ANKICA I SLAVICA

Strine koje peku štrudle i skrivaju mrtvace u škrinji

 Bruno Konjević / CROPIX
Glumice Ankica Dobrić i Slavica Knežević oduševljavaju publiku ulogama sestara Degen u predstavi ‘Fine strine s Opatovine’ koja cijelo ljeto igra na histrionskoj pozornici na Opatovini. Za Studio govore o suradnji koja ih je nakon dugo godina glumački povezala

Crna, iščašena komedija “Fine strine s Opatovine”, u naslovnim ulogama sa Slavicom Knežević i Ankicom Dobrić, igra na Histrionskom ljetu na Opatovini gdje su spomenute glumice s odličnim interpretacijama gospodični Emilije i Melite Degen čvrsto uporište ove farsične predstave. Predstava, iako naslovom evocira na zagrebačko vrijeme “ljubim ruke, milostiva”, zapravo se nemoguće ruga suvremenim motivima, od poludjelih branitelja, “vojnih lekara”, mrtvaca po frižiderima i klera u biznisu do kazališnog svijeta i opere koja je otvorila Splitsko ljeto.

Riječ je o tekstu hrvatskog komediografa Nine Škrabe, najizvođenijeg histrionskog autora, u režiji Zorana Mužića koji je inspiriran crnom komedijom “Arsen i stare čipke” (Arsenic and Old Lace) američkog dramatičara Josepha Kesselringa (1902. - 1967.), napisanom 1939. godine. Farsa je 1444 puta igrala 40-ih na Broadwayu, a ima i filmsku verziju iz 1944. s Caryjem Grantom u glavnoj ulozi.

Slavica Knežević komad je igrala prije dvadeset godina u Kerempuhu, također u Mužićevoj režiji te adaptaciji Hrvoja Hribara, i sjeća se kako je i tada odlično funkcionirala prilagodba američkog teksta na zagrebački kontekst.

Crna komedija

- Publika kontinuirano voli tu crnu komediju koja je uz to i krimić i pruža glumcu da se razigra. Od starozagrebačkih motiva danas u predstavi imamo miris kolača, neke melodije, brižnu povezanost sa susjedima, a od novozagrebačkih - Facebook - kaže Slavica Knežević koja u novoj adaptaciji igra sa svojom kolegicom iz Gavelle Ankicom Dobrić.

U matičnom kazalištu glumice se nisu pojavile u istoj podjeli 12 godina i upravo je upečatljiva zanimljivost njihove glumačke simbioze u histrionskoj predstavi redatelja Zorana Mužića. Ankica Dobrić reći će kako su njih dvije kao fine strine “zapravo jedna glava, a dva tijela”.

- Dvije neudane sestre pristupaju životu na isti način, to jest rade, u to su uvjerene, dobra djela i imaju puno ljubavi prema nećacima. Emica je ta koja je glavna, a Melita je prati. Ostale smo u starom zagrebačkom miljeu, živimo u staroj kući na Opatovini koja je ista kakvu ju je sagradio naš dedek. Pečemo štrudlu od jabuka, pusle, london štangle, nosimo ih susjedima, uvijek nas isti ljudi obilaze, ali mi ne volimo “stranjske” ljude. Oko nas teče život sadašnji od kojega smo prihvatile samo jednu novotariju - govori Ankica Dobrić.

Teta Ema i teta Melica naoko su fine milostive, a zapravo u škrinji skrivaju leševe Zagrepčana u poznijim godinama. Slavica Knežević i Ankica Dobrić pojašnjavaju kako su njihove junakinje ozbiljno uvjerene da se ubojstvima bave iz milosrđa.

- Leševi nisu tu zato što se njima netko od tih ljudi zamjerio. One samo pomažu nesretnim, usamljenim starcima da budu mirni, sretni i spokojni. Misle da čine dobra djela. I zaista su drage, slatke i dobre. To svi koji dolaze k njima misle i vole ih. One su kao djeca, igraju se na svoj način same ili s Mucekom, nećakom koji živi s njima - nastavlja S. Knežević.

U podjeli su Andrej Dojkić, Davor Svedružić, Vanda Winter, Tomislav Martić, Damir Lončar, Žarko Savić, Franjo i Martin Kuhar i Dinka Vuković. Atmosfera na probama bila je ponekad smiješna do suza.

