Zagrebačko gradsko kazalište Komedija dalo je zanimljivu produkciju, apsurdan suvremeni mađarski vodvilj "Momačka večer", na granici, rekao bih, između oslobođene glume i totalnog treša. Pisac Vajk Szente (r.1981. u gradiću Orosháza) prominentan je mađarski glumac, što u mađarskom slučaju znači i pjevač, zatim je i redatelj i pisac. Također je prominentan glumac mađarski i redatelj Slaven Vidaković (r. 1977. u Pečuhu), s tim da je on eto naše gore list, autohtoni mađarski Hrvat, koji je glumu diplomirao u Zagrebu. Slaven Vidaković vodi, među ostalim, Hrvatsko kazalište u Pečuhu, čija je zgrada obnovljena prije koju godinu i u koju je eto mađarska država uložila milijune i koja daje prosječno tri premijere godišnje. Pisao sam reportažu i o kazalištu i o Vidakoviću, koji je zapravo najpoznatiji mađarski glumac u svom slavnom gradu, ali i redatelj, koji režira posvuda po Mađarskoj a eto je i umjetnički ravnatelj glavnog mađarskog teatra u Pečuhu, Pečuškog narodnog kazališta.
Vidaković je režirao niz komedija u domovini, cijenjene su i njegove režije mjuzikla, a "Momačka večer" jest u Mađarskoj, a i šire, zbilja veliki hit. Međutim, lako je proizvesti nesporazum. Naime, posrijedi je rad koji bih najradije nazvao eksperimentalnom komercijalnom predstavom - radnja je namjerno toliko razvedena, preuveličana i neuhvatljiva da je ne možeš zapamtiti, odnosno uvijek ti štogod promakne, tko koga i zašto. Već u naslovu se krije iznevjereno očekivanje. Naime, proslava momačke večeri podrazumijeva da će se okupiti dakle momci, a na ovu očito je došao jedino kum, koji ju je i organizirao. Djeluje malko gej, pogotovo što je kum za njih dvojicu naručio sobu u luksuznom hotelu i tri zdjelice drogom natopljenih čokoladnih kuglica. Naručio je i striptizetu, ali nije jasno zašto. Svi ostali likovi upadaju u radnju naoko slučajno ili zbilja slučajno i nemaju nikakve veze s momačkom večeri: vrlo čudan svećenik, samosvjesna ljepotica iz reality programa, njezin krajnje glup tjelohranitelj, zagonetni gospodin Wat, frustrirana i agresivna policajka s djetetom, bistar sluga… Radnja je sprdnja na račun engleskih, dobro skrojenih komedija, a i svih dobro skrojenih komedija, te se u njoj javljaju svi mogući vodviljski motivi kroz stoljeća: zamjena identiteta, čarobni napitak, lažni identitet, potraga za blagom, iznenadni susret s grijehom iz prošlosti, zamjena očinstva, nevjerni suprug, iznenadni gubitak novca, iznenadni dobitak novca, nepoznati sin i tako dalje i tako bliže, sve uz salonski mizanscen sa scenom opkoljenom vratima kroz koja se neprestano ulazi i izlazi. Nema u cijeloj radnji niti jednog jedinog monologa, niti jedne jedine "realistične" situacije, a teče što je moguće brže, no svejedno cijelo zbivanje s pauzom traje dobra tri sata.
Scena Balázsa Horesnyija jest totalni tapetarski, namjerni dakle kič: luksuzna, rekao bih postrenesansna hotelska soba kao iz francuskog dvorca, cijela papirnata i ponešto modernijeg, boljeg namještaja plus golemi hladnjak. Kostimi Mirjane Zagorec nenametljivo su suvremeni, a kad moraju biti zadani kostimi, za striptizetu, za časnu, za sobara, onda su prikladni i općenito ne kvare fizikus akterica i aktera, nego ih, štoviše, podupiru u gradnji i karaktera i odnosa među likovima.
Dvojica su dakle protagonista, mladoženja i njegov kum, Simon i Alex, prijatelji iz djetinjstva, obojica obiteljski liječnici. Obojica su zapravo isprva stereotipni šmokljani, koji međutim reagiraju neobično poduzetno kad upadnu u nevolje. Simona igra Ronald Žlabur, koji je od početka u krajnje povišenom tonu te zbilja riskira da se uloga izduši, da tako kažem, dok se razvija duga i komplicirana fabula. Ali on postaje sve zanimljiviji, a i manje hektičan kako vrijeme odmiče. S posve suprotne pozicije kreće Matija Kačan kao Alex. On je ispočetka krajnje, rekao bih, flegmatičan, kao da glumi Čehova, usporen, čak i monoton, ali s vremenom postaje sve plastičniji, otkriva humor, potisnutu ludost i na koncu se može reći da osvaja publiku svojom sve življom, nenametljivo autoironičnom pojavom. Usidren u zabavnu ulogu lažnog svećenika jest i Igor Mešin, kojemu nije prvi put da nosi dakle rimski kolar, odnosno bijeli svećenički ovratnik. Grandioznom pojavom scenu čini začudnom Damir Lončar kao tjelohranitelj Bob, koji se isto služi postupkom iznevjerenog očekivanja. Naime, neprestano očekuješ od njega nasilje i akteri ga se plaše, a jedino u čemu je strašan jest to da je neponovljivo blesav, te u toj blesavosti koliko hrabar, toliko i neopasan. Mr. Wat Zlatka Ožbolta također je megakarikatura, ali uspjela, pri čemu je njegov striptiz možda najzabavniji moment predstavljanja. Roko Sikavica igra Londinera (poslužitelja, germanizam), kao stereotip bistrog sluge, koji ostaje apsurdan u tonu do konca i zato uvjerljiv.
Glavni je možda minus djela što su ženske uloge baš lošije napisane i nenamjerno stereotipne. Reality zvijezdu Candy ipak začudno funkcionalno igra Tara Thaller, cvrkuće poput umjetne inteligencije. Nera Stipčević kao Mona, mladenka, jest gotovo psihološka uloga zabrinute žene pred brakom, a Ružica Maurus kao Daisy predstavlja gotovo robotsku, premda simpatičnu pojavu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....