PIŠE IVICA BULJAN

'Slučaj su stvorili političari širenjem panike i paranoje što je najgora vrsta cenzure jer se kritičko kazalište predstavlja kao štetna djelatnost'

 Bruno Konjević/CROPIX
Poznati redatelj za Jutarnji iznosi svoju istinu oko pokušaja zabrane njegove predstave ‘Elementarne čestice’ prema tekstu Michela Houellebecqa na Ljetnim igrama

Opisujući idealnu državu, Platon je tražio da iz nje budu isključeni umjetnici zbog svog nagnuća da se prepuste emociji umjesto čvrstoj ruci razuma. Čuveni enciklopedist d'Alembert pisao je Rousseauu kako je kalvinistička Ženeva hladna i da njezini stanovnici ukus i profinjenost mogu steći samo putem kazališta.

Rousseau, onaj tvorac Društvenog ugovora, napada ga da su mu stajališta kozompolitska, a takva uništavaju religiju, moral i pravo. Drugim riječima, najbolje je ne uspoređivati se ni sa kim i izolirati se. U oba slučaja, traži se da se umjetnost podvrgne politici i moralu. Činilo se da su danas takve strategije reakcionarne i da više nitko ne dovodi pitanje autonomije umjetničkog djela.

Osuđivati umjetnost zbog njezine poruke ili društvenih usmjerenja, lišava je njezine temeljne slobode. Dubrovački slučaj Houellebecq vraća nas na jedva zaboravljene slučajeve cenzure zbog napada na vjerska uvjerenja ili moralne pouke.

Sloboda izražavanja najčešće se uzima kao prvi ozbiljan korak prema demokraciji, kao što se njezino ukidanje u medijima i umjetnosti označava kao znak klizanja u autoritativnu diktaturu.

Jedinstveno djelo

To što je Michel Houellebecq jedan od najvećih pisaca sadašnjeg vremena, navelo je Mani Gotovac i mene, da se kroz prizmu kazališta, ovoga ljeta uhvatimo u koštac s djelom velikog romansijera. Razgovarali smo o postavljanju “Mogućnosti otoka”, “Karte i teritorija”, ali smo se na kraju odlučili za “Elementarne čestice”. Slijed Houellbecqovih romana prati i njegovu intelektualnu biografiju.

Čestice su djelo snažne originalnosti, koje već sada ima jedinstveno mjesto u povijesti književnosti. Riječ je o freski druge polovice dvadesetoga stoljeća kroz prizmu žudnje i muka seksualnosti. Analogija nadahnuta nadama koje su nam otvorila biotehnološka otkrića o elementarnim česticama, sa zaključcima o bijedi seksualnog i osjećajnog nastalima iz šezdesetosmaškog pokreta, više je nego očita. Iz tog se drva istesala kolijevka današnjeg ultrakompetitivnog društva za koje je financijski uspjeh najveća vrlina, a neuspjeh najdublji poraz.

Za Houellebecqa, jedino rješenje za zastranjenja takve moralne permisivnosti, može se pronaći u novoj ljudskoj rasi oslobođenoj muka žudnje. Taj hladan i racionalni svijet vrhunac nalazi u “Karti i teritoriju”, romanu čiji je kraj projiciran u daleku 2076. godinu.

Kontroverze

Pripovjedač je ciničan tehnofil, prožet strahom od smrti i gađenjem prema djeci, a novu rasu zamišlja lišenu seksualnosti, koja opstanak osigurava umjetnom oplodnjom i kloniranjem. Da je Houellebecq kontroverzan autor, znali smo već nakon izlaska “Čestica”, kad ga u Le Mondeu napada ekipa iz redakcije časopisa Perpendiculaire kojemu je sam urednik, i to zbog društvenih i političkih ideja iznesenih u romanu.

Polemike i kontroverze oko te crne knjige društvenog i seksualnog pesimizma te ljubavnih očaja, kulminirale su žestokim optužbama kolega zbog “junaka koji izražavaju skandalozne političke, rasne i isključujuće stavove”. Traže da se izjasni u kojoj mjeri on sam dijeli njihove ideje.

Fama o autoru

Houellebecq im odgovara da njegovi likovi “nemaju političke stavove. Ne zanimaju ih. A rasizam mene ne zanima.”

Jedan od kolega objašnjava da “proces nije usmjeren prema knjizi, već da ih zanimaju piščeva mišljenja”. Dugotrajna debata o odnosu osobnog stava autora i stava njegovih likova, započeta je, a nastavljala se svakim idućim romanom. Autentični umjetnik izvrće sliku koja se nudi kao zbilja i pokazuje simptome manjkavosti sadašnjeg svijeta.

