NAŠIH PRVIH 12

U ženskom ključu: Iz hrvatskog kazališta treba istjerati politiku

Kako je u hrvatskom teatru, a kako izvan njega? Dvije glazbenice analiziraju rad na sceni, što nedostaje, a što je dobro te kako podići kvalitetu predstava

Renata Pokupić, hrvatska mezzosopranistica koja neustrašivo osvaja svjetske operne pozornice te djeluje kao free lancer i Bruna Bebić Tudor, mnogostruko nagrađivana prvakinja splitskog HNK sa stalnim angažmanom, iz dvije su različite perspektive izmijenile vlastita iskustva u radu kulturnih institucija. Koje su razlike samog pristupa radu, na koji se način “izlazi na kraj” s neprekidnim improvizacijama na sceni i kako to sve izgleda kada nema poznatih lica u publici.

Planirane sezone

R. Pokupić: Najuočljivija razlika između domaćih i inozemnih teatara je da su vani sezone planirane i ugovorene nekoliko godina unaprijed i datumi su većinom čvrsti. Probe i izvedbe planiraju se do sitnih detalja što olakšava pripreme.

B. Bebić Tudor: Radim uglavnom u splitskom HNK tako da mogu govoriti samo o našim uvjetima za rad: sezone se planiraju prekasno, a naslovi često mijenjaju kao i termini premijera i proba. Prijevodi ponekad stižu u zadnji čas, a podjele se službeno znaju tek nekoliko dana prije prve probe. To sve otežava glumcima da se temeljito pripreme za početak proba što može utjecati na kvalitetu predstave. Poželjno je više planiranja unaprijed.

R. P.: U inozemstvu je sve homogenije unutar kazališta. I izvođači i uprava i tehnika i administracija podređeni su istom cilju, najboljoj mogućoj predstavi. Nisam čula da je netko postao ravnatelj kazališta zbog političke podobnosti. Vjerojatno toga ima, ali profesionalna sposobnost je prioritet. Osnovni zadatak kazališta je da publici pruži ono što je u tom trenutku najbolji mogući izvedbeni događaj. Ne želim kazati kako je vani sve bolje - nije! Upravo o tome se i radi. Šteta je gledati kako još uvijek kaskamo unatoč odličnim umjetnicima i vrijednim ljudima iza pozornice.

B. B. T.: Kod nas još uvijek nema dovoljno ljudi školovanih ili s iskustvom u poslovima menadžmenta u kulturi pa povremeno u uprave kazališta dođe bilo tko. Vladajućim strukturama je u interesu da sve ostane “u familiji” i misle da tako daju novac u sigurne ruke. A to je za umjetnost najčešće najgore rješenje jer otvara vrata nestručnim ljudima. Možeš biti najbolji, davati na sceni pamet, srce i dušu, ali ako teatar nije jednako vođen sa znanjem, srcem i dušom, rezultati su polovični. I tako, umjesto da sve bude podređeno najboljoj mogućoj predstavi, upravo je obrnuto. Čitavo kazalište, umjetnici, tehnika i administracija postaju predstava podređena politici i ukusu trenutnih lokalnih moćnika. Sadašnja kriza u splitskom HNK nastala je upravo zbog manipulacija kojima nije cilj bolje kazalište već isključivo raspodjela moći prema političkoj podobnosti.

R. P.: Inozemni izvođači imaju stabilniju razinu izvedbe. Jedan hrvatski glazbeni ansambl može u samo tjedan dana dati vrhunsku i osrednju predstavu. Previše se toga događa slučajno.

Broj premijera i kvaliteta

B. B. T.: U repertoarnom kazalištu kvaliteta ovisi o redovitosti igranja. Kod predstava koje se igraju često kvaliteta i homogenost rastu nakon premijere zbog uigranosti, osjećaja opuštenosti i odgovora publike. Tako izvedbe nadoknađuju eventualne propuste u samoj pripremi. Na žalost, predstave se uglavnom igraju malo i u prevelikim razmacima, tako da se svode na paničnu rekonstrukciju i podsjećanje na “kako smo se to ono bili dogovorili?”. Kao da je predstava važna samo dok ne izađe premijera, a poslije toga se malo čini da je se njeguje i sačuva za što dulje trajanje. Broj premijera na papiru donosi novac, a kvaliteta predstava je u drugom planu.

