NOVO U ZKM-u

TOMISLAV ČADEŽ POGLEDAO JE PREDSTAVU 'H.E.J.T.E.R.I' To je prenemaganje nezrelih balavaca koji nemaju što reći, nisu duhoviti, a uvijek su patetični

Nije dovoljno naslagati mnogo gejeva da bi se dobila drama. Trebali bi ti gejevi imati barem neke karakteristike prikladne za dramske likove

Novi dramski tekst Dine Pešuta prvi je koji neću nahvaliti. Već sam naslov, koji se piše ovako, H.E.J.T.E.R.I, jest dakle preuzetno nesadržajan a kompliciran. Takva je i cijela drama, a i režija Judite Gamulin u Zagrebačkom kazalištu mladih, na maloj sceni. Mlada filmska redateljica na radu u teatru našla se, dakle, također zagledana u mnoštvo detalja, ne nudeći cjelinu.

Cijela priredba traje dulje od sat i pol, a pred nama se, u jednom te istom stanu, prenemažu nezreli balavci, koji kao takvi nisu za dramu jer, pobogu, niti što rade niti imaju što reći. Petero likova međusobno “sociologizira”, objašnjavaju što igraju sami sebi, a nikad nisu duhoviti i uvijek su bez pokrića patetični.

Dino Pešut, koji još nije napunio tridesetu, napisao je nekoliko vrlo lijepih drama te se dokazao kao izvrstan poznavatelj prije svega ženske psihologije. Hvalio sam njegove predstave u ZKM-u (“Pretposljednja panda ili statika”) i Gavelli (“Stela, poplava”), a mislim da nisam još zaključio da je Pešut prvi naš pisac sustavno posvećen queer tematici, ne dakako jedini.

Da ne kompliciram, jer mislim da se književnost dijeli na dobru i lošu, a ne žensku ili mušku, hetero i homoseksualnu, ipak ne mogu dakle izbjeći ne istaknuti da je Pešut prvi naš otvoreno gej pisac.

Bilo kako bilo, našem je gledatelju začudno vidjeti u kazalištu muške u ljubavnoj svađi ili izbezumljene od ljubomore. Međutim nije, dakako, dovoljno naslagati mnogo gejeva da bi se dobila i drama. Trebali bi ti gejevi imati makar neke karakteristike prikladne za dramske likove. A ovdje se to nije dogodilo.

Među petero likova, otprilike Pešutovih vršnjaka, milenijalaca, dakle koji se približavaju tridesetoj, troje je muških i svi su dakle muškoljubi te je to bitno za njihovo sudjelovanje u radnji, jer je odredilo da žive malko odvojeni od domaće zagrebačke provincije, u nekoj vrsti “zamjenske” obitelji. Najslabije igra najmlađi, Luka Bulović, koji bi trebao biti invalid s nožnom protezom, a skakuće scenom, banalnom dakle konstrukcijom od fotelja i stolova arhitekta Vanje Magića, lako poput laneta.

Njegova dečka, Maka, igra Ugo Korani, neloše, ali ne pomiče se od početne pozicije najmanje neurotičnog među akterima (valjda zato što ima najviše novca). Tu je još Paško, njihov zaljubljiv prijatelj, koji opsesivno zavodi momke pa se u njih razočara, željan braka, koji međutim nikad ne realizira.

Jedini zanimljiv lik jest Roza, koju igra Hrvojka Begović, njihova prijateljica, vizualna umjetnica, koja je jedina zbrisala u Berlin, preko nekoga poznatog umjetnika koji se pred njom poslije bacio s balkona.

Njezin povratak iz Berlina jest kao pokretač drame u kojoj se ništa ne dogodi osim što saznamo da su svi ti klinci lijeni, isprazni, agresivni i zavidljivi, a jedino eto Roza priznaje da je car gol, da je ona nesretna jer je sama.

Još se javi Korana, sredovječna žena, predstavnica generacije koja ulazi u pedesetu, sklopljena kao stereotip povlaštenih odraslih. Razlika između nje i njih jest u tome što je ona uspjela preko veze stvoriti karijeru, a oni nemaju toliko dobre veze pa joj zavide.

Kostimi, rad redateljice i Marte Žegure jesu redom odbojni i, rekao bih, nepotrebni, a glazbu Lea Beslaća jedva da smo i čuli.

Još je tu i pas, ljubimac jednog od glumaca, koji nema nikakvu ulogu u zbivanju, negoli njuška dlanove i cipele među publikom i spava. Imaš dojam da ga je glumac poveo na posao da ne ostane sam kući. Lijepo od njega. Osobito zato što je psić valjda instinktivno osjetio da ne bi trebao skretati pozornost na sebe pa se uglavnom klonio pozornice. Inače bi svi gledali u njega, a ne u glumce.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:22