Anđela Ramljak ima sličnosti sa svim važnim gradovima u njezinu životu. Mostarsku snagu i čvrstinu, zagrebačku urbanost i slojevitost, dubrovačku ljepotu i samozatajnost. Susreli smo se s njom u Dubrovniku, gdje je tada, krajem lipnja, boravila već tri tjedna radeći na predstavi "Skup" Marina Držića, u režiji Paola Magellija, u kojoj igra sluškinju Grubu, a čija će premijera u sklopu 77. Dubrovačkih ljetnih igara biti odigrana 13. srpnja.
Budući da Anđela, kako kaže za Studio, jako voli Dubrovnik, ovaj produženi boravak u gradu ususret Igrama joj godi. Dobro joj je došao i da odahne prije nove runde borbe s majstorima, vezane uz uređenje stana koji je nedavno kupila, a o kojima je govorila i za HTV u emisiji "Potrošački kod".
Kad je pitamo o tome, osmijeh ustupa mjesto borbenom izrazu lica, ali čim se razgovor povede o Dubrovačkim ljetnim igrama i predstavi u kojoj igra, odmah se vraća. Jer Anđela Ramljak svoj glumački posao ne radi, nego ga živi. A njezinu su predanost i angažman kojima se upušta u svaku novu rolu, odavno već prepoznali i struka i publika, pa lijepoj Mostarki posla ne manjka. Štoviše, ona ide iz uloge u ulogu, osim u matičnom ZKM-u igra i za druge kuće, odlično se snalazi i na setu TV serija pa je danas rad Anđele Ramljak poznat zaista širokoj publici.
Ipak, Dubrovačke ljetne igre za svakog su glumca, pa i za nju, zasebna kategorija. Ona koja nadilazi sve ostale jer, osim uvijek kvalitetnih predstava, ovdje se one igraju u posebnom ambijentu, na otvorenom prostoru unutar gradskih zidina, što im daje dodatni čar. Na Igrama će izvesti pet izvedbi "Skupa" plus generalnu probu, otvorenu za Dubrovčane.
Anđeli Ramljak ovo je peta predstava s Paolom Magellijem.
"Već se, rekla bih, razumijemo na nivou na kojemu nisu potrebne riječi, pa mi je proces rada s njim, u kreativnom smislu, i brz i lagan. Strašno volim njegov talijanski temperament, koji sa sobom nosi nešto što se ljudi u Zagrebu ne usude, a ja to zovem ventiliranje, sve izbacuje iz sebe, ništa ne zadržava unutra. Takve su mu i predstave, u njima ima toliko šarma, ali i nešto šporko. Čini mi se da se ljudi s Mediterana ne boje toliko kako će se to nekoga dojmiti, temperamentni su i glasni, sve ide van. A to nudi, što se kazališta tiče, puniji, veći prostor slobode za igranje takvih likova. U predstavi igram sluškinju Grubu koja je, i samo ime joj govori, gruba, ali Magelli i ja smo je uhvatili u toj jednoj rečenici iz teksta koja kaže ‘gruba, a draga‘, jer svaki čovjek ima neku svoju karakternu osobinu ispod koje se krije nešto sasvim suprotno. Pa je grubost možda njezin obrambeni mehanizam, a ona je, zapravo, nježna i romantična i lijepo mi je tu Grubu stvarati u tim lomovima između nježnosti i te drskosti, grubosti. Vrckava je, vragolasta, brza, zaljubljena."
Iako u tekstualnom kontekstu sada nije vrijeme za to jer govorimo o Anđelinu radu, koristimo priliku pitati je je li zaljubljena. Jer, poznato je da glumica čuva svoju privatnost, ali moguće je, razmišljamo novinarskim umom, da će ovdje, pod dubrovačkim zidinama, dok govori o zaljubljenosti Grube, pokleknuti. Ipak...
Zaljubljena u Grad
"Kad smo kod zaljubljenosti, ja sam zaista zaljubljena u ovaj grad", suptilno je okrenula temu.
"Toliko ga volim, uvijek me prigrli, donese mi predivne ljude i situacije, neki te prostori jednostavno vole, kao i jezuiti, blizu kojih igramo predstavu. Taj je prostor baš prigrlio glumce. Neki drugi su za njih grubi, polome ih i satru. Dubrovnik je istovremeno i izazovan grad, ima tu čvrstu strukturu zidina koja te nekad zarobi i učini anksioznom, ali Lokrum mi je tu uvijek sigurna karta. Kad dođem ondje, percepcija mi se promijeni i već to što vidim pučinu, oslobađa me."