Stalni angažman

R. P.: Nije mi bilo lako prije 11 godina odlučiti se za to da pređem iz sigurnosti plaće u zboru HNK Zagreb u soliste slobodnjake. Nisam sigurna da bih bila zadovoljna kao što sam sada da sam ostala kao slobodnjak u Hrvatskoj jer glazbenih pozornica je zapravo malo.

B. B. T.: Stalni angažman pruža, naravno, ogroman osjećaj sigurnosti, ne samo zbog plaće, nego i zbog redovitog igranja. U HNK se često igra klasika što je uvijek užitak. Ta sigurnost, međutim, ponekad nedovoljno motivira glumce da se razvijaju i napreduju u vještini. Nema rizika, pa se ostaje u poznatom. Osim toga, stalni angažman nosi i neslobodu. Potpuno si na raspolaganju matičnoj kući, što je u redu, ali često ne možeš prihvatiti druge ponude jer zbog lošeg planiranja ne znaš kad si slobodan.

R. P.: Možda se kod nas prelako dolazi do velike pozornice. Trebalo bi stvoriti okružje u kojem mladi s nestrpljenjem trepere, rade na sebi i sanjaju o nastupu na velikoj sceni. Vani svaki pjevač prolazi stadije kroz koje napreduje i formira se, izlazi na natjecanja i audicije, stalno se usavršava i dokazuje.

Trebalo bi biti više opernih studija i manjih kazališta koja bi bila etape razvoja od početka studiranja do profesionalnog života. Muzička akademija u Zagrebu nedavno je imala sjajan projekt, Mozartovu “Čarobnu frulu”. Nadam se kako će toga biti više.

B. B. T.: Već par godina radim sa studentima glume. Privilegija je biti prisutan u tom procesu u kojem se razvija njihov talent. Donose svježinu i kreativnost. U Splitu nam nedostaje glumaca pa ih sve češće angažiramo na sceni, ponekad i za preteške zadatke. Igranje je, naravno, za njih odlično iskustvo, ali nedovoljno su spremni za toliku izloženost. Ocjenjuje ih se kao gotove glumce a oni su tek na početku.

Audicije u inozemstvu

R. P.: U inozemstvu su audicije normalna stvar. Traže se nijanse, pogotovo u vrhunskim teatrima poput Covent Gardena, i morate biti u stanju dati ih u svakoj prilici. Život solista slobodnjaka može vas dovesti do očaja ako ne radite na svojoj osobnosti, ali i do dragocjene mogućnosti za razvoj.

B. B. T.: Kod nas ima sve više audicija i to je dobro. One čak i nisu mjerilo vrijednosti, naprosto omogućavaju da se za predstavu odabere glumac koji svojom osobnošću najbolje odgovara ulozi. Motiviraju glumca da razvija fleksibilnost, da bude svjež i ne ostane uspavan na lovorikama iz prošlosti. Smanjuju ego-trip.

piše Dina Bušić

Savjeti Renate Pokupić: Poštujte sebe, publiku i glazbu

Učite jezike - osim što razvija mozak, strašno će vam koristiti kod učenja uloga i komunikacije s kolegama. Osjećat ćete se kao doma ma gdje bili. Razvijajte se kao osoba - ovo je strašno zanimljivo. Čitajte, gledajte, slušajte, čudite se svemu, budite otvoreni i tolerantni.

Osvijestite spoznaju o vlastitoj izvedbi - bitno je da VI znate kakva je izvedba bila. No za to morate biti objektivni i iskreni prema sebi, a to je najteže. Dopustite si pogriješiti, riskirajte, no nemojte si greške opravdavati dirigentima, orkestrima ili niskim atmosferskim tlakom.

U izvedbi - nije lako prepustiti se toliko da se možete “otkačiti” bez kontrole a opet bit svjesna svega. To donosi neopisiv osjećaj koji je vjerojatno sličan transu. Za mene je to misterij pozornice koji stalno treba obnavljati i koji vas stalno vuče da joj se vratite. Radite na tome. Riskirajte

Budite odani glazbi i usavršavajte se - bavite se najljepšim poslom. Talent vam je dan kako biste ljepotu dijelili i tako doprinosili pozitivnim slinicama u svijetu. Vježbajte, ne prelazite olako preko detalja. Zbroj malih nota čini veliko djelo.

Budite profesionalni - ponašajte se u svakoj prilici, bez obzira da li ste na probi s kolegama ili u kazalištu, kao vrhunski profesionalac. To znači biti točan, pripremljen, uljuđen, pažljiv prema kolegama i publici i ponizan prema glazbi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 03:00