Piše Tomislav Čadež

Tri glumice ne bi smjele biti jedna drugoj konkurencija, a ovdje se eto pomalo nadmeću

Premijera kazališne predstave Pismo svijetu
 
 Nera Simic/Cropix
Praizvedba predstave ‘Pisma svijetu‘ u Zagrebačkom kazalištu lutaka ujedno je praizvedba novih prijevoda pjesama Emily Dickinson

Praizvedba predstave „Pisma svijetu“ u Zagrebačkom kazalištu lutaka ujedno je praizvedba novih prijevoda pjesama klasične američke pjesnikinje Emily Dickinson (1830. - 1886.).

Luko Paljetak, akademik još dječački sklon radu, preveo je, ove dakle godine, 44 pjesme za Kazališnu družinu Mare, po izboru redateljice i glumice Marije Sekelez, koja je, stvarajući predstavu za tri glumice i sebe, iskoristila otprilike polovicu tih stihova, upravo bih rekao onih najpogodnijih za scenski izraz. Dosad smo brojali tek dva, također manja izbora iz poezije Emily Dickinson, iz mora od gotovo 1800 pjesama, a sačinjena za knjižice, oba suvremena, iz pera Dražena Dragovića (2008.), 70-ak pjesama, i Asje Brkić (2014.), četrdesetak pjesama.

Lako je zaključiti da je ponajveća američka pjesnikinja za nas stoljećima bila tabula rasa, što ne čudi u malenoj kulturi, u kojoj su pjesništvom ravnali patrijarhalni muškarci.

Marija Sekelez jedinstvena je među našim umjetnicima upravo po zalaganju za žensku poeziju, stvarala je predstave od stihova Vesne Parun i Vesne Krmpotić, Marine Cvetajeve, a ovdje je poduzela još možda delikatniji čin jer je poezija Emily Dickinson teško uhvatljiva u prijevodu/prepjevu.

Nisam ni s ovim prijevodom/prepjevom oduševljen, ne zbog prevoditelja, negoli kapaciteta našega jezika, mnogo manje melodiozna i manje britka od engleskoga, što se osjeti pogotovo u ovakvim umjetninama, koje su u originalu ne jedino „pjevajuće“, negoli i gusto premrežene zagonetnim smislom što izvire već iz same forme.

Marija Sekelez igra ostarjelu figurinu pjesnikinje, predsmrtnu, najkraće je na sceni, no jedino njoj, zasad, vjerujemo da bi ona mogla biti ta pjesnikinja za kojom predstava traga, a tri glumice koje igraju ostalo vrijeme, nešto kraće od sata, Natalija Đorđević, Anja Đurinović i Mada Peršić, nisu još postigle takav dojam. Režija uključuje scenski pokret Blaženke Kovač Carić koji jest, zajedno s mizanscenom, zamišljen kao ples osjećaja, ne strogo definiranih pokreta, na tragu također devetnaestostoljetna, tad novog umijeća, dvije također kongenijalne Amerikanke, Isadore Duncan i njezine kolegice, dijelom i učiteljice, Loie Fuller.

Tri su glumice u bijelim haljinama, različita kroja, lijep rad Sandre Dekanić, a trebale bi davati, svaka iz svojega zora, nedohvatljiv lik pjesnikinje. Osnovni je problem što izgovarajući stihove ne komuniciraju međusobno. Njih tri ne bi smjele biti jedna drugoj konkurencija, nego bi se trebale voljeti, a ovdje se eto pomalo nadmeću te u tom nadmetanju ni jedna nije bolja ili lošija od ostale dvije, a sve zajedno su pomalo hladne. Uvelike je posrijedi nervoza premijere te vjerujem da će ova predstava bolje zaživjeti nakon što je odigraju desetak puta i taj obrat prema ljubavi na sceni preduvjet je njezina opstanka. Umjesto da pogledavaju jedna na drugu usiljeno, bilo bi bolje da zaigraju na kartu sestrinstva.

Pjesme Emily Dickinson opiru se „interpretaciji“, one zovu da se istraži vlastita duša, da se krene u štogod ranjivo i besmisleno, a pogonjeno opet jednom žilavom inteligencijom osobe plahe i osobe pritajena humora. Zbivanje polakog napredovanja k vlastitoj ranjivosti priziva glazbena podloga Damira Šimunovića, koja će s vremenom, nadamo se, postati još važnija. Još nešto: nije potrebno zamišljati kakva je osoba bila Emily Dickinson (nje ionako više nema), ali je potrebno zamislite sebe kako pišeš, pokušati napisati vlastitu pjesmu, a ne njezinu, to je glumački zadatak koji ovdje tri glumice u bijelom još nisu svladale.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 01:16