- Voljela sam gledati Lončarove improvizacije i drago mi je što smo se nakon puno vremena našli na istoj pozornici. Igrali smo u “Jalnuševčanima” prije dvadesetak godina, isto u režiji Zorana Mužića. Ali, uživam i u kreacijama drugih glumaca i jedva čekam da izvedu meni najdraže momente sa svojim karakterima. Baš svaki kolega ima takvo neko mjesto u interpretaciji. Gledatelji znaju koja su to mjesta - priča Slavica Knežević.

Smijali su se glumci i sami sebi, naročito vlastitim greškicama na probama. Najviše se brkalo imena Mutimir, Ratimir i Trpimir ili bi tetke ušle na scenu prerano pa pokušavale takav prerani izlaz opravdati.

Ankica Dobrić u svakom slučaju žali što nije s druge strane scene.

- Volim se smijati i malo mi je žao što ne mogu doći kao gledatelj na predstavu. U predstavi ima uloga koje se mogu dobro razigrati i kojima se može zabaviti publiku. Ovaj su put za takve uloge zaduženi Lončar i Svedružić, i doista su u tome izvrsni - ističe Ankica Dobrić.

Bruno Konjević / CROPIX
Slavica Knežević

U Gavelli zajedno

Ankica Dobrić i Slavica Knežević od ranih osamdesetih su u Gavelli, negdje u slično vrijeme dobile su stalni angažman, a u matičnom kazalištu u istoj podjeli nisu bile od “Ivanova” 2007. godine.

- U ovih 36 godina što sam u Gavelli, s Ankicom sam rijetko igrala, tek desetak naslova. Uvijek smo bile u različitim predstavama ili ako u istoj, onda u odvojenim scenama, na primjer u “Kući&Vrtu” ona je bila u Vrtu, a ja u Kući! Ovo je prvi put da ovako blisko surađujemo i da smo cijelo vrijeme tijekom predstave zajedno. Zapravo smo se kao glumice ponovno upoznale! Surađivale smo vrlo otvoreno i blisko ne bismo li postigle što veću vjerodostojnost na sceni kao sestre Degen. Što koja smisli, dijeli s drugom, baš kao da smo prave sestre. Kroz ovih nekoliko predstava još smo više razvile životnost i povezanost ta dva lika, što nas posebno raduje - ističe Slavica Knežević.

Od njihove zajedničke suradnje tijekom skoro 40 godina u Gavellinu repertoaru Ankica Dobrić sjeća se cabareta “Črni maček”, uspješne Gavelline predstave u kojoj su s veseljem igrale.

- I u privatnom životu smo se družile, u jednom razdoblju smo imale i zajedničkog psa, odnosno on je bio Slavičin, ali u jednom njezinu teškom razdoblju ja sam ga čuvala i tako je postao i moj. Tako je imao dva doma. Sjećam se da sam u jednoj predstavi, kad je ona bila trudna, ja nju mijenjala. Kad smo bile mlade, puno smo izlazile. Treća kolegica bila je Ksenija Pajić i u to vrijeme smo jedna drugu zvale “tri krepke staričice”, posrijedi je bila Slavičina duhovitost - prisjeća se Ankica Dobrić, a Slavica Knežević kaže da će uvijek, zajedno sa svojom obitelji, biti zahvalna kolegici Dobrić na tome što joj je pet mjeseci , kad je sama bila spriječena, čuvala psića Dukea.

Bruno Konjević / CROPIX
Ankica Dobrić

I redateljica

Osim glume, nekadašnje kultno lice dječje emisije 80-ih godina “Poštanski sandučić” bavi se i režijom, a njezina predstava “Velika zvjerka” u Planet artu doživjela je i svoju 150. izvedbu.

- I predstava “Plemena” bi još i sad igrala da nismo morali prestati iz opravdanih razloga. Te režije i, evo, šesta godina godina što sam profesor na Akademije dramske umjetnosti mi jako puno znače da se malo odmaknem od same glume i zaželim se ponovno glumiti. Na taj način i dalje rastem i učim. Kao glumica s iskustvom režije, na rad redatelja “Finih strina s Opatovine” Zorana Mužića uvijek sam gledala s poštovanjem i veseljem.

Rekla bih da slično doživljavamo glumce u predstavama koje režiramo: nastojimo im dati značaj i prostor koje kazališni glumci zavređuju i koji im pripada. Lijepo je raditi s posvećenim redateljem, punim znanja, koji je duboko u sebi razigrani glumac. Zato s njim odlično surađujem na svim razinama evo već petu predstavu - ističe Knežević.

Gotovo dva mjeseca provest će Ankica Dobrić i Slavica Knežević igrajući “Fine strine” na Opatovini, a odmoru se nadaju početkom rujna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 18:21