Thomas Ostermeier

U teatru, kao i u životu, što si talentiraniji, to si ugroženiji

Thomas Ostermeier
 Dragan Matić / HANZA MEDIA
Dugogodišnji direktor kultnog berlinskog teatra Schaubühne predstavom “Brak Marije Braun” otvara večeras Festival svjetskog kazališta u zagrebačkom HNK

Ovogodišnji, četrnaesti Festival svjetskog kazališta otvorit će danas predstava Thomasa Ostermeiera “Brak Marije Braun”, u 20 sati u zagrebačkom HNK.

Inspirirana je, dakako, slavnim istoimenim Fassbinderovim filmom, melodramom iza koje se razvija drama njemačkog društva nakon Drugoga svjetskog rata. Repriza je sutra u 18 sati. Razgovarali smo u povodu nje telefonski s redateljem, uoči njegova večerašnjeg dolaska u Zagreb.

Ostermeier (r. 1968.) među najuglednijim je europskim redateljima, čije predstave pobuđuju snažne reakcije. Dugogodišnji je direktor kultnog, a i golemog, berlinskog teatra Schaubühne. Stalan je gost Festivala svjetskog kazališta, čiji su vjerniji pratitelji dakle vidjeli četiri njegov režije: Ibsenovu “Noru”, Shakespeareove “Hamleta” i “Othella” te “Smrt u Veneciji” Thomasa Manna. Ostermeierov rad krase ekspresivna gluma, snažni scenograski kontrasti, pomno izgrađena glazbena dramaturgija te likovno i semantički jako naglašeni kostimi.

Protekle sezone u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu zaigrao je novi komad suvremene francuske spisateljice Yasmine Reze “Bella figura”, koji ste zapravo vi naručili za svoj berlinski Schaubühne, sezonu prije. Radnju nose likovi iz pomalo umirućega srednjega sloja. Nije li zapravo upravo taj sloj, njegovi ostarjeli pripadnici, danas jedina stalna kazališna publika, uz mlade u nekim teatrima, pa se zato za njih i piše?

- Nisam zato naručio taj komad, dakako. Inače, generalno gledano, u pravu ste. Veoma sam se iznenađen kad posjetim koji drugi teatar u Berlinu, i drugdje u Njemačkoj. Toliko su svagdje gledatelji stari! U našem teatru takav problem nemamo. Naše su službe ustanovile da šezdeset posto naše publike čine ljudi u dobi između 15 i 44 godine. Osim što je naša publika mlada, ona je i internacionalna.

U kazalištu je glumac jako izložen. U svome “Othellu” ulogu psihopata Jage povjerili ste glumcu koji se i sam bori s dijagnozom psihopatskog poremećaja. Želite li kazati da je kazališna gluma, među ostalim, ne samo herojska nego i ljekovita?

- Ne mislim baš tako doslovno. Neki veoma talentirani glumci su u opasnosti jer su veoma osjetljivi a neprestano su izloženi svojim i tuđim emocijama. Točno, gluma je kazališna rizičan posao. Zapravo, moglo bi se zaključiti da što si talentiraniji, to si ugroženiji. Znači, svaki glumac koji je osobito nadaren često hoda po ivici. Na meni je da tu ivicu savlada.

Zagrebačka će publika vidjeti vašu noviju predstavu “Brak Marije Braun”, koja je lani i preklani izazvala veliku pozornost u europskom tisku. Među ostalim, kritičar Le Mondea bio je zapisao kako ste se, sažeto rečeno, kongenijalni, ali i da se predstava publici može učiniti “pomalo hladnom”. Rekao bih da to i jest vaš stil, ne sadržaj dakle, taj svojevrstan hladan pathos. Takav sam prepoznao i u vašoj “Nori”, i u “Othellu”, i u “Hamletu”, a, donekle, i u “Smrti u Veneciji”.

- Zaista me doživljavate preozbiljno. Ili prestrogo. Ne razmišljam o krajnjem ishodu dok probam, dakako. Radim ono što moram, poduzimam to što mi se čini logičnim, radosnim, vjerodostojnim. Ali da, svakako je nazočan, u krajnjoj liniji, pathos. U svakom slučaju, ne bih rekao da je primjerice posrijedi hladna ironija. Ali ako tko doživljava moje predstave kao hladno-ironične, i to je u redu.

Europa, osobito Njemačka, suočava se s izbjeglicama. Je li njima potaknut uspon desnice u Njemačkoj tek krenuo?

- Vjerujem da je uspon desnice pri kraju. Iza takozvane izbjegličke krize stoji ljudski problem s rasizmom. A njega potiče štošta. Mi u Njemačkoj živimo u klasnom društvu. Trećina ljudi ne živi dobro, i neki u ime njih postavljaju pitanje zašto da pozdrave dolazak izbjeglica. Ne možeš odgovoriti na to pitanje s pomoću morala. Potrebno je više ravnopravnosti u društvu, koja se onda računa i za izbjeglice. Imamo na djelu kapitalističko izrabljivanje. Pogrešno je, prije svega, da postavljamo pogrešna pitanja: jesu li, primjerice, izbjeglice same krive za vlastitu mizeriju. Usput se izmišlja kako će nas izbjeglice preplaviti i demografski, premda sva demografska istraživanja tvrde da neće. U svemu tome javlja se dakle taj problem nove desnice. Na ovim proteklim pokrajinskim izborima protuizbjeglička desnica je jako napredovala eto u pokrajni gdje izbjeglica gotovo i nema.

Drugi je uzrok uspona desnice tzv. postdemokratski fenomen. Narod osjeća da ga političari ne predstavljaju. Neki se pitaju je li moguć kapitalizam bez demokracije. Mislim da nije moguć, bez obzira na to što nam se nudi iz Kine. Demokracija je ključ kapitalizma, on će se bez nje urušiti.

Istodobno ste direktor velikoga kazališta i, usudio bih se kazati, velik umjetnik. Ne plašite li se da će vas moć koju imate odviše ponijeti, da vas ne odnese kakav, rekao bih, Brechtov sindrom?

- Ne, ne plašim se toga. Upravo to što sam direktor daje mi mogućnost da radim što trebam, da uzimam ljude za koje želim da rade ono što oni najbolje rade. Takav položaj me dovodi, među ostalim, u kontakt s drugim velikim redateljima, drugim velikim glumcima. Za mene su, ukratko, posrijedi perfektne okolnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 06:34