KAZALIŠNA KRITIKA

TOMISLAV ČADEŽ O PREMIJERI 'KOMETA' Predstava pretrpana papirnatim likovima

Par slavi desetu obljetnicu braka tako da ponovi vjenčanje, s uzvanicima, u potrazi za srećom. Brzo doznajemo sve o nevjeri

Kazalište Gavella u krizi je: prave ove sezone uglavnom beskrvne predstave. Sad je redateljica Aida Bukvić mehanički iznijela na scenu ne baš složen tekst Justine del Corte “Komet”, u prijevodu iskusnog Dubravka Torjanca. Del Corte jest njemačka spisateljica i glumica (r. 1966.) meksičkog podrijetla, drame piše od svoje četrdesete, građanske komade po uzoru na Yasminu Rezu a na temu: kako žive boljestojeći zapadni Europljani danas, što ih muči, kakva im je svijest, kakav moral.

“Komet” je pretrpan tekst, podređen zapletu i likovi nisu do postaje za usmjeravanje toga zapleta. Ne iskrsavaju kao punokrvni entiteti nego su gotovo papirnate prikaze.

Bračni par slavi desetu obljetnicu braka tako da ponovi vjenčanje, s uzvanicima, sve u potrazi za srećom. Smjesta se “telefonira” da se ne vole, brzo doznajemo da su nevjerni, zatim i da su, štoviše, jedno drugo prevarili još na vjenčanju. Prijatelji, sestra, sve je to pokvareno i usiljeno...

Ima u tekstu jedan dublji, mračniji sloj, koji zapravo kritizira nemilosrdnost njemačkog društva, njegovu okrenutost formi i djelotvornosti, no taj sloj ovdje ne služi ničemu.

Scena Ive Knezovića potencira kič, imanentan i tekstu i režiji, gdje se naglašuje ono inače naglašeno, pa smo u stanovitoj replici rajskog vrta, s velikim stablom jabuke u kutu i nakošenim travnjakom pozadi. Kao kakav sedamnaesti korijen iz Čehova. Sve je trava, a zaplet je nemoguć mimo alkohola. Kad se protagonisti napiju, a ima ih jedanaest (jedan je mrtav cijelo vrijeme) onda i brbljaju pijane istine. To je dramaturgija. Kostimi Mirjane Zagorec realistični su i pragmatično tipizirani uza svaki lik, no i oni iskrsavaju kao kič jer odviše otkrivaju u startu. Lažni princ je u bijelom, mrgodna sestra “mladenke” u crnom, propali pisac u nošnji nalik bangladeškoj, mladenka u čipki…

Elisabeth, ženu u slavljeničkom paru, uz dosta muke igra Nataša Janjić. To da glumi sreću iznosi lako, no zašto, zapravo, glumi sreću, ostaje nejasno. Slavljenika, Arthura, njezina životnog druga, Amar Bukvić daje teatralno i šablonski. Apsolutno je antipatičan, a žene sve padaju na njega. Lik je sazdan od kiča: transplatacijski kirurg, dakako cinik, serijski preljubnik, a koji je neplodan, na koncu se, kad je spisateljici potrebno da završi komad, utopi. A takav tip kakvoga je dotad prikazala ne bi se nikad u vodu ‘ladnu hitio…

Živko Anočić najuvjerljiviji je, kao Nick, vječiti student s bebom u naručju i oštrokondžom na grbači, Franjo Dijak donekle je živ kao Gregor, Bojana Gregorić Vejnović isto donekle traje kao Greta, Ksenija Pajić pokatkad zaiskri kao Nane, Nela Kocsis po tko zna koji put igra naivnu nimfomanku, Ana Đurinović muči se kao tinejdžerica Isabel, Đorđe Kukuljica je prihvatljiv mrtvak Lothar, a Ivana Roščić poduzetnica Dagmar.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:42