Predstava "Moj sin samo malo sporije hoda" Ivora Martinića u režiji Paola Tišljarića uspjela je jer se odmakla od realizma u kontroliran, stiliziran svijet tuge kao svečanosti. Posrijedi je koprodukcija Kazališta Virovitica i dubrovačkog Kazališta Marina Držića, u kojoj je uspjela i fuzija njihovih glumaca. Odmak je to i od slično uspjelog, također kontroliranog, realizma Kicine režije na praizvedbi. Tišljarić razvija za njega sad već nedvojbeno stalan redateljski postupak: gradi, ovdje sa skladateljem Žarkom Dragojevićem, i glazbenu dramu. Makabričan zajednički dojam proizlazi iz fuzije kostima, scene i glazbe te glume ugođene ne samo prema likovima, nego i prema temperamentima glumaca.
Kostimi Ane Mikulić zadržavaju svakodnevne krojeve, ali ih čistoćom linija, jednostavnošću te suženom paletom crne, bijele i sive odmiču od obične obiteljske svakodnevice. Uzorci razbijaju tu suzdržanost ne narušavajući cjelinu. Odjeća okupljanju daje svečanost, ali ostavlja dovoljno prostora pojedinačnim karakterima. Scena Irene Kraljić, veliki kadar nalik santi leda iza jednostavnih stolova i stolica, ujedno je podloga za videoprojekcije Mirana Brautovića. One ne nude lijep, umirujući prizor prirode: gliste u humusu, nasuprot čistoći i jednostavnosti kostima i scene, djeluju kao šokantan kontrast. Iza uređene površine obiteljskog slavlja pojavljuje se organski svijet razgradnje. Tamni baloni dodatno približavaju proslavu žalovanju.
Scena, kostimi i Dragojevićeva glazba pripadaju istoj estetici, ali ne tako da jedni druge tek potvrđuju. Upravo njihova nesuglasja određuju atmosferu predstave. Nadrealni rekviziti i snoviđenja pritom ne poništavaju realizam emocionalnog svijeta likova, nego ga naglašuju. Udaljavanje od svakodnevno mogućeg omogućuje da njihove potrebe, strahove i gubitke vidimo jasnije. Tišljarić potpisuje i oblikovanje rasvjete, a Dragojević uz skladanje oblikuje zvuk i glazbene aranžmane.
Martinićeva drama praizvedena je 2011. u Zagrebačkom kazalištu mladih, u režiji Janusza Kice. Njezin međunarodni život osobito je odredila predstava Guillerma Cacacea, postavljena 2014. u Buenos Airesu. Martinić, rođen 1984. u Splitu, stekao je međunarodnu prepoznatljivost i ugled najprije s "Dramom o Mirjani i ovima oko nje", osobito na španjolskom govornom području.
"Moj sin samo malo sporije hoda" obitelj okuplja oko Brankova dvadeset petog rođendana. Priprema slavlja otvara prostor strahu, krivnji, nježnosti i nemoći. Bolest Brankova - odnedavna je zauvijek u invalidskim kolicima - određuje obiteljske odnose, ali ne iscrpljuje identitet likova. Iz običnih razgovora i dnevnih rituala izlazi na vidjelo ono što oni teško mogu izravno izgovoriti. Naslovna rečenica istodobno je izraz ljubavi i pokušaj da se stvarnost ublaži riječima.
Srđana Šimunović tumači pedesetogodišnju Miju, Silvijo Švast njezina dvadesetpetogodišnjeg sina Branka, Goran Koši njezina pedesetogodišnjeg muža Roberta, a Gabriela Redžić njezinu dvadesetogodišnju kćer Doris. Mirej Stanić igra Mijinu sedamdesetogodišnju majku Anu, Draško Zidar njezina oca Olivera, također sedamdesetogodišnjaka, Jasna Jukić njezinu četrdesetpetogodišnju sestru Ritu, a Vanja Gvozdić Ritina pedesetpetogodišnjeg muža Mihaela. Sara Lustig tumači dvadesetpetogodišnju Saru, prijateljicu Doris i Branka, a Dorian Vičić dvadesetosmogodišnjeg Tina, prijatelja Doris.
Pathos, a ne patetika
Srđana Šimunović igra majku u posve naglašenoj, salonskoj maniri, smjesta je jasno da je posesivna prema sinu upravo karikaturalno, no ta njezina izvedbena sloboda jest kontrapunkt inače izvedbenoj suzdržanosti ostalih i djeluje prirodno kao slika karaktera. Draško Zidar demonstrira kako se na sceni može biti, a ne htjeti biti, tom malom i dojmljivom ulogom djeda, koji je poput sidra za ostale.
Mirej Stanić imala je osobito težak zadatak jer je nedavno u istom kazalištu igrala ženu s demencijom u predstavi "Kuća je velika, ne može se ona nosit", autorskom projektu Dorotee Šušak i Romana Nikolića, u Nikolićevoj režiji. Ovdje se nije ponovila. Slično Doris Šarić Kukuljici na praizvedbi, donosi smijeh u publiku prostačkim replikama kojima se obrušava ponajviše na supruga, ali ni ostale ne štedi. Igra u velikom luku između posve bespomoćne starice i žovijalne rezonerke. Anina drskost ne poništava njezinu nemoć, kao što ni nemoć ne oduzima liku pravo na grubost i užitak u provociranju drugih.
Silvijo Švast izvanredan je kao Branko: suzdržan, zapravo najvedrija osoba u priči, lišen potrebe da gledatelju unaprijed označi težinu svojega položaja. Ispod te vedrine tiho i sve korozivnije igra muku života s invaliditetom. Svojeg Branka ne izdvaja iz obitelji kao predmet sažaljenja, nego ga zadržava među drugima, s njegovim potrebama, željama i sposobnošću da podnosi i njihovu nemoć. Odličan je mladenački dijalog između Sare Lustig i Švasta, gdje se "težina" priznavanja ljubavi ne pretvara u patetičan čin, nego je prožeta blagom komikom, koja je upravo tu potrebna.
Najvažnije jest u cijelom projektu što izdiže glumce iz oba ansambla na jednu, rekao bih, zajedničku višu razinu. Svaka je uloga izgrađena i raste u suigri. Ovakve su koprodukcije upravo ljekovite prije svega za glumce, a zatim i za publiku. Glumci su oslobođeni rutine zajedničke igre s uvijek istim kolegama, a publika u oba teatra vidjet će i vlastite i gostujuće glumce u novom kontekstu. Sudeći po reakcijama publike u Dubrovniku, predstava će još rasti. Naime, premda je vrlo dobra, nije emotivno dokraja izrasla i još se u njoj osjećaju neosviještene praznine i povremena ipak mlakost izvedbena. Ta se mlakost javlja u prijelazima, ritmu i glumačkim počecima scena.
Najbolji je trenutak predstave snoviđenje u kojem se majci Ani javlja nepostojeći ljubavnik. Glazba tada zazvuči poput rane srednjovjekovne polifonije, kao da dopire iz nekog tropara. Njezina čežnja nije ni dosjetka ni simptom koji treba pokazati publici, nego stvaran osjećaj kojemu predstava dopušta da se ostvari u nemogućem susretu. Upravo taj spoj prizora i zvuka stvara pathos, a ne patetiku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....