Anđeli Ramljak njezino ime zaista odgovara. Lijepa je onako kako lijepima zamišljamo anđele, iako na pragu četrdesetih, u zavidnoj je tjelesnoj formi. Ovako visoka, vitka i vretenastih mišića, a istovremeno nenametljiva i profinjena, svojom pojavom zavlada prostorom. Jednako tako i pozornicom, kao i malim coffee shopom, u uličici iza dubrovačke katedrale.
"Ispada da je najvažnije što mi je u srcu, u glavi, da sam lagana. To njegovanje well-beinga za svaku je osobu, pretpostavljam, drugačije, ali za mene je to sport, bez kojega ne mogu zamisliti život. Uvjerena sam da bi svijet bio bolje mjesto kada bi sv barem malo vježbali. Jer to je način na koji se glava nekako uravnoteži. Treniram li nešto? Bavila sam se s puno sportova, gimnastikom, tenisom, jahanjem... Ono me baš ispunjavalo, jer u njemu nema rekvizita, ispod tebe je živo biće sa svojim raspoloženjem. I penjanje po stijenama je divno, imaš samo koncentraciju i nagon za preživljavanjem, po stijeni se krećeš intuitivno, pa ti iz neke pukotine izađe kakva životinjica… U nekima sam se sportovima zadržala dulje, u drugima kraće, ali joga je u mojem životu konstanta. Super je što mi u ZKM-u dvaput tjedno imamo jogu s Danijelom Dubečancom, a kamo god idem, sa mnom ide i joga-mat jer moram vježbati. No, isto tako imam predstave koje me, između ostaloga, prisiljavaju da ostanem u kondiciji poput, primjerice, predstave ‘Jezik kopačke‘. Kad sam stigla u Dubrovnik, tražila sam girju od osam kilograma kako bih se ovdje mogla pripremati za predstavu koja me čekala u Zagrebu. Predstava je fizički jako zahtjevna, jasno, radi se o nogometu, izašla je prije dvije godine. Napisali su je Filip Grujić i Ivan Ergić, koji se profesionalno bavio nogometom. Predstava govori o mentalnom zdravlju nogometaša, o čemu se danas možda govori malo više nego prije, ali nije popularna tema jer oni su naši heroji i ne želimo ih vidjeti u svjetlu o kojem je on progovorio u ovoj predstavi i mislim da je to jako bitno. Život nakon utakmice, nakon poraza, kako se s time nose, ali i noćni izlasci…"
Za glumu je Anđela odmalena pokazivala veliki interes, "bilo je to jasno svima osim meni", kaže, ali kad je došao red na odabir studija, izabrala je modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Ubrzo je, kako kaže, shvatila da ondje nema što tražiti i da treba upisati glumu. Tako je i učinila. Akademiju je upisala u Zagrebu, kamo se obitelj tijekom rata preselila iz Mostara jer živjeli su u muslimanskom dijelu grada i, zbog problema koji su ih zatekli, morali su otići.
"Kreativnost mi je oduvijek bila suštinski važna i morala sam je nekako izraziti, bilo kroz crtanje, glumu, šivanje... Sviram trubu. Glumu sam magistrirala 2014., a svoju sam prvu profesionalnu predstavu odigrala upravo ovdje, u Dubrovniku. Bila sam na prvoj godini Akademije kad sam na Igrama glumila u ‘Kralju Edipu‘. Imala sam sreću da su me poslije često ovamo zvali. Igrala sam tako u predstavama ‘Kafetarija‘ u režiji Vinka Brešana, ‘Dundo Maroje‘ u režiji Krešimira Dolenčića, ‘Hamlet‘ koji je igrao tri godine, a sada igram u ‘Skupu‘".
I u matičnom je kazalištu, ZKM-u, Anđela stalno na pozornici, posljednjih nekoliko sezona ide iz predstave u predstavu. Svoju prvu ulogu u tom kazalištu odigrala je još kao studentica, u predstavi "Moj duh", a sve kasnije odigrano nema smisla nabrajati, "pojelo" bi pola ovog teksta. U jednom je trenutku imala čak 13 "živih" predstava u raznim kućama. U jesen je čeka komad po tekstu Vedrane Klepice "Jesen", u režiji mladog beogradskog redatelja Juga Đorđevića.