Da je Houellebecq opasan, mediji su otkrili nakon masovnog ubojstva novinara Charlie Hebdoa. Oni su pripremali naslovnicu lista s njegovim likom povodom izlaska romana “Pokoravanje”. Frapantna vremanska podudarnost događaja navela je medije da s velikom strašću prošire famu kako je autor islamofob, i tako je široka publika jednostavno kupila tezu, i dalje širila paranoju. U “Pokoravanju” autor ne samo da nije mrzitelj islama, već bi mu se prije mogla predbaciti svojevrsna fascinacija religijom, imaginarno preobraćenje, slično onom kakvo je doživio pisac Joris-Karl Huysmans, čijim se proučavanjem djela bavi glavni junak.

Prebacivanje loptice

U istom slijedu događaja, iz umjetničkog vodstva Dubrovačkih ljetnih igara dopiru glasovi kako je župan dubrovačko-neretvanski izrazio negodovanje oko programa u kojeg je uvršteno Houellbecqovo rano (sad već klasično i kanonizirano djelo). Valja se prisjetiti i prvih nervoznih reakcija intelektualaca, javnih i poluprikrivenih maskama internet komentatora, o tome da je postavljanje romana na Igrama repertoarni debakl.

Nakratko se županova akcija zaboravila, sve dok nije dobio potvrdu o strahovanjima za sigurnost od Ministarstva unutarnjih poslova. Do tog dana, osim njega i nalogodavaca, u “Elementarnim česticama” nitko nije i ne bi vidio potencijalnu opasnost. Prebacivanjem u medije, on ga je stvorio i proširio, a svakim ga danom produbljuje širenjem panike. Potencijalni sigurnosni rizik oplodio je u međuvremenu iznenadnom optužnicom da Houellebecqovo djelo vrijeđa osjećaje pripadnika islamske zajednice.

Prvotna administrativna zabrana da se dalje javno bavimo adaptacijom Houellebecqovog romana pokazala je strah od hrabrosti kazališta koja nadilazi poimanje službeničkog uma, i nalog je za odustajanje od upotrebe pameti. Nakon reakcije domaćih, a onda i uglednih stranih medija, eksplicitna zabrana je pretvorena u sigurnosno pitanje osiguranja događaja i ekipe. Župan se konzekventno povukao iz igre, odbijajući sudjelovati u financiranju Igara i prebacio je lopticu Ministarstvu kulture i Gradu Dubrovniku.

Zabrana se elegantnim i naizgled legalističkim potezima pretvorila ovaj put u pitanje financiranja osiguranja lokacije i ljudi.

Nova cenzura bez cenzure je još perfidniji oblik uskraćivanja prava na slobodu umjetničkog izražavanja. Dio kulturne scene proglasio je “slučaj Houellebecq” reklamom predstave, što je najuvredljiviji cinizam za umjetnike koji rade na projektu.

Politički pritisak na javnost i prenošenje panike na uznemirene građane, najgora je vrsta cenzuriranja umjetničkog procesa. Javnosti se kritičko kazalište predstavlja kao štetna djelatnost, a umjetnici kao neodgovorni građani. Uznemireni narod temeljito destabliziran političkom i ekonomskom krizom samo je odreagirao na umjetno stvorenu paranoju sagrađenu na neodmjerenim izjavama političara o stvarima koje nisu dorasli tumačiti Javnost bijes usmjerava na umjetnike, a ne na političare koji beskrupulozno manipuliraju lažima.

Iznenada otkrivena briga za sugrađane druge vjeroispovijesti je lažna, time ih se obezvrijeđuje i omalovažava.

Mudrost filozofa

Vokacija je kazališta da načinje probleme, da ih pokuša razumjeti, prikazati, da gledateljima ponudi neku orijentaciju u trenutku u kojem živimo.

Alain Badiou, vjerojatno najutjecajniji francuski filozof današnjice, po izboru Nicolasa Sarkozyja za predsjednika objavio je kratki esej, pamflet, pod nazivom “Čega je Sarkozy ime?” u kojem između ostalog uspoređuje izvore Sarkozyjeve doktrine s onim petenističkim. U preslagivanjima domaće političke karte pred skore izbore, parafrazirajući Badiouov naslov, prosvijetljena javnost će bez problema dokučiti “Čega je Houellebecq ime”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 06:46