Svaka rečenica neutješno je banalna, likovi naivni. Teško je zamisliti odraslu osobu da tako piše

Jeste li kad pomislili na to da u parteru kazališnom, u nekom predzadnjem redu, dok traje predstava, u mraku publike, niste neprimijećeni nego vas pažljivo motre? Kako ste odjeveni, jeste li raščupani, kopate li nos, spava li vam se – sve to vide oni zbog kojih ste i došli u teatar, glumci s pozornice. Dakako, ima glumaca kojima je publika tek malo više od mutne mase, koji ne prelaze taj takozvani četvrti zid glumačkim ili čak "privatnim" pogledom na glave u publici, no ima i onih koji publiku proučavaju, u ulozi i mimo nje, a ponekad se obraćaju upravo nekom pojedincu iz polutame, kojega su opazili kao pogodnog za svoju igru, koja često puta nije dio režije i jedino tad gledatelj shvati da nije, da tako kažem, anoniman.