Jedna od najdražih odigranih predstava Anđeli je, uz "Jezik kopačke" i "Platonova", komad "Kraj svijeta u tri čina", koprodukcija Beograda, Maribora i Zagreba, u režiji Selme Spahić, koji se bavi nasiljem nad ženama. U kategoriji najdražih predstava i uloga su i lik Ofelije u "Hamletu", prva uloga u ZKM-u, Antigona, predstava "Alisa u zemlji čudesa", ali i dvije predstave s Akademije, Blanche iz "Tramvaja zvanog čežnja" i Dorine iz "Tartuffa", a obožavala je, kaže, i svoju prvu ulogu iz predstave "Noćni život Ivana Vidića" - lik Sofije.
Na televiziji
Kako kazalište, nažalost, nikoga u Hrvatskoj nije proslavilo, i Anđela Ramljak je u širokoj publici postala prepoznata po ulogama u TV serijama. Glumila je u "Zabranjenoj ljubavi", "Mamutici", "Stipi u gostima", "U dobru i zlu", "Oblaku u službi zakona", "Kad susjedi polude"… Ipak, nominaciju za nagradu Zlatni studio 2026. priskrbila joj je kazališna predstava. I to u koprodukciji Montažstroja i Gavelle, "Slijepi vode slijepe", u kojoj je igrala umjetnu inteligenciju. Bila joj je to druga nominacija u istoj kategoriji, kazališta; prvu je dobila 2022. godine za ulogu u predstavi "Ja sam ona koja nisam", dramaturginje Željke Udovičić i redatelja Paola Magellija.
O glumi u TV serijama i filmovima kaže kako vjeruje da "niti jedan hrvatski glumac ne živi samo od kazališta". I ove je godine mnogo snimala.
"Snimala sam film ‘Hajka‘ u režiji Nevija Marasovića, kratki film u režiji Rajka Grlića ‘Kućni pornić‘, pa film ‘Mama, tata i kći‘ sa Zrinkom Cvitešić, Radom Šerbedžijom i drugima. Da, puno radim, mnogih se naslova ne mogu niti sjetiti. Neko sam se vrijeme zbog toga ‘bičevala‘, bila stroga prema sebi, a onda sam shvatila da ne moram sve pamtiti i da mogu ne znati."
Kad Anđela Ramljak samu sebe pita što želi u životu, uvijek, kaže, dođe do toga da zna koje su to male stvari koje bi danas napravila.
"Ali čim krenem sanjati nešto veliko, kao da dođe do blokade, tu kao da postoji toliko otvoreno polje za koje jednostavno ne znam što bih s njim. S vremenom sam se naučila usuditi sanjati velike stvari. Ali isto tako znam da sve što sanjam, želim si i priželjkujem, najdraže mi je sačuvati za sebe. Ne volim to dijeliti s drugima jer kao da izgubi svoju magiju i postane glupo i trivijalno. A nijedna želja nije glupa. I ja koja sam takva da bih kroz nožni nokat progovorila, naučila sam da je u redu to zadržati za sebe. Isto sam tako morala učiti da je u redu željeti velike stvari. Ali mnogo se toga krije u tome otkud ta nemogućnost sanjanja velikih stvari, gdje nas je to život ‘uštipnuo‘ da se ne usudimo sanjati velike stvari kako ne bismo bili pohlepni i drski, umišljeni."
Anđela je zaista lijepa, a lijepe su žene, znamo, i u 21. stoljeću meta predrasuda i podcjenjivanja, nerijetko i neželjene pozornosti, pa i maltretiranja.
"Jesam li i to prošla? Dva su suprotna odgovora. Češće nisam jer je u mojem stavu bilo nečega zbog čega me to nije doticalo, a u nekim situacijama, kad prevrtim film, imam osjećaj kao da se u nekim trenucima to događalo, ali tada nisam uzrok vidjela u tome što sam žena, nego na razini odnosa osobe prema osobi. Danas znam da je to bilo zato što sam žena."
"Prvi sam put tada pomislila ‘aha, da nisam žena, da sam muškarac, ovo se ne bi dogodilo‘. Ali nisam dopustila da me se gazi, nego sam uzela svu moguću artiljeriju i krenula pucati."