PIŠE T. ČADEŽ

Senzacionalno uprizorenje Tolstojeva ‘Rata i mira’: Pandur se ruga svakoj ideologiji

Ova predstava razotkriva da naša mala kulturna sredina nije sposobna iznjedriti vrhunske proizvode ako nije uglavljena u širi, južnoslavenski kontekst

Pandurov “Rat i mir” u našim je kulturnim okolnostima, nažalost, iznimka, a ne pravilo, premda središnja nacionalna kazališna kuća zapravo i postoji da bi proizvodila upravo takve predstave: i skupe i kvalitetne. Jedino na čemu bi HNK trebao štedjeti jest dilentatizam, a on se, obično uz gotovo isti trošak, prečesto uvlači pod njezin krov.

Ova predstava, dakako, nije samo HNK-ova. On je koprodukcija s Pandurovim privatnim teatrom i Gradom Mariborom, koji će sljedeće godine biti europski glavni grad kulture. Zapravo, ona otkriva sljedeću jednostavnu činjenicu: naša mala kulturna sredina nije sposobna iznjedriti vrhunske proizvode ako nije uglavljena u širi, južnoslavenski kontekst. Naš dvadesetogodišnji nacionalistički gard, da moramo i možemo sve sami, pokazao se pogubnim.

Sitni interesi

U našoj kulturi, kad se izolira, uvijek će prevladati sitni interesi, sitna korupcija i sumnjive vrijednosti. A tako je i u Sloveniji, Srbiji, BiH, Makedoniji...

Južnoslavenski prostor nije politička, ali jest prirodna kulturna cjelina, ma koliko se krvi prolilo da se pokuša dokazati suprotno. A o tome, među ostalim, govori i ova predstava, i više nego o Rusiji ili Tolstoju...

Premijera “Rata i mira” privukla je u HNK i domaću i slovensku kulturunu elitu, ali i one viđenije ljude koji u kazalište svraćaju samo prigodno: od Zvonimira Bobana do Vladimira Šeksa, od Milanke Opačić do Severine ... Tko je buntovno raspoložen, takav sajam taština zacijelo prezire, ali bilo kakvu (pretpostavljenu) ispraznost toga hepeninga prezire i sama predstava. A ona je, prije svega, sarkastična i spram sjaja i spram moći.

Naši suvremenici

Darko Lukić dramatizirao je Tolstojevu epopeju u prijevodu Zlatka Crnkovića izlučivši iz nje intimnu dramu. Tolstojevi junaci izvučeni su iz goleme prozne freske kao usamljeni, nesretni ljudi, a Pandurova režija posve je politična i zapravo se ruga bilo kakvoj (vladajućoj) ideologiji.

U više od tri sata, koliko traje, ona nas iz dubine devetnaestog stoljeća postupno vodi u sadašnjost. Tolstojevi likovi iz prizora u prizor sve više izrastaju u naše suvremenike pa na koncu, u najkraćem, polusatnom trećem dijelu, iskrsavaju na sceni kao posve današnji, pesimizmom i smrću izmoreni ljudi. Ona, zapravo, govori da postratno doba donosi i više nevolja nego ratno. U ratu se “samo” gine, dok se u tobožnjem miru, koji će uslijediti, mnogo dulje, i bolnije, krepava. Velike riječi uvijek su svačije, a nesreća je uvijek pojedinačna.

Lirsku, sućutnu dimenziju predstavi daje prije svega glazba Borisa Benka i Primoža Hladnika, niz klavirskih preludija u kojima se sluti umiranje tijela i duša protagonista, a sve u pomalo jezovitom okruženju efektne a jednostavne scenografije. Scenografi Sven Jonke i Nikola Radeljković pretvorili su HNK-ovu pozornicu u “pozornicu svijeta”, kojoj je teško dokučiti “rubove” i “pozadinu”. Bijela ili crna platna gibaju se i dijele scenu poput kakvog golemog, usporenog kaleidoskopa pa svaki prizor sugerira mnogo širi prostor nego što ga u stvarnosti ima.

Totalitarna moda

Velike bitke odvijaju se u mislima glumaca i publike kao da stvarno teku u dnu pozornice (gdje je mrak). Prostor za igru neobično oživljava svjetlo Juana Gomeza Corneja, koje također proizvodi dubinu i širinu kakva je zapravo nemoguća. Glavni “realistički” oslonac predstave jesu kostimi Danice Dedijer koji se do konca (neki se glumci i šest puta presvlače) iznjedre u postmoderne, aseptične odore kakve (naslućene) totalitarne mode.

Pandurovi režijski efekti pak posve su minuciozni, prevrnute crne kante s crvenim križem, crni bicikl što kruži, mrtvačka dječja kolica, zavjesa koja se uvija na vjetru, sve su to mučni simboli duševnog stanja likova, među kojima se izdvaja nekoliko najdojmljivijih glumačkih kreacija.

Lijepe uloge

Prije svega Pero Kvrgić koji kneza Nikolaja Andrejeviča Bolkonskog igra kao ratobornog, smiješno-žalosnog starca, zatim Alma Prica kao njegova kći Marija, čiji baršunast, a čist i topao alt kao da zvoni i na ulicu. Jednako je uvjerljiva i Milena Zupančić kao grofica Natalija Rostova. Njezin je alt tvrd, gotovo muški grub, kontrapunkt Pricinom. Dojmljiv je i Milan Pleština kao Andrej, sin kneza Bolkonskog: suspregnuo je geste pa je njegova iskonska snaga dobila začudnu dimenziju. Dobro mu parira i Goran Grgić kao Pierre Bezuhov. Među mlađim glumcima lijepe su uloge napravile Zrinka Cvitešić kao Nataša Rostova, Iva Mihalić kao Helena Vasiljevna Kuragina, a sa sluhom igraju i Lana Barić i Nera Stipčević. Osobit ton predstavi dao je Livio Badurina kao pripovjedač - rezonator.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 06:55