egzistencijalno važno, ta proleterska opera, da ga podsjeti na to što je u temelju splitskog urbaniteta već tisuću i sto godina, od glagoljaša do Feral Tribunea. Ta bi opera mogla pomoći onima koji ulicama ovog krasnog grada urlaju ‘Za dom spremni‘, da shvate kako su ispod toga crnila, koje im je netko namaknuo kao kukuljicu pred streljačkim vodom, hajdučki crveni